Smeće se u kapitalizmu širi na sve oblike postojanja, to je društveno uređenje koje kao ni jedno prije u povijesti proizvodi beskrajnu gomilu smeća; sve prije ili kasnije može postati smeće, pa i ljudi. Nezaposlenost nasljeđuje semantičko opterećenje društva koje je nekada vjerovalo u punu zaposlenost, kao svoj ideal. Prije kapitalizma, nezaposlenost je bila nepoznata. Zombiji utjelovljuju političko nesvjesno proletera, nižih klasa, potlačenih, izmještenih; totalitet neostvarene klasne svijesti pod pritiskom gole apokalipse.
H-Alter prenosi dva poglavlja: “Nekro-komunija tijela živih mrtvaca” i “Antropocen i ljudski otpad”, iz nedavno objavljene knjige Marija Vrbančića, “Što nakon distopije?” (Naklada Jesenski i Turk, Zagreb, svibanj 2024).
Autor je redoviti profesor na Odjelu za anglistiku Sveučilišta u Zadru. Doktorirao je 2005. godine na komparativnoj književnosti, na Sveučilištu u Aucklandu. Objavio je velik broj radova koji se u širem društvenom i političkom kontekstu bave književnošću i filmom. (op. ur.)
Pitam se može li se u tom magičnom trenutku raskrižja, prije kolapsa iznjedriti neka nova struktura svih stvari, novo političko tijelo, koje bi potaknulo novi vid komunije (političko udruživanje ljudskog i neljudskog). U filmskim distopijama to pitanje otupljuje, zahvaljujući brzim narativnim pomacima i težnji za profitom, ili što sam Whitehead nagovještava u epigrafu na kraju prvog djela romana (Zone One, op. ur.): “Sivi sloj prašine koji pokriva stvari postao je njihov najbolji dio”.
Nekro-komunija tijela živih mrtvaca
Naravno, u ovoj školi za zombije nisu u pitanju samo stvari nego i oni koji rukuju stvarima, tj. nisu u pitanju samo objekti nego i onaj objekt koji gaji iluziju o svojoj vrhunaravnoj izdvojenosti, drugim riječima subjekt. Vratimo li se slavnom zombiju iz Romerovog filma Dan mrtvih koji je skoro uspio u pedagoškom obrazovnom procesu poludjelog doktora Frankensteina – Buba. Tko je u prijašnjem životu bio Bub, tko su bili ostali zombiji, odgovor kipti raznim mogućnostima koje se na kraju ne daju nikako ukotviti. Jedino što ga možda malčice razlikuje od stvari koja je izgubila uporabnu vrijednost jeste da je na trenutak svjestan jaza između nakupine papira i knjige, ili dugmeta na kazetofonu i Beethovenove Devete simfonije, pištolja i metka. Sama osviještenost toga jaza već bi ga približila, barem prema Grahamu Harmanu, filozofskoj mudrosti: filozofija je ta koja uočava napuklinu u stvarnosti, jer da bi se čudili svijetu mora nam biti nešto čudno u pukoj tupavoj datosti predmeta.
Platon je uočio jaz između svijeta savršenih oblika ideja i varljivih sjena…, Kant nepremostiv jaz između pojava stvari kakve se nama čine i kakve su stvari uistinu po sebi i za sebe, u asimetričnom odnosu jer možemo misliti o stvarima po sebi ali ih nikada ne možemo spoznati.
