„Naš svijet je u vrtlogu, globalno stanje je neodrživo, a izazovi s kojima se svijet suočava ipak su rješivi“, kazao je glavni tajnik UN-a António Manuel de Oliveira Guterres na 79. zasjedanju Opće skupštine Svjetske organizacije.
„U eri smo epske transformacije, suočavam se s izazovima kakve još nismo vidjeli, izazovima koji zahtijevaju globalna rješenja. Krećemo se prema nezamislivom, bačva baruta prijeti progutati cijeli svijet. Razina nekažnjivosti u svijetu je politički neobranjiva i moralno nepodnošljiva. Mnoge vlade drže da imaju pravo zanemariti međunarodne zakone, međunarodno pravo, konvencije o ljudskim pravima i rezolucije UN-a. One mogu narediti agresiju ma drugu zemlju, opustošiti čitava društva i potpuno zanemariti dobrobit svog naroda. I ništa se neće dogoditi. Nekažnjivost se može vidjeti na Bliskom istoku, u Europi, Africi i šire.
Kreiranje masovne laži i opće kulture straha izrasta u temeljnu odrednicu ‘autoritarnog populističkog svijeta’ koji iskazuje patološku mržnju i agresivnost prema slobodi homo sapiensa
Uza sve svoje opasnosti, Hladni rat je imao pravila. Postojale su telefonske linije, crvene linije i zaštitne ograde, a sada je svijet u neredu polariteta s mnogim zemljama koje se ponašaju neodgovorno u nedostatku stabilnoga svjetskog poretka. Ljudi svijeta gledaju u nas i pozivam države/narode da teže pravdi, odgovornosti i reformama radi održive budućnosti svijeta. Bez toga je neizbježna fragmentacija te manji legitimitet, kredibilitet i učinkovitost globalnih institucija.“
Itekako je u pravu sigurnosni stručnjak Pavle Kalinić – ali komu uopće i koliko vrijedi to što je on u pravu!? – kad je u povodu eskalacije ratnih napetosti na Bliskom istoku u HTV-ovu „Studiju 4“ ironično primijetio da imamo prigodu „vidjeti kako funkcionira međunarodno pravo“. Ne onako kakvim se izdaje urbi et orbi i kako bi moralo biti u civiliziranoj društvenoj zajednici, nego po babu i po stričevima. Tako bi to preveo mudar pûk, a stari pak Latini onom da što je dopušteno Jupiteru, nije dopušteno volu (lat. Quod licet Iovi non licet bovi). Pa UN-ov Međunarodni sud za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije (International Criminal Tribunal for the former Yugoslavia, ICTY) u Den Haagu progoni kao vrag griješnu dušu hrvatske političke i vojne čelnike u RH i BiH zbog ratnih i zločina protiv čovječnosti u Domovinskom ratu (1991.-1995.), ali i srpske i nešto manje bošnjačke, izdaje uhidbene naloge i postavlja im zamke po cijeloj Kugli – osobito nemilosrdno, je li, generalu Anti Gotovini „zbog prekomjernoga granatiranja Knina“ početkom kolovoza 1995. – ali je tzv. međunarodno pravo gluho i slijepo kada nedavno izraelski premijer Benjamin Netanyahu s uhidbenim nalogom Međunarodnoga kaznenog suda (International Criminal Court, ICC) zbog genocida nad Palestincima nesmetano putuje u SAD.
Ili, ruski predsjednik Vladimir Vladimirovič Putin, također s uhidbenim nalogom ICC-ija zbog ratnih i zločina protiv čovječnosti u ratu u Ukrajini, neometano putuje u Južnu Afriku, Kinu…, a tzv. međunarodno pravo ni trc niti mrc. Jamačno nema u tim globalnim međunarodnopravnim, je li, „hramovima“ istine i pravde nekakvog Vladimira Šeksa, nadimkom Sova, koji je kadar zviznuti šakom o stol ili, još uvjerljivije, sudačkim čekićem o drveni podmetak i odlučno dreknuti u budno međunarodno uho: „Locirati, identificirati, uhititi i transferirati!“ Transferirati na optuženičku klupu radi suđenja i odmjeravanja zaslužene kazne. Ako su, dakle, Netanyahu i Vladimir Vladimirovič Jupiteri – a do tjemena mokri od krvi nedužnih već 200.000 palestinskih žena, djece, starčadi i muškraca koji nemaju nikakve veze s terorizmom (Hamasom, Hezbolahom, Hutima, Iranom…), odnosno blizu milijun ukrajinskih i ruskih civila i vojnika – onda su volovi političari/generali koji su u ex-Jugoslaviji zakuhali i vodili rat. I kojih tek neznatan dio, čak i ne najvažnijih, još sjedi u haaškim uzama ili su u njima u međuvremenu već pomrli.
