Možemo razmišljati o bogu, možemo razmišljati o svijetu, no nit misli možemo pričvrstiti i na vlastitu egzistenciju. I upravo je to činio Jean-Jacques Rousseau, rođen na današnji dan ( 28.06.) prije tačno tristo godina. Vjerojatno je bio najegocentričniji mislilac u povijesti filozofije. Sam je pisao da posjeduje sva znanja o čovjeku i da ih je sva – a tu je naročito stavljao naglasak – pridobio na temelju samoopažanja.

Zato su Ispovijesti, u kojima je opisao svoj život i koje su se pojavile tek nakon njegove smrti, jedno od njegovih najznačajnijih djela. Tu je nemilosrdno iskreno ispričao svoj životni razvitak, priče i anegdote svojega puta. Već na samom početku čitamo:

Počinjem pothvat kome nikada nije bilo primjera i u kojemu me neće niko nasljedovati. Hoću svojim bližnjima potpuno istinito prikazati jednog čovjeka, a taj ću čovjek biti ja. Ja sam.

Govorio sam jednako iskreno o dobru i o zlu. Nisam prešutio ništa nevaljalo, nisam dodao ništa što bi za mene bilo povoljno, a ako sam slučajno gdje upotrijebio po koji nevažan ukras, učinio sam to samo za to da ispunim prazninu koja bi nastala kada bi me pamćenje izdalo.

Tako je nastavak Ispovijesti legura opravdane svijesti o vlastitoj posebnosti i skoro demonskog hybrisa, osionosti.

Osjećam svoje srce i poznajem ljude. Nisam nalik ni na koga od onih ljudi koje sam vidio; usuđujem se misliti da uopće nisam nalik ni na koga na svijetu. Ako i ne vrijedim više, barem sam drugačiji. Tek onda kad ljudi pročitaju ono što sam napisao, moći će prosuditi je li priroda učinila dobro ili zlo što je razbila kalup u kome me salila. Neka trublja sudnjeg dana zaječi kad hoće, ja ću s ovom knjigom u ruci stati pred najvišeg suca.

Rođen je Rousseau u Ženevi, a umro je 1778. u blizini Pariza. Šezdeset i šest godina predstavlja jedinstven lanac zapleta, pravih i imaginarnih nesreća, ogorčenih razračunavanja s prijateljima i neprijateljima. Naizmjenično se grozničavo predavao radu ili zapadao u sanjarenje, u kojemu bi naprosto inertno provodio vrijeme ili se u nervnim slomovima nastojao izbaviti od zla svijeta. U mladosti se okušao u skoro svim zanimanjima koja su stajala na raspolaganju mladiću iz dobrostojeće građanske obitelji. Učio je za pisara, obrtnika, bio svećenički pitomac, učitelj muzike, vlastelinski sluga, sekretar, odgajatelj, putujući muzikant, katastarski službenik… Kasnije je postao sekretar u diplomatskoj službi, prepisivao je note, pri čemu je izmislio i vlastiti notni sistem, dirigirao je i s uspjehom komponirao opere, pisao drame. Njegova su djela izvođena čak i u Versaillesu, pri čemu autor nije bio prisutan zbog odveć neuredne odjeće. Dok je vodio taj nemiran život, stalno se potucao između Ženeve, Italije, Švajcarske, francuskih provincija, Pariza. Mjesto stanovanja je mijenjao svakih nekoliko godina, često svakih nekoliko mjeseci. Sebi je, u fanatičnoj težnji za čestitošću, za taj kaotični životni period imputirao svakojake poroke: krađe, laži, napade lijenosti, klevetanje nedužnih djevojaka, nasumične lektire romana, kasnije i nasumična čitanja filozofskih i povijesnih knjiga.

