Homilija zagrebačkog nadbiskupa Dražene Kutleše, održana povodom kršćanske svetkovine Tijelova (dakle nečega što je imanentno teologiji, Crkvi, religiji i vjeri) i proslave Dana državnosti Republike Hrvatske (nečega što pripada političkom, javnom, društvenom, građanskom području), nalazila se rascjepu između teologije i politike.
Nadbiskup Kutleša ima pravo reći sve što želi, ali samo kada se obraća vjernicima, to pravo mu nitko ne smije uskratiti, a kada bi to netko pokušao, ja bih, kao više puta do sada kada su se kršila nečija prava, preuzeo, čisto metodički, sve ono što je on rekao, iako se s tim sadržajem ne slažem, kao moj stav.
Draženu Kutleši nitko ne može uskratiti njegovo pravo na slobodu vjeroispovijesti. Međutim, valja jasno reći da je Dražen Kutleša podložan oštroj kritici kada se obraća državi i građanima, tražeći od njih da djeluju sukladno kršćanskom nauku.
To je nedopustivo, radi se o zloupotrebi prava na slobodu vjeroispovijesti, kao i o negiranju mnogih drugih prava, koje sada ne želim nabrajati.
Istina je da je Dražen Kutleša ujedno vjernik, ili se makar to od njega kao biskupa očekuje da bude, i građanin, ali biti vjernik ne znači biti i građanin, odnosno biti građanin ne znači isto što i biti vjernik.
Vjernik i građanin su dvije nespojive kategorije, da bi neki vjernik uistinu mogao biti građanin, prethodno treba suspendirati vlastitu vjeru, isto vrijedi i obratno.
Vjernik vjerom uređuje svoj osobni i obiteljski život, dok građanin aktivno sudjeluje u promišljanju i odlučivanju, ako ne drugačije onda putem izabranih predstavnika, o tome kako urediti javni život, a taj život je pluralan.
Religija je monolitna. Ako bismo javni život htjeli urediti na temelju katoličkog nauka, društvo bi prestalo biti pluralno, nad njime bi se izvršilo religijsko i političko nasilje.
Vjernik kao vjernik ne može promišljati javne politike, ali može i mora to činiti kao građanin. Tada, gotovo fenomenološkom metodom, stavlja u zagrade sve ono što kao vjernik živi, misli, želi i osjeća. Politika uređuje i upravlja životom pluralne zajednice dok vjera upravlja životom vjernika.
Netko može, kao vjernik, živjeti konzervativnim, kršćanskim životom, jer je to naprosto njegovo pravo, ali ne smije tražiti da čitavo društvo bude uređeno po modelu njegovog života.
Ovo tipovima kao što su Kutleša, Bartulica ili Zekanović treba neprestano ponavljati. Štitit ćemo njihova prava da vjeruju, misle i govore što žele, omogućit ćemo im da ta prava konzumiraju, ali im nećemo dopustiti da oni ugrožavaju prava drugih članova pluralne zajednice koja se naziva društvo ili, ako baš hoćete, narod.
Narod je zajednica građana, a ne zajednica vjernika i zbog toga javne politike ne mogu proizlaziti iz nekog sakralnog izvora niti smiju podilaziti nekoj religijskoj zajednici. Kutleša ovo ili ne shvaća ili državu u kojoj živi ne shvaća ozbiljno.
Kutleša je u homiliji zdvajao zbog toga što prekidamo s prošlošću, što se društvo brzo mijenja, a sve te promjene, po njegovom mišljenju ne donose ništa dobroga, one, štoviše, uništavaju hrvatsku kulturu i hrvatski identitet.
Ovo bi, u načelu, moglo biti istinito da nam, između ostalih i predstavnici Katoličke crkve, nisu oduzeli prošlost zamijenivši je neistinitom naracijom koja pogoduje opravdavanju svih grijeha koje je ova institucija počinila, a oni nisu mali. Nema toga iz naše prošlosti što nije negirano i što se nije prevrednovalo.
Mi nismo prekinuli s prošlošću, kao što to navodi Dražen Kutleša, nama je ukradena prošlost, ostali smo bez nje. Ti lopovi, među kojima su i mnogi iz teološko-klerikalne branše, našu državu doživljavaju kao magazin, usputno skladište u koje će iskrcati neku drugu ukradenu robu – ta roba je lažna prošlost.
Historijski lopovi su krađom prošlosti hrvatskom društvu oduzeli identitet. Hrvatsko društvo ne postoji i neće postojati, osim kao društvo u pokušaju, sve dok ne postane društvo s čvrstim povijesnim identitetom, a taj identitet je i danas sadržan u najzanemarivanijem dokumentu – Ustavu Republike Hrvatske.
U tom zanemarenom, mrtvom spisu navodi se da je Hrvatska sekularna država, da njezin identitet nije zamisliv bez ZAVNOH-a itd. Sve ovo zna i Kutleša, ali ga nije briga za sekularnu državu i njezinu povijest. Njemu ne treba sekularna država, a još manje mu treba država koja izrasta iz pokreta koji se prije 80-ak godina suprotstavio fašizmu.
Biskupi su tada otvoreno podržavali fašizam, a sada s tim povijesnim fašizmom koketiