Štabske epidemiološke korona smjernice preporučuju terapeutske šetnje za starije osobe. Hodam kao da sam upravo izašao iz Jurskog parka, ali sluđen Vilijem – šetam. Od granika do savskog mosta. I nazad. Popodne u sunčane dane. Šetnica, Sava i tarnerovsko nebo svojim ljepotama daju mi snagu da izdržim to maltretiranje. Šetnica je remek djelo. Sava kao Sava: velika, mutna, valja smeće, granje, debla, plastiku... pitaj boga gdje su ribe, a na površini galebovi, divlje patke, labudovi i u plićaku, ispod platana, sive vrane. Davor motorni tegljač, star oko osamdesetak godina, vuče dva ogromna prazna naftna šlepa iz bosankobrodske luke ruske Rafinerije nafte... Nebom krešte ždralovi, divlje guske, rode...

Uz šetnicu, već od Brođanke, počinje brodska spomenička baština. Prvi je, odmah do Brođanke, brodski spomenik ljudskoj gluposti. Postolje napravljeno od šuplje cigle i vidno se raspada. Na njemu piše Cravatten Staat. Pretpostavljam da je maslo brodske Turističke zajednice. Da neki austrougarski ratni kartografski prikaz Broda s oznakom Cravatten Staat postoji – postoji. Švabo, vojni kartograf koji nema pojma kako s mjesto zove i koga interesira samo brodska Tvrđava (kojoj grad smeta, pa ga čak i ruši) napisao je, na toj mapi, Cravatten Staat. No, pri tom nije mislio na kravatu (koja u to vrijeme nije ni postojala) nego na Hrvate koji u Beču i Berlinu drže divljim plemenom i iskrivljeno ih nazivaju Crovatten, Crobotten i sličnim posprdnim imenima. Za kartografa Cravatten Staat znači hrvatski grad. Jer na njemačkom cravatte znači mala ženica... Uglavnom, da ne dužim, ta budalaština s kravatom i Hrvatima, kao i brojne druge budalaštine u koje se masovno vjeruje, očito su podržavljene i iskomercijalizirane. Puljani su, na primjer, napravili kravatu oko čitave rimske arene... Kravata, na francuskom la cravate je, široka vrpca na zastavama, ali i Hrvat i hrvatski. Razulareni hrvatski ratnici, regrutirani u to vrijeme od zatvoreničkog ološa, pod tuđom zastavom u Tridesetgodišnjem ratu, imali su marame oko vrata, koje su skupljale znoj... Tako da je ta priča o kravati kao hrvatskom izumu vrlo nategnuta. U Brandenburškoj crkvi postoji ploča s natpisom: „Bože, spasi nas kuge, rata i Hrvata“. Hrvata piše Cravatten. O tom sam već pisao, samo više ne znam ni gdje ni kada. No, nije važno. Važnije je kako se ta glupost od spomenika raspala do neprepoznatljivosti i čeka da bude uklonjena.

Naredni spomenik uz šetnicu je poprsje Ivana Domca, poznatog slikara, kojem je autor spomenika odsjekao obje ruke i ostavio batrljke. Desetak metara dalje je Dragutin Tadijanović, rijetki velikan kojem je spomenik podignut za života i to ispred franjevačkog samostana u kojem je kao sirotan živio za vrijeme školovanja. Tadija je volio pisati drugima lirante, pa je sam sebi dao uklesati stihove: „I kad više nikog od nas ne bude, sjat' će sunce nad oranicama“ Doduše, „kad više nikog od nas ne bude“ pitanje je tko će poorati te silne oranice? No, pjesničke slobode su zaista goleme.

Do Tadijanovića je još jedan slikar bez ruku – Vladimir Filakovac. Potom ide sjajni Meštrovićev Becić i onda – na samoj šetnici skupio se Brlić-Mažuranićkin Potjeh. Izgleda kao da se slon popeo na platanu i dobro posrao po rubu šetališta... Zadnji monumentalni spomenik uz savsku šetnicu nalazi se ispred Gradske knjižnice (prema Savi). Isto je iz serije likova Priča iz davnine porazbacanih okolo po gradu. Zove se Stribor i Ružica spašavaju „čast i ugled Gradske knjižnice“ od „teškog sramoćenja“