Drugim riječima, prema Harmanu, filozofi su često bave stvarima koje se opiru zdravom razumu – pukotinama, prazninama kako u svakodnevnici tako i u kozmosu. Ukoliko smo prema objektno orijentiranoj ontologiji svi objekti (stvari), onda se jaz između živih mrtvaca i njihovog značenja isto tako teško da premostiti. Vjerojatno nikada nećemo moći konačno odrediti što znače zombiji, ali isto tako nećemo otkriti ni konačno značenje stolice, bilo da na njoj uporno sjedimo ili je pipamo, ili beskonačno o njoj teoretiziramo. Naravno, sva ta teorija i praksa u krajnjem vidu ne može dokučiti biće stolice koje neprimjetno klizi u neprobojnu tamu nedostižnu bilo kakvom ljudskom pristupu – stvari-za-sebe. Sama glupava glupost, idiotizam stvari tj. puki sadržaj kao konačne datosti vodi nas, prema Harmanu, do drukčijeg znanja koje nije nužno diskurzivno, tj. tajanstvena nedostupnost stvari po sebi može nas voditi u drugom smjeru umjesto reprezentativnog realizma kod Lovecrafta se radi o čudnom realizmu (weird realism). Zato je i moja tvrdnja da vjerojatno nikada nećemo moći konačno odrediti značenje zombija nevjerojatno banalna.
Svaka ideologija počiva na iluziji da je ova stvarnost u kojoj živimo jedina i najbolja moguća stvarnost, da u njoj nema dubokih pukotina i antagonizama. Možda tu zaostajemo za zombijem Bubom: suočen s jazom između običnih predmeta i njihove uporabe, on vidi tu pukotinu
Ali ono što me odista čudi je količina raznih značenja koja im se pripisuje (ponekad su ta značenja sasvim proturječna ili disparatna). Krije li se tajna u njihovom hibridnom porijeklu – folklorni zombi u kontekstu kolonijalnog projekta?; može li se reći da zombi objedinjuje kolonijalnu, rasnu, europsku nekropolitiku, tj. može li se reći da je u tom kontekstu zombi nesvjestan proleter koji upravo u svojoj ništavnosti utjelovljuje univerzalnost? je li zombi proizvod kapitalizma – njegova univerzalna roba (tijelo zombija kao tijelo proletera podložno je razmjenskoj vrijednosti kao i bilo koja druga roba)? je li zombi rasistički proizvod, rasno uvjetovan i obilježen ili ta njegova rasnost zapravo poprima obličje univerzalnog neprijatelja, globalnog Židova? je li zombi imigrant, ekološka izbjeglica zbog globalnog zatopljenja, krajnji proizvod biomoći kojem teži “kasni fašizam”? Moramo biti svjesni da svaki konačni odgovor, pogotovo kad utječe na praksu, jeste praksa suvremenog fašizma, fraktalnog fašizma, ili kako ga je Toscano nazvao kasnog fašizma, u praksi ti odgovori sažimaju bit biomoći, odnosno nekropolitike.
Slutimo da svaki konačni odgovor umrtvljuje živog mrtvaca, oduzima mu život, pretvara u stanovnika zapadnoeuropskog nekropolisa, baš kao zombiji u Whiteheadovom romanu Zone One. Oni jesu proizvod biomoći, vlasti nad životom i smrti, stoga ih vidim kao Eugene Thacker u nekropolisu; njihovo stanovanje i građanstvo on je smjestio ni manje ni više nego u Danteov Pakao.
Pitanje je što je “bio” biopolitike, tiče li se “bio” u biopolitici i samih stvari (objekata). Za Michela Foucaulta biopolitika označava moment kada ‘moć preuzima život’, trenutak kada se biološka egzistencija odražava u političkoj egzistenciji, shodno tome ne postoji neki nevini, čisti život izvan polja političkog.15 Budući da se biopolitika bavi životom i smrti kada se težište stavlja na smrt onda govorimo o nekropolitici, kako tvrdi Thacker. U tradicionalnom smislu nekros je naziv za leš, za tijelo koje više ne živi, međutim ta razlika se poništava u podzemnom svijetu; Odisej u Hadu susreće duhove mrtvih, nekros, imenuje mrtve, muti razlike između živih bića i leševa, i time politizira ‘život’ mrtvih – ‘narodi mrtvih’. Thacker u nekrosu, preciznije u Danteovom Paklu, nalazi korijene europskih zombija; najupečatljiviji je prizor kada u šestom krugu pakla Dante i njegov vodič Vergilije prolaze kroz divovska vrata nalik tvrđavi paklenog grada Disa, grada u ruševinama, s beskrajnim alejama otvorenih plamtećih grobova. Mrtvi koji hodaju zemljom, u Danteovoj verziji, građani su grada Disa; i mrtvi su politizirani; heretici!