U Ispovijestima Rousseau iznosi i precizna obavještenja o svom erotskom životu. On se, istina, prema vlastitom priznanju, radije zabavljao u fantaziji nego u realnosti. Presudni doživljaj u tom pogledu bili su mu udarci što ih je, kao dječak, doživio od svoje odgajateljice. Zato mu je cijelog života najveće zadovoljstvo pričinjalo da ga udaraju, premda se nikada nije usudio neku damu zamoliti za tu uslugu. Podrobno i do pikanterija, i to ne bez izvjesnog ponosa, izvještava i o svojoj sklonosti onaniji koja je trajala čitavog njegovog života, kao i o inklinaciji egzibicionizmu, zbog kojega je pokatkada umio i nastradati. Na kraju je upoznao pomalo ekstravagantnu damu iz visokog društva, gospođu de Warens, koja ga je nakratko preobratila na katoličanstvo, no koja mu je nadasve pružila utočište i koja mu je, trinaest godina starija od njega, bila i majkom i ljubavnicom. Dakako, zadavala mu je i brige jer nije bila stvorena da se zadovolji samo jednim jedinim ljubavnikom. Kada se naposljetku rastao od nje, i nakon što je imao nekoliko avantura s venecijanskim kurtizanama, s kojima je uvijek bio u strahu od sifilisa, zbližio se s jednostavnom djevojkom, Theresom Lewasseur, koju je, kao sobaricu, upoznao u hotelu i koju je s mukom naučio pisati, sve dok se nije s njom oženio, nakon dvadeset i tri godine zajedničkog života. No taj veliki teoretičar odgoja nije znao kako se ponašati s vlastitom obitelji. Petero svoje djece odveo je u sirotište jer su pravili odveć buke i iziskivali velike troškove. Uostalom, ni njegova porodica, ni položaj, nisu ga sprečavali da se i dalje, uglavnom bez uspjeha, udvara damama plemenita roda.

Nesređenost Rousseauova života odgovara nesređenosti njegova mišljenja. On je prije bio čovjek dosjetke nego mislilac čije se mišljenje metodički razvijalo. Njegovi najvažniji uvidi najčešće su bili vezani za trenutak. Takav je bio slučaj i s prvim od njegovih uvida koji ga je učinio poznatim. Dižonska je akademija, naime, raspisala konkurs za nagradu, pri čemu je nagradno pitanje glasilo: Je li napredak znanosti i umijeća doprinio pročišćenju morala?Akademici su, naravno, u duhu prosvjetiteljstva, očekivali himne oduševljenja progresu kulturnih tekovina. Rousseau je, nasuprot tome, radikalno osporavao taj napredak. Progres znanosti i umjetnosti za njega nije bilo ništa drugo do dekadencija čovječanstva. To je, međutim, njegovim savremenicima izgledalo zapanjujuće. Jer Rousseauov je odgovor razotkrio prazninu epohe prosvjetiteljstva, epohe tako ponosne na sebe.

Luksuz, razuzdanost i ropstvo vazda su bili kazna za nadmene napore koje smo mi činili da bismo izašli iz sretnog neznanja koje nam je usadila božanska mudrost… Svemoćni Bog nas je oslobodio znanja i kobnih umijeća naših očeva i vratio nam natrag neizvjesnost, bezgrešnost i neimaštinu!

Ta središnja misao pala mu je na putu od Pariza u tamnicu Vincennes, gdje je njegov prijatelj Diderot bio zatočen zbog navodnog ateizma.

U jednom pismu (Gospodinu de Malezerbu, 12. januara 1762.) Rousseau je posvetio čitavu stranicu tom presudnom događaju svojega života:

Ako je ikada bilo iznenadnog nadahnuća, onda je to ono što se dogodilo u meni dok sam to čitao: odjednom osjećam kako moj duh obasjavaju hiljade svjetala, mnoštvo živih misli se u isto vrijeme roji takvom snagom i tako se komešajući da me baca u neizreciv nemir; u mojoj se glavi vrti kao da sam opijen, srce mi snažno udara, dah mi je sve teži i, budući da u hodu više ne mogu disati, sjedam pod jedno od drveća u drvoredu i ondje ostajem u tako uzbuđenom stanju da pri ustajanju vidim kako mi je cio prsluk s prednje strane natopljen suzama, a da nisam ni primijetio da ih lijem. O, moj Gospode, kada bih mogao zapisati bar četvrtinu onoga što sam vidio i osjetio pod tim drvetom, s kakvom bih jasnoćom prikazao sva proturječja društvenog poretka; s kakvom snagom bih izložio sve zloupotrebe naših institucija; s kakvom jednostavnošću bih dokazao da je čovjek prirodno dobar, i da jedino zahvaljujući tim institucijama ljudi postaju zli! Sve što sam mogao zapamtiti od tih velikih istina koje su me četvrt sata zasjenjivale pod tim drvetom, bilo je nepotpuno razbacano u moja tri glavna spisa.

