Poznata izreka da Hollywood nije dio Amerike, već da je Amerika dio Hollywooda ponajprije govori o infantilno-destruktivnom mentalitetu sadržaja “lonca za taljenje” (oni to i dokazuju i ovih dana igrajući ratne video igre na stvarnim metama), ali i na prividno paradoksalan način pokušava objasniti neotklonjiv, presudan i opći utjecaj pokretnih slika na ljudsku svijest. Kako kod nas, polako, ali sigurno ima sve više znakova da se približava sezona nagovaranja naroda s ekstatičnom kulminacijom koja se naziva “lokalni izbori”, neizbježne su paralele predstojećeg političkog vašara taštine s filmom. U ovom trenutku ne zanima nas prva i posljednja klapa, sinkronizacija, montaža i dodjela mjesnog Oscara, već obligatno prisustvo brojnih dragovoljnih statista na snimanju izbornog spektakla. Nema izbora bez masovki, a masovki bez statista.
Definicija kaže da su satisti (grč. statos- postavljen, stojeći) osobe koje, prije svega, u masovnim scenama, igraju uloge bez riječi. Statisti pridonose autentičnosti prizora, oni su živi namještaj, oni su “masa koja se talasa”, statisti daju epsku širinu, oni su ljudski pijesak koji curi kroz režiserove klepsidre, oni su masovna podrška glavnim junacima. Sjetimo ih se samo u “Bitki na Neretvi”, “Sutjesci”, “Spartaku”, “Ratu i miru”, “Ben Huru”, “Matiji Gupcu”... Oni trče, padaju, kleče, plešu, vitlaju kopljima, mašu barjacima, neartikulirano urlaju...
Posebna vrsta statista su tzv. statisti sa zadatkom. Njihova uloga je zahtjevnija, odvija se u manjim grupama, ali i pojedinci i pojedinke izgovore poneku riječ kao što su “hvala”, “molim”, “razumijem”, “halt”, “schnell”, donesu kao konobari glavnom junaku kavu ili šampanjac, puštaju suzu, dramatično umiru ili se smješkaju u kameru dok glavni akteri gospodare scenom. Uvjerljivi statisti sa zadatkom ponekad na trenutak budu u krupnom planu.
(Pred)izborni film, čije snimanje, kako priželjkuju potencijalni novi staratelji nad domaćim ljudima i pripovjedači demokratskih priča za veliku djecu, treba započeti spektakularnim kandidaturama – obilovat će, kao i uvijek do sada, statistima sa zadatkom. Oni će za račun svojih stranaka lijepiti plakate s likovima novih gospodara jedinica lokalne uprave i samouprave, oni će nositi stranačko znakovlje, oni će pljeskati na skupovima, ali i glumački uvjerljivo vikati “živio”, oni će nesebično posuđivati svoje automobile, oni će prikupljati priloge, oni će na trgovima građanima podmetati svoja leđa na potpis peticije i izborne liste, oni će se rivlati u biračke odbore i izborne komisije, oni će imati zadatke u podršci svojim vođama i njihovim idejama, jer imaju, kako kaže Freud za grupu koja želi da se njome vlada, “strast za autoritetom” i “pravu žeđ za poslušnošću”. Statisti sa zadatkom u izbornom filmu, čija prva klapa treba uskoro pasti, svrstani u homocentrike i ideocentrike, očekuju i korist od svoje sljedbe. Očekuju dobivanje barem sporedne uloge, a pojedine od njih, u budućnosti, nadaju se, čeka i glavna.
Pa zar većina lokalnih stranačkih prvaka na početku svoje impresivne karijere nije bila u ulozi statista sa zadatkom!?