Nigdje drugdje u Paklu nisu tako jasno prikazane analogije s klasičnom politikom tijela ili tjelesnom politikom; grad Dis nije grad živih ljudi, ali kao New York u Zone One, grad mrtvih jedva se razlikuje od grada živih. I mrtvi su podređeni suverenoj moći, regulirani političko-teološkim poretkom utemeljenom na nekropolitici. Po Thackeru suvremeni filmski zombiji potječu iz Danteovog nekropolisa, oni su suvremena verzija nekropolitike, ali ne mogu se zatvoriti u zidove nekropolisa, ruše pregrade, brane, zidove i haraju kuglom zemaljskom.
Pitanje: je li nekropolitika na neki način politika koja sve dovodi do stvari, sva bića prevodi u stvari, ostvaruje. Je li u tom slučaju nekropolitika podređena neprestanom prevođenju stvari i bića u robu, na paradoksalni način vezana uz kult Broja, maniju brojanja, tj. je li Svjetsko računalo povezano s fraktalnim fašizmom.
Komunija stvari i nekro-komunija ljudi ovdje se prožimaju u stanju u kojem se više ne razlikuju jedni od drugih – svi su stvari koje se jedva održavaju na rubu neke od distopijskih dimenzija
Zar onda ne možemo fraktalni fašizam – naš suvremeni fašizam – čije izvore smo našli u Lovecraftovim rasističkim imaginarijima i antisemitizmu protumačiti kao svu silinu nasilnog prevođenja stvari u tzv. “stvarni svijet”, bez pukotina u kozmosu – poricanje činjenice de je stvarnost previše stvarna da bi se bez ostatka prevela u bilo kakvu rečenicu, filmsku sliku, melodiju ili bilo što drugo. S druge pak strane ni najmračniji ontološki rasizam, tj. metafizički antisemitizam kakav je zastupao Heidegger, linija koja danas naprimjer dovodi do figure teroriste i Hamasa, ne može se do kraja iscrpsti, tj. i ona ima pukotinu.
Stvari nam dolaze u današnjem svijetu upravo putem njihove razmjenske vrijednosti u globalnom tržištu. Nekropolitika kapitalizma je podređena apsolutnom prevođenju svijeta objekata u robu, ona je na paradoksalni način utjelovljena u “kasnom fašizmu”, “fraktalnom fašizmu” i prije nego što je fašizam postao kasniji – u beskonačnoj makinaciji i preračunavanju svega postojećeg u robu. Unatoč svim značenjima zombija, unatoč tome što ih ne možemo u konačnosti prevesti u jedno jedino, neke dimenzije su neizbježne: zombiji su prvo bili radnici, proleteri, nastali su europskim a onda i globalnim oduzimanjem komunije. Unatoč tome što su danas popularni zahvaljujući Hollywoodu i globalnoj industriji zabave, svoje podrijetlo imaju u zapadnoj Africi, u regiji donjeg Konga – po zapadnoafričkom vjerovanju oni su mrtvaci koji su se vraćali iz zagrobnog svijeta i posjećivali svoje obitelji, pomažući im ili nanoseći štetu.19 Mit o tim povratnicima iz svijeta mrtvih posebno je oživio i doživio preobrazbu 1789. na Haitiju kada je pola milijuna robova radilo na francuskim plantažama; vjerovanje u posjete mrtvih pretvoreno je u pojam ‘živih mrtvaca’, spodobe kojima nedostaju ljudske osobnosti, jedno sposobne za bezumni i beskrajni rad. U haićanskom kontekstu, zombi je postao figura ekstremne reifikacije – radnik koji samo mukotrpno radi za korist drugih, ali bez pamćenja, samosvijesti, identiteta, kvaliteta koje povezujemo s osobnošću. Dakle neka vrsta žive, organske Stvari, organski, ljudoliki robot.