Po službenoj „logici“ dvostrukih kriterija „HDZ-ovog“ Zagreba, tzv. međunarodno pravo ima vrlo nakazno lice
Tzv. međunarodna pravda nije pravda, ako globalno dogovoren isti kriterij ne vrijedi jednako za sve pojedince, skupine i države bez obzira na njihove politike i stupanj civilizacijskog razvitka. A ne vrijedi. Ni kada je riječ o (su)krivnji za najteže ratne i zločine protiv čovječnosti kao što su genocid, u koji po definiciji spada i etničko čišćenje, imperijalna agresija na nacionalni i teritorijalni integritet suverenih zemalja, aneksija dijelova tuđih država, subverzija radi destabilizacije nepoćudnih režima i političko miješanje u unutarnje poslove drugih država u čemu globalno dominira američka CIA… À propos, neki dan su u Venezueli uhićena osmorica njezinih agenata (dvojica Amerikanaca), koji su pripremali ubojstvo šefa te države Nicolása Madura Morosa, čiji izbor ne priznaje proamerički tzv. kolektivni Zapad, sic transit) te rušenje režima nakon što je proamerički oporbeni čelnik i izborni luzet Edmundo González Urrutia bio pobjegao u Španjolsku da izbjegne uhićenje zbog organiziranja nereda i nasilja u zemlji po gubitku izbora.
Glede&unatoč načelnomu globalnom dogovoru o teoriji i praksi tzv. međunarodnog prava, u čijem su temelju istina i pravednost, ali i načelna odlučnost da se provedu bez ostatka, dnevna zbílja upućuje na suprotno. Čovječanstvo ima dojam da veliki i moćni u svijetu diktiraju što jest, a što nije pravedno, tako da je manjima ostavljeno samo – pokoriti se, pokloniti ili ukloniti. Trećega nema. To više i bjelodanije od ičega potvrđuje CIA-in desetljećima isti obrazac destabilizacije i uklanjanja „nepoćudnih“ režima. Uvijek najgrubljim nasiljem – od diplomatskih ucjena i svakovrsnih tzv. sankcija do vojne intervencije zloporabom unutarnje oporbe – u ime tzv. demokratskih vrijednosti slobodnog svijeta i našeg načina života. A što je drugo za očekivati no da, naravno, SAD sad opovrgava svoju upletenost u CIA-ininu međunarodno protupravnu rabotu u Venezueli…
Benjamin pak Netanyahu i Vladimir Vladimirovič – ma što govorili, i ma kakvi se sudski papiri potpisivali u Den Haagu, u UN-u ili gdje već ili čak putovali po inozemstvu – nikad neće doživjeti sudbinu, npr. Slobodana Miloševića, Radovana Karadžića, Ratka Mladića, Darija Kordića, b-h političko-vojne petorke iz tzv. HZ/HR Herceg-Bosne te RH-krivaca za tzv. udruženi zločinački pothvat…, Sefera Halilovića, Rasima Delića, Envera Hadžihasanovića… Jer, jedni jesu i ostat će Jupiteri, a drugi jesu i ostat će volovi za tzv. međunarodnu pravdu. Jupitere će se ostaviti na miru kad posjećuju „prijateljske“ zemlje (npr. Putin nedavno u Mongoliji) ili prelijeću države obveznice uhidbenih naloga, a volove će se, čak i manje krive no Jupiteri, goniti bez milosti ne samo čim promole nosom preko granice već i unutar njihovih domovina. Žestokim pritiskom na vladajuće, kojima će međunarodna tzv. obitelj dnevno nabijati na nos obavezu tipa „locirati, identificirati, uhititi i transferirati“. U protivnom, slijede sankcije?