S tim doživljajem je istovremeno spojena i raspršenost u njegovu mišljenju. Napisao je dva spisa koji su mu donijela svjetsku slavu: Raspravu o znanostima i umjetnostima i Raspravu o porijeklu i temeljima nejednakosti među ljudima. Ono što je tu već naznačeno, u njegovim će kasnijim djelima (Julie ili nova Eloiza, Emil ili o odgoju, O društvenom ugovoru) biti podrobnije izvedeno, a to je radikalna kritika epohe i pokušaj da se suština čovjeka zasnuje u njenoj izvornoj čistoći. Rousseau se posvuda bavio istim problemom: na koji se način izvorna čovjekova suština može složiti ili nagoditi s egzistencijom u društvu i državi i s nužnošću odgoja.

Unatoč tome što je sve više raslo priznavanje njegova djela, Rousseauov je izvanjski život ostao neuređen. Živio je loše, kao pravi slobodni pisac. Napadale su ga boleštine. Melankolija i hipohondrija, koje su vazda bile sastavni dio njegove prirode, sada su uzele maha. Rasla je njegova želja za samoćom. Pokušao je, boravkom na selu, poboljšati svoje unutarnje stanje i zdravlje. Sve se više izolirao, odbijao je sve posjetitelje, koji su se oko njega jatili kao oko poznate osobe. Prepirao se s prijateljima prosvjetiteljima: Voltaireom, Diderotom, d’Alembertom, von Grimmom. U svojoj opsesiji jasnoćom, zaključio je jedno pismo Voltaireu rečenicom: Mrzim Vas! Ni Voltaire, sa svoje strane, nije zaostajao u pogrdama, nazivajući ga budalčinom, monstrumom, šarlatanom, rak-ranom literature, ekskrementom stoljeća, divljom životinjom, klevetnikom. Progonila ga je i pariška i ženevska vlast. Za Rousseauom je, zbog antikršćanskog karaktera njegovih spisa, raspisan nalog za hapšenje. Njegove su knjige javno spaljivane. No, mnoge zasjede, za koje je mislio da mu se postavljaju i zbog kojih je patio, bile su samo plod njegove mašte. Posvuda je njušio opću zavjeru protiv sebe, svojega života i svojih spisa. Žalio se na djelo tame kojim sam obavijen već osam godina bez mogućnosti da probijem zastrašujući mrak. Naposljetku je podlegao maniji gonjenja. Nije pomogao ni boravak u Engleskoj, kamo ga je pozvao filozof David Hume. Čak se i od tog prijatelja, koji mu je bio jako koristan, rastao u svađi. Vanjski izgled je to odražavao: nosio je bizarno armensko odijelo i krznenu kapu. Na kraju je umro ogorčen. Jedna od posljednjih njegovih izjava glasi:

Dakle, sam sam na zemlji, nemam brata, nikoga ko mi je blizak, nemam prijatelja, nikakvo drugo društvo do sebe sama. Onaj koji je među svim ljudima bio najobdareniji duhom i ljubavlju, izopćen je jednoglasnom odlukom. Zar prolaznici ne pljuju na mene, umjesto da me pozdravljaju? Zar se cijela jedna generacija ne zabavlja time da me živog pokopa?

No, niko nije mogao spriječiti da Rousseau postane znamenit nakon smrti. Tokom Francuske revolucije njegove su kosti prenesene u Panthéon. I gotovo da nema nijednog velikana u vremenima što su slijedila, bilo da je u pitanju Herder ili Goethe, Kant ili drugi filozofi njemačkog idealizma, Nietzsche ili Tolstoj, a da do onog do čega su došli barem djelomično ne trebaju zahvaliti poticajima što su ih dobili od Rousseaua.

Ambigvitetni karakter toga čovjeka, radikalnost njegova poriva za istinom, njegov demonski osjećaj da je progonjen i njegov nemir najbolje dolaze do izražaja u dva suda što su ga o njemu iznijeli njegovi savremenici. Lessing piše: Rousseau je još iznad svega hrabar mudrac koji ne usvaja ni jednu predrasudu, kolikogod ona bila opće prihvaćena, nego istini prilazi neposredno, ne osvrćući se na prividne istine koje mora žrtvovati pri svakom koraku. Nasuprot tome, Diderot se izrazio ovako: Taj čovjek me ispunjava nemirom. U njegovoj nazočnosti osjećam kao da pokraj mene stoji prokleta duša. Nikada ga neću ponovo vidjeti. Mogao bi me navesti da vjerujem u pakao i vraga.