Za američke okupacije Haitija (1915–34.) legende o zombijima proširile su se izvan Pacifika i polako počele osvajati Ameriku i svijet; prvo su privukle pozornost američkih marinaca koji su prisiljavali domaće stanovništvo na ropski rad u gradnji cesta i infrastrukture. U tom razdoblju pojavio se jedan od neutjecajnih prikaza zombija na engleskom jeziku; nakon što je autor proveo godinu dana s haićanskom obitelji koja ga je navodno upoznala sa vudu magijom, napisao je Čarobni otok (1929). Iako vrvi rasnim stereotipima, ta “čudesna” priča odjeknula je diljem Amerike u doba depresije i potaknula prve filmske prikaze tih stvorenja. Na početku knjige, kao što je to uobičajeno u tome žanru, prijatelj uvjerava pripovjedača da se tu ne radi o nikakvom praznovjerju:
Na žalost, te stvari – i druge zle prakse povezane s mrtvima postoje. Ima ih u tolikoj mjeri da vi bijelci ne možete to ni zamisliti, iako su vam dokazi posvuda ispred očiju… U ovom trenutku, na mjesečini, na ovom otoku rade zombiji… Budeš li jahao sa mnom sutra navečer, da, pokazat ću ti mrtvace koji rade na poljima trske.
Opisi zombija neodoljivo podsjećaju na krajnje posljedice nekropolitike, grupa zombija opisuje sa kao ”skupina odrpanih stvorenja, koja tupo zure, poput omamljenih ljudi koji nesvjesno hodaju”. Njihove oči su prazne poput očiju stoke, ne odgovaraju na nikakva pitanja, ne daju svoja imena. Seabrookov prijatelj tvrdi da zombiji rada na poljima Haitian-American Sugar Company, tvrtke čije glavno postrojenje, ogromna tvornica kojom dominira golemi dimnjak, s brujanjem strojeva, parnim zviždaljkama i teretnim vagonima, ta kolonijalna tvornica s glomaznim dimnjakom, smoždenim, polumrtvim radnicima neodoljivo podsjeća na koncentracijski logor. Naposljetku se upoznajemo sa svjedočanstvom samog autora, Seabrooka koji izbliza opisuje idiotski rad tri zombija:
Bilo je nešto u njima neprirodno i čudno. Teglili su kao kakve beštije, kao automati. Njihova lica bila
su bezizražajna, oči su bile najgore, podsjećale su na oči mrtvaca, kao da su slijepe, nefokusirane, kao
da ništa nisu vidjele. Lica su im bila bezizražajna, prazna, kao da iza njih nije bilo ničega. Činili su se tupim, nesposobnim za bilo kakvu komunikaciju.
Ljudi su dakle svedeni na stvari, subjekti na objekte u neraskidivoj sprezi kolonijalizma i kapitalizma. Prazne oči, automatski pokreti, bez memorije: zombi utjelovljuje naizgled život lišen svih atributa – goli život, ili specifičnu figuru koju je Agamben nazvao homo sacer, goli život. Politizacija golog života predstavlja odlučujući događaj u doba moderne i signalizira radikalnu transformaciju političko-filozofskih kategorija klasične misli. Najradikalniji slučaj biomoći je proizvodnja ljudskog bića lišenog svih atributa ljudskosti, nulta točka razlike između prirode i kulture, ili objekta i subjekta – goli život.
