junaci iz knjiga u doba okuženosti
dospjeli u doba kojim vlada okuženost i nepokretnost,
izdvojeni u prostore bez dodirivanja i značenja,
svrstani u grupe po tjelesnim rizicima, nacijepani po mjerama
stožera, na komade prikladne za loženje u pećima spasa,
s maskama kao osobnim naoružanjem – mi smo poklekli,
mi smo antijunaci, na suprotnim položajima od beznačajnih ljudi
iz svijeta rimskih i novih rimskih priča alberta moravije.
smeteni, uplašeni, bespomoćni, zamrli u zaraženoj stvarnosti,
uspoređujemo se s tim živim i toplim pripadnicima
ruba društva; zavidimo im što su međusobno dopustivo
bliski, u slobodnoj potrazi za naslađivanjem, s urezima
od neiscrpnih želja; zbunjeni od prigoda da osvajaju, bez patine
iskustva koje ničemu ne služi, ugroženi tek siromaštvom,
oni su naši junaci iz knjiga koje šušte nadom i utjehom.
doručak na otvorenom pored save na keju
Zdenku Jelčiću
vrijeme sanja u svakom danu,
a kada dan podigne vjeđe,
razbuđen isprekidanim udarima
točkova vlaka povijesti budućnosti,
snovi neumoljivo poteku kao vrela java.
od samog svitanja stvrdnjava se moja
neostvarena biografija - iznimnost
u opreci s nacrtima iskazivanja poslušnosti.
ometanje bi kratko zaustavio doručak
na otvorenom pored save na keju.
poslužio bi im slavonski doručak
s kulinovom sekom, slaninom,
ajvarom, kuhanim jajima, crnim kruvom
i kiselim mlikom. gosti bi sjeli veseli,
bez maski, šminke i scenskih ekspresija.
actress branka donijela bi snene kapke,
patrijarh zdenko duboke podočnjake,
regista dalibor razbarušenu šiljak kosu.
pričali bi o korzu i novinama, raspoloženi
nepostojanjem žurbe, neuskladivši mljackanje.
vrijeme sanja u mojim danima doručke
s junacima, tumačima vrele jave u serijama;
sniva sve dok mudri bonvivan zdenko jelčić
ne kaže - odlazim, jer postajem blago antić.
Čekanje
Čitavi gradovi – zajedničke grobnice prekrivene
zaštitnim medicinskim nadgrobnim pločama –
mjesta bez svjetlosti, prepuna musave zlovolje
i straha, neće vidjeti povratak lastavica i mlade muhe.
Nema ni kiša ni bijelog dima iz dimnjaka, nema mirisa
okupljenih dok pričaju o svojim vrtovima i djeci. Tišina.
Gledaš guste grobove u zgradama, vidiš blizinu daljine,
čekaš prestanak vladavine zaraženog mraka, novi početak
svrhe svojih čula. I čitaš da je sve vječno vraćanje istog.
čovječe na sjeveru
kakvu sliku proljeća da ti pošaljem
čovječe na sjeveru? u zakopčanoj jakni,
s kapuljačom, u raspadnutim cipelama,
odoljevaš vjetru, zagledan u crteže od
masnih šrafura ludih majstora stripa.
hoćeš li crtež poraza zime u ugljenu,
s debelim linijama i drhtavom prašinom
što sjenči čuđenje, melankoliju i nadu?
ili želiš nježnu prozirnost od vode i mrvica
koja ističe nabrekle vene pejsaža, i pristiznje
topline, vlage, uskovitlanih boja plodova
tek planiranih, u neslaganju s hladnoćom
zemlje i zraka, spremnih za rast i nuđenje?
treba li ti blještava slika u ulju ushićenog sunca
na obzoru, sunca dok se nadmeće s pastoznim
oblacima? kakva bi te slika, čovječe na sjeveru,
podsjetila na dugu proljeća slavonije? zagledan si
u crteže drvenim bojicama, irskozelenom najviše.