Ono što je u filozofskom pogledu najodlučnije u Rousseauovu mišljenju jeste novi, moderni pojam slobode što ga je koncipirao, prema kojem nije toliko odlučno što čovjek ostavlja iza sebe i od čega se oslobađa. Rousseau je, nasuprot tome, naglašavao svrhu slobode: sloboda, naime, eliminira element samovolje i vezuje se za zakon. Zakon je temelj slobode. Time je ostvario veliki utjecaj na buduće filozofe. Zato je Kant u svojim privatnim Bilješkamao Rousseauu mogao reći da ga je ovaj izveo na ispravan put. Istinski Rousseauov doprinos sastoji se prije svega u tome što je otkrio istinski moderan pojam slobode: ropstvo je prepuštanje požudi (appetit), a sloboda je pokoravanje (obeissance) zakonu koji je čovjek sam sebi propisao. Ova upadljivo racionalistička zamisao slobode središnja je točka čitave njegove političke filozofije.

Bio je četvrtak, 24.10.1776. Rousseau se uputio u dugu šetnju ladanjskom okolicom koja je tada okruživala Pariz. Upustio se u svoju staračku strast, botaniku, svako malo zastajući kako bi ubrao kakvu biljku ili cvijet. Oko šeste ure popodne vraćao se natrag prema Parizu i spuštao Menilmontanom. Odjednom, veliki je danski pas dojurio prema njemu takvom brzinom da se jednostavno nisu mogli mimoići. Rousseau nije osjetio udarac psa ni pad, te je već bila ponoć kad je došao k svijesti. Bio je pao na pločnik udarivši bradom svom silinom. Kasnije je ustanovio da mu je gornja usnica rasječena, a prednja 4 zuba pomaknuta. Njegovo lice i glava bili su natečeni, lijevi palac teško ozlijeđen, a lijeva ruka i koljena uganuti. Mogli bismo pomisliti da je Rousseau bio traumatiziran susretom s psom, ali ništa od toga. Kad je došao k svijesti na hladnom pločniku, kao što piše u neobičnom proznom odlomku:

Prvi je utisak bio predivan. Sebe sam tada osjećao jedino kroz njega. Rađao sam se iznova u tom trenutku i činilo mi se da moja lagana egzistencija ispunjava sve predmete koje sam opažao. Sav u sadašnjem trenutku, ničega se nisam sjećao. Nisam imao nijednu predstavu o vlastitoj osobi, ni najmanju ideju o onome što mi se dogodilo. Nisam znao ni ko sam, ni gdje sam; nisam osjećao ni bol, ni strah, ni zabrinutost. Gledao sam kako mi krv teče, kao što bih gledao kako teče potok, i ne pomišljajući da mi ona na bilo koji način pripada. Osjećao sam u cijelom svom biću božanstveni mir, kojemu, svaki put kad gad se sjetim, ne nalazim ništa slično u svekolikom djelovanju poznatih zadovoljstava.

S obzirom da je bio slavna (zapravo ozloglašena) javna osoba, Parizom su počele kružiti priče da je poginuo ili se čak ubio. Navodno su čak francuski kralj i kraljica bili sigurni da je mrtav, počele su se pojavljivati osmrtnice po novinama, većina od njih iznimno uvredljiva. Rousseau je čak doznao da je postojala licitacija za njegove posthumne, neobjavljene rukopise, dapače tekstove koje još nije napisao. Rousseau je dakle jedini filozof koji je nadživio vlastitu smrt. Znao je da je osuđen na prokletu slavu i da će ga besmrtnost njegova imena sasma obuzeti. U tipičnoj samosažalijevajućoj osionosti napisao je: Bog je pravedan, želi da patim i zna da sam nevin. Umro je od teškog unutarnjeg krvarenja, dvije godine poslije, po svemu sudeći od posljedice susreta s – psom.

 

Izvor: www.tacno.net