Oči proletera-zombija neodoljivo podsjećaju na zatvorenike u koncentracijskim logorima – opisane su kao oči iza kojih nema ništa, nikakve misli, još jednom u strašnom i jezivom kontekstu koncentracijskog logora evociraju pitanje ljudskosti, ne samo ljudskosti onih koji su počinili stravični zločin, već i onih koji su na samom rubu, isključeni iz čovječanstvaNevjerojatno je koliko taj prazni pogled zombija (radnika) podsjeća na poglede ljudi zatvorene u koncentracijskim logorima, tj. koliko zombiji neodoljivo podsjećaju na Muselmanner, zatvorenike u Aushwitzu, čije postojanje je bilo toliko neusporedivo s bilo kojim oblikom ljudskosti da su im dali posebno ime (zapravo ime za ‘žive mrtvace’). Najužasnije su bile njihove prazne oči, isprazni pogled, koji su ostali zatvorenici i stražari izbjegavali. Muselmanner su bili izdvojeni, ostali zatvorenici se nisu s njima družili, izbjegavali su ih, čak su bili izuzeti od nekih aspekata života u koncentracijskom logoru. Zombiji, nijemi, apsolutno zatvoreni u svoju tamnu unutrašnjost, bili su svjedoci nečega o čemu je gotovo nemoguće svjedočiti, nemoguće opisati, izreći to svjedočanstvo. Agamben se pita zašto je ta nemoguća egzistencija svjedoka najužasnijih svjedočanstava, svjedoka koji nisu bili u stanju svjedočiti ni o svojim najjednostavnijim unutarnjim stanjima, ostala potisnuta, skoro zaboravljena proteklih pedesetak godina nakon Shoe.
Život im je jadan, ali broj im je beskrajan; oni, Muselmanner, utopljenici, iz okosnice logora, anonimna masa, stalno obnavljana i uvijek identična, ne-ljudi koji marširaju i rade u tišini, božanski izvor je u njima, već previše prazni da bi stvarno patili. Čovjek oklijeva nazvati ih živima: oklijeva ih nazvati mrtvima… Gomilaju se u mojem sjećanju svojom bezličnom prisutnošću, i kad bih sve zlo našeg vremena trebao svesti na jednu sliku, odabrao bih ovu sliku koja mi je poznata: mršav čovjek, spuštene glave i iskrivljenih ramena, u čijim očima
se ne vidi ni trag misli. Nitko nije osjećao samilost prema Muselmannu.
Ostali zatvorenici… nisu ga čak ni ocijenili vrijednim pogleda… za SS-ovce, oni su bili samo beskorisno smeće. Svaka grupa ih samo pokušava eliminirati, svatko na svoj način.
U tom pogledu koji kao da gleda iz svijeta mrtvih, ili iz samog ruba postojanja, tako se sažimaju i prožimaju nekropolitika kolonijalizma i kapitalizma, i nadalje se ta zlokobna sfera širi; oči proletera-zombija neodoljivo podsjećaju na zatvorenike u koncentracijskim logorima – opisane su kao oči iza kojih nema ništa, nikakve misli, još jednom u strašnom i jezivom kontekstu koncentracijskog logora, evociraju pitanje ljudskosti, ne samo ljudskosti onih koji su počinili stravični zločin, već i onih koji su na samom rubu, isključeni iz čovječanstva. Muselmann je biće praga, on utjelovljuje najvažniju funkciju logora u sustavu nacističke biopolitike; logor nije samo mjesto smrti i istrebljenja, već prije svega mjesto proizvodnje Muslemanna, konačne biopolitičke supstance koju treba izolirati u biološkom kontinuumu.
U svojim krajnjim vidovima nekropolitika prožima kolonijalizam, kapitalizam i fraktalni fašizam, nasilno reducira sve kvalitete prevodeći ih u brojeve. Ta moć proizvodi nekro-komuniju živih mrtvaca, koja, iako se u početku čini da se znatno razlikuje od komunije stvari, zapravo ima isti ontološki izvor. Da bismo odgovorili na krajnje pitanje što nas čini ljudima moramo riješiti zagonetku Muselmanna; ovdje možemo dodati da bismo razriješili odnos između stvari i ljudske stvari, tj. ljude svedene na stvari na globalnom tržištu gonjenom neprestanim rastom, i ideologijom neprestanog napretka. Komunija stvari i nekro-komunija ljudi ovdje se prožimaju u stanju u kojem se više ne razlikuju jedni od drugih – svi su stvari koje se jedva održavaju na rubu neke od distopijskih dimenzija.