Hrvatska, neokolonijalno ponizna do boli, sramotno pristaje da joj tzv. kolektivni Zapad diktira to što (ni)je međunarodno pravo, što (ni)je istina i što (ni)su demokratske vrijednosti
Umirovljeni bi general Ante Gotovina mogao o tomu napisati roman – je li, uvjerljiviji/istinitiji od literarno-filmskih neuspješnica Nenada Ivankovića i Antuna Vrdoljama – na osnovi gadnoga četverogodišnjeg iskustva okončanoga oslobađajućom haaškom presudom. Tzv. međunarodna se pravda jest na kraju pokazala pravednom, međutim, nikad se neće iskupiti za sve što je priuštila čovjeku, kojega za progona nije zaštitila ni vlastita domovina, gdje su se vladajući – materijalno, ratnim „zaslugama“ i polit-promiskuitetno prema tzv. međunarodnoj zajednici i njezinu ispolitiziranom krivosuđu – usidrili na pozicijama što su ih drugi izborili svojom krvlju i zdravljem. HDZ-ovi „nezamjenjivi“ velikani „domoljubne“ larpurlartologije od kojih mnogi ni danas još nisu sjahali s tih pozicija ni okanili se „braniteljske“ patetike. A zašto i bi kad je toliko unosna!?
Ti isti što se štafetno smjenjuju u istom polit-ideološkom jatu drže se one zagorske ne bi se štel mešat kad tzv. međunarodno pravo nečasno vozi slalom javnom scenom, krši i vlastita i opća pravila na tzv. pravoj strani povijesti, jer ureduje i po babu i po stričevima ne samo na Balkanu nego i u Ukrajini, na Bliskom istoku, u Aziji u odnosu na Kinu, Tajvan i Sjevernu Koreju, u Srednjoj i Južnoj Americi (Kuba, Venezuela, Bolivija)…, gdje dimenzije istine i tzv. međunarodne pravde arogantno kroje moćnici proameričkoga tzv. kolektivnog Zapada. Pravda i krivda, zločin i kazna imju biti ono što kao „globalni interes slobodnoga/demokratskog i pravednog svijeta“ izdiktira SAD. Koji uz Rusiju i Izrael čak nije ni član rečenoga ICC-ija (sudište je izvan UN-ovog sustava), utemeljena na tzv. Rimskom statutu, pa ne zarezuje pola posto ni uhidbeni nalog Benjaminu Netanyahuu i Vladimiru Vladimiroviču Putinu.
Glede&unatoč tzv. međunarodnoj pravdi, sudeći po aroganciji SAD-ovih diplomata u Općoj skupštini UN-a i Vijeću sigurnosti, Washington ne zarezuje pola posto ni haaški Međunarodni sud pravde (International Court of Justice, ICJ), glavni sudski organ UN-a, koji na osnovi tužbe Južne Afrike također sudi Izraelu za genocid nad Palestincima. Taj sud djeluje u skladu sa Statutom kao dijelom Povelje UN-a, čije su članice istodobno i sve države Svjetske organizacije. À propos, hrvatski je veleposlanik u UN-u Vladimir Drobnjak nepravednim glasanjem na strani SAD-a i Izraela, a protiv rezolucije većine zemalja svijeta o obustavi izraelskoga genocida nad Palestincima u Pojasu Gaze i humanitarnoj pomoći palestinskim stradalnicima kardinalno osramotio RH. Njegova je domovina time prokazana kao bijela vrana u tzv. međunarodnoj zajednici koja – s tragičnim iskustvom borbe za pravdu i slobodu u Domovinskom ratu – grubo gazi najsvetije civilizacijske vrijednosti proklamirane ključnim postulatima tzv. međunarodnog prava.