Antropocen i ljudski otpad
Komunija stvari i nekrokomunija zombija, iako na kraju nisu rodno obilježene, tj. u stvarima se gube i muškost i ženskost, ima ipak jednu nelogičnu karakteristiku: oni ili ono se razmnožava. Otkuda to stravično i nezaustavljivo razmnožavanje? Odgovor se već da naslutiti u usporedbi zombija i zatvorenika Auschwitza i stvarima u potrošačkom društvu, što se događa kada, iznureni, zombiji ne mogu više raditi, što se događa sa
stvarima koje su potrošene ili ih potrošači ne žele više trošiti. Otpad! Smeće! Smeće se u kapitalizmu širi na sve oblike postojanja, to je društveno uređenje koje kao ni jedno prije u povijesti proizvodi beskrajnu gomilu smeća; sve prije ili kasnije može postati smeće, pa i ljudi. Tako je škola za zombije, neočekivano, dobila planetarnu dimenziju – otpad. Paralela je to koja dovodi do onoga što je Zygmunt Bauman nazvao ljudskim otpadom – ljudi čiji život nije vrijedan života jer su u potpunosti ispali iz nezaustavljivog žrvnja ekonomskog napretka, jer su, jednostavno rečeno, beskorisni, teret društvu: bolesnici, izbjeglice, beskućnici, umirovljenici, trajno nezaposleni.
Sažmimo Baumanov koncept o ljudskom otpadu. Nezaposleni, u nadi da će se uskoro zaposliti, naizgled su daleko od toga da postanu ljudsko smeće, ovisno o ciklusima kapitala koristili su se na različite načine; u devetnaestom stoljeću nezaposleni su prebacivani preko Atlantika, tj. bili su upošljavani kao kolonizatori drugih dijelova planeta. Danas je s nezaposlenima stanje puno neizvjesnije, prefiks “ne” u kategorizaciji “nezaposleni” tvrdokorno se lijepi uz kožu, misli; nezaposlenost sugerira anomaliju, privremeno i nenormalno stanje; nezaposlenost nasljeđuje semantičko opterećenje društva koje je nekada vjerovalo u punu zaposlenost, kao svoj ideal. Prije kapitalizma, nezaposlenost je bila nepoznata, nepostojeće egzistencijalno stanje: ne biste mogli objasniti nekom da ste bez posla, takvo nešto nije postojalo.
Da bismo odgovorili na krajnje pitanje što nas čini ljudima moramo riješiti zagonetku Muselmanna; ovdje možemo dodati da bismo razriješili odnos između stvari i ljudske stvari, tj. ljude svedene na stvari na globalnom tržištu gonjenom neprestanim rastom, i ideologijom neprestanog napretkaNezaposleni su samo jedna od brojnih ljudskih egzistencija koje su nepoželjne, suvišne, prekobrojne, beskorisne (drugi te ne trebaju, mogu i bez tebe, i to bolje, ne postoji samorazumljivi razlog zašto si tu, niti opravdanje za bilo kakva prava). Suvišne, nepoželjne ljudske egzistencije predstavljene su kao teret za državu i ekonomiju, te se kao i nepotrebne stvari neprestano odbacuju. Izbjeglice, raseljene osobe, tražitelji azila, migranti, nabraja Bauman, svi oni su otpad globalizacije. Ali oni nisu jedini otpad koji se u naše vrijeme ispostavlja u sve većim količinama. Tu je i ‘tradicionalni’ industrijski otpad koji prati modernu proizvodnju od samog početka; problem ništa manje važan od zbrinjavanja ljudskog otpada. Ono što Bauman naziva ljudskim otpadom miješa se sa pravim smećem – industrija zbrinjavanja otpada postala je iznimno važna. Zbrinjavanje otpada i politike samoodrživosti odvijaju se unutar istog diskursa, nekropolitika kapitalizma koje su proizvele otpad, tj. koje su zagadile okoliš, uništile prirodu.
Vratimo se u školu za zombije? Jesmo li nešto naučili? Zombiji utjelovljuju političko nesvjesno proletera, nižih klasa, potlačenih, izmještenih; totalitet neostvarene klasne svijesti pod pritiskom gole apokalipse. Trebamo li ih onda pustiti da progovore ili se oni tek u školi za zombije, kao Bub, trebaju naučiti govoriti. Trebamo li uistinu pogledati svijet iz pozicije ljudskog otpada, iz pozicije objekta kao što zagovara objektno orijentirana ontologija, je li to uopće moguće? Smeće, bilo ljudsko ili neljudsko, čini asamblaž, skupinu raznih čimbenika.