Pokazalo se da je to Drobnjaku (HDZ) – bez znanja/suglasnosti ustavnog sukreatora vanjske CRO politike predsjednika RH Zorana Milanovića – zapovjedio premijer Andrej Plenković posredstvom svog vanjskopolitičkog trbuhozborac Gordan Grlić-Radman. Jest da taj moćan proamerički svijet tzv. kolektivnog Zapada, koji se navodno drži tzv. međunarodnog prava kao pijan plota, nije za njega u hrvatskom slučaju uopće mario. Kao što ne mari ni danas. Na prijelazu 1980./1990. godina otvoreno „nije volio Hrvatsku“ u čemu je, je li, predvodio upravo SAD. Washington je držao u Beogradu svoga jugoslavenskog veleposlanika Warrena Zimmermanna sve do 12. svibnja 1992., žestoko se protivio raspadu bivše države tzv. bratskih jugoslavenskih naroda i nardnosti, promjenama granica unutar SFR Jugoslavije, ali i uvjetovao embargo na oružje kako se RH ne bi mogao braniti u Domovinskom ratu. Hrvatsku je priznao među zadnjima u svijetu – 7. travnja 1992., sic transit – a to je doba kada je rat bjesnio svom žestinom i u RH i u BiH, kada je već eutanaziran Vukovar i napunjena masovna grobnica na Ovčari, kada se bespoštedno degenečilo Hrvate u konc-logorima u Srbiji, BiH i Crnoj Gori, kada su se već dogodili Pakrac i Gospić, kada se rušilo povijesni Dubrovnik, Split, Šibenik, Zadar…
Tzv. međunarodno pravo je mûkom mučalo… Hrvatska nikad u povijesti tom „pravu“ nije bila ne samo prioritet nego ni slučaj za ravnopravan tretman, ali jest uvijek bila (i ostala) „krivokletnik“ u velikim historijskim procesima. Jedina pozornosti vrijedna iznimka je bila tzv. Titova epoha: pobjednički u Drugomu svjetskom ratu Narodnooslobodilački pokret (1941.-1945.) – najveći i najorganiziraniji u tada nacifašistički okupiranoj Europi – te poslijeratno doba njegove protublokovske borbe na čelu Pokreta nesvrstanosti. Koji je inzistirao na tzv. međunarodnom pravu što jednako vrijedi za sve na svijetu, miroljubivoj koegzistenciji, humanosti, solidarnosti i svetosti nemiješanja u unutarnje poslove drugih zemalja. Te globalne, opće civilizacijske i demokratske vrijednosti imale su prioritet, a ne politika sile i moći. Tito je jedini na ovim prostorima već 1946. godine poručio i kapitalističkom Zapadu i komunističkom Istoku Kobe Staljina da država tzv. bratskih jugoslavenkih naroda i narodnosti neće biti „ničija moneta za potkusurivanje“.
I bî tako, čak i par godina nakon njegove smrti. I Zapad i Istok su to bili prisiljeni poštivati. Godine 1948., uz rizik rata s moćnim SSSR-om, Tito je to potvrdio svojim odlučnim „ne“ pokušaju sovjetske kolonizacije, što se nije usudio nitko u komunističkoj Europi nakon Drugoga svjetskog rata. Postjugoslavenska tzv. Samostalna, Neovisna i Suverena – čija se, je li samostalnost, neovisnost i suverenost sada svodi samo na nacionalni grb, zastavu i himnu, sic transit – neokolonijalno ponizna tzv. obitelji do nesuverenističke boli, sramotno pristaje da joj proameričkomu tzv. kolektivni Zapad samozvano diktira to što (ni)je tzv. međunarodno pravo, što (ni)je istina i što (ni)su demokratske vrijednosti. U sukobu globalne moći ne zna bi li najprije piškila ili kakila. Vanjskopolitički se ponaša više no karikaturalno. Otvoreno se protivi ruskoj aneksiji poluotoka Krima i dijela ukrajinskih pokrajina, gdje ruska manjina čini većinu u tamošnjem stanovništvu, a nogama, rukama i oštrim zmijskim jezikom zagovara na proameričkom tzv. kolektivnu Zapadu programirano odcjepljenje Kosova od države Srbije ili kineskog otoka Tajvana (nepriznate „države“ u UN-u, Uniji…) od međunarodno priznate, suverene Narodne Republike Kine. Kojoj su, je li, Britanci prije par godina morali vratiti svoje kolonije Macao i Hong Kong, jer etnički, teritorijalno, etc. pripadaju Kini. Kao i Tajvan.
Po toj službenoj „logici“ dvostrukih kriterija „HDZ-ovog“ Zagreba, je li, tzv. međunarodno pravo ima vrlo nakazno lice. Kako je moguće istodobno, na osnovi istih navodno globalno validnih pravnih, ljudskih, civilizacijskih i inih kriterija tvrditi da se albanska narodna većina na Kosovu i Metohiji ima pravo samovoljno odcijepiti, proglasiti svojom samostalnom državom dio teritorija na kojemu je povijesno srce srpske pismenosti i državnosti, na kojemu su svi ključni vjerski i kulturni spomenici jedne od najsnažnijih srednjovjekovnih država moćne dinastije Nemanjića, itsl., a Rusi nemaju pravo na Krim i dijelove Ukrajine što ih je još prije 250 godina carica Katarina Velika bila vojno oduzela Otomanskom Carstvu i koji su sve do 1991. godine bili u sastavu SSSR-a?