Možemo li gledati svijet iz perspektive toga asamblaža; kakva bi bila verzija Auschwitza iz perspektive objektno orijentirane ontologije? Slavoj Žižek i Ruda Frank provokativno predlažu baš takav pogled dovodeći u pitanje njegove moralne konzekvence: mirno i bezdušno gledanje tvornice smrti u kojoj se ništa ne krije, ljudi nacistički krvnici i žrtve samo su jedan dio uklopljen u složenu mrežu vlakova, plinskih peći, logistiku hranjenja zatvorenika, odvajanja i preraspodjele odjeće, zlatni zubi, pepeo, smeće… Pogled iz neljudske perspektive podsjeća i na nemogući imaginarni pogled na svijet-poslije-nas ili svijet-prije-nas, koji su to ljudski organi koji će nastaviti s postojanjem nakon nestanka čovječanstva, ili su postali prije sapiensa – naravno da ih nema, ali ta kartezijanska fantazma može raspiriti spoznajnu začudnost SF-a, poput pogleda s mjeseca ili nekih drugih udaljenih planeta na Zemlju, pogled vanzemaljca koji se čudi ljudskom organiziranju života u logoru. Takav pogled začuđuje ono što nam se činilo poznato, ustaljeno, nepromjenjivo, kao da promatramo sebe i naš svijet kroz neljudske oči; ta iščašena perspektiva pretvara nas u strance, sami sebi postajemo stranci: “sve ljudsko mi je strano”. Uključuje li takav pogled i Eichmannov pogled iz “banalnosti zla’” ili i sama ta banalnost postaje začudna i strana? Ali po Suvinu ne bismo vječno trebali uživati u toj začudnosti, ona u svom, pa makar i neznatnom pomaku, sadržava znatiželjnost, želju za spoznajom.
Ukoliko se opet vratimo u školu za zombije i Romerovom zombiju Bubu, i prisjetimo se njegovog mukotrpnog nauka – povezivanja predmeta s načinom rukovanja s tim predmetom, možda se upravo u zombijevskoj nemoći povezivanja sa stvarima krije neslućeni potencijal. Dok se mi neprestano zavaravamo i živimou uvjerenju da superiorno uviđamo totalitet, Bub je suočen s ontološkim jazom između čovjeka i stvari, na svoj neizrečeni način uviđa nedovršenost stvarnosti, što je u skladu s Harmanovim sljedećim postulatom: ”Jedna od najvažnijih odluka koju su donijeli filozofi tiče se stvaranja ili uništavanja praznina u kozmosu.”
Svaka ideologija počiva na iluziji da je ova stvarnost u kojoj živimo jedina i najbolja moguća stvarnost, da u njoj nema dubokih pukotina i antagonizama, možda tu zaostajemo za zombijem Bubom: suočen s jazom između običnih predmeta i njihove uporabe on vidi tu pukotinu, on zna da komunija kao nevina istinska cjelina nikada nije postojala, on zna da svaki koncept totaliteta nešto potiskuje, izostavlja; on sluti simptome koji ukazuju na antagonizme u zamišljanu cjeline, pa i buduće komunije.
Može li se iz neljudske perspektive zamisliti i ostvariti iz smeća novi asamblaž koji bi promijenio status samog smeća? Može li se zamisliti objekt/subjekt/entitet, koji bi promijenio svoj status u komuniji, a samim time i komuniju? Zombiji su izgubili klasnu svijest, tj. izgubili su globalnu klasnu svijest, a možda je nikada nisu ni imali, možda se spas krije u neizrecivim oblicima strasnog uživanja (jouissance) u sunovratu u Stvar, koje se nikako ne može prevesti u nove emancipacijske političke prakse. U kontekstu te spoznajne začudnosti: antropocen postaje nesuđeno mjesto nove klasne borbe dok istovremeno planet svjedoči porazu sapiensa.