Ili, Kinezi nemaju pravo na svoj otok Tajvan, jer ne dâ SAD? Palestinci nemaju pravo na svoju samostalnu državu Palestinu, koju su imali sve do cionističke diverzije 1920-ih godina, jer ne dâ Izrael (osnovan na tlu biblijske tzv. Obećane zemlje tek 1948. godine) u suglasnosti sa SAD-om? Katalonci nemaju pravo na svoju samostalnu državu Kataloniju, jer ne dâ španjolska vlast u Madridu? Ni Irci u Sjevernoj Irskoj se ne smiju ujediniti s braćom i sestrama na ostatku Zelenog otoka, jer ne dâ Velika Britanija, kao što ne dâ ni Velšanima, Škotima…? Tzv. kosovski obrazac, da se pak prisjetimo zapadnog Balkana, koji itekako vrijedi za Albance u Srbiji, ne vrijedi za Srbe u BiH (entitet Republike Srpske) ni za Srbe u RH, koji samo glupošću svog vožda Slobodana Miloševića i političkim maloumljem tzv. prvoga hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana nisu 1995. godine pretvorili etnički očišćenu od Hrvata tzv. SAO Krajinu u državu u državi Hrvatskoj. Po tzv. međunarodnom pravu i planu Z-4 o okončanju Domovinskog rata, smišljenom na Zapadu u kompi s Rusijom.
„Hrvatska je bila optužena za prekomjerno granatiranje Knina“, kazao je Pavle Kalinić u HTV-ovu „Studiju 4“ o funkcioniranju tzv. međunarodnog prava po babu i po stričevima, nakon što je propao plan Z-4 i rat završio pobjedničkim vojno-redarstvenim akcijama Bljesak (svibanj 1995.) i Oluja (kolovoz 1995.). „Hrvatski časnici koji su sudjelovali u obrambenom ratu su bili prisiljeni otići na suđenje u Haag. Benjamin Netanyahu je uredno letio u SAD. Nitko ga nije dirao. Prema tomu, tzv. sud, koji je bio formiran za Jugoslaviju i Ruandu, neka raspuste ili neka se ponaša u skladu s međunarodnim pravom. Ne smiju postojati višestruki kriteriji.“
A postoje. I postojat će dok je svijeta i vijeka. To će reći da su stari Latini itekako bili u pravu: ljudska se zajednica sastoji od Jupitera i volova. Prvi pucaju bičem nad globalnim glavama, a drugi šute, trpe i – vuku. Babo i stričevi ubijaju dokolicu u debeloj hladovini. „Ovo je stoljeće autoritarnih likova kao što su Vladimie Putin, Donald Trump, Benjamin Netanyahu, Narendra Modi, Recep Tayyip Erdogan, Viktor Orban, Nigel Farage, Marine Le Pen, Giorgia Meloni, Mahendra Rajapaksa, Min Aung Hlaing i Alice Weidel, kao i drugih brojnih malih provincijalnih likova, koji bi da ovo stoljeće odrede po rasi i religiji suprematističkih većina koje će biti u stanju da vjerske i etničke manjine svedu u red građana drugog reda s oduzetim pravima na njihovu slobodu i postojanje“, zapisat će Nedžad Bašić u kolumni „Autoritarni svijet laži i straha“ (portal Tačno.net, 4. rujna 2024.). „Ovo je doba velike nakostriješene mržnje prema čovjeku, netrpeljivosti prema drugima i ruganja ljudskim žrtvama i patnjama s potiranjem svakog ljudskog dostojanstva i empatije prema nemoćnim i slabim koji su ostavljeni na rubu života.
Kreiranje masovne laži i opće kulture straha izrasta u temeljnu odrednicu ‘autoritarnog populističkog svijeta’ koji iskazuje patološku mržnju i agresivnost prema slobodi homo sapiensa što je potaknuto bojazni od dolazećeg novog svijeta u pokretu koji se tek nazire iza tamne zavjese autoritarne populističke galame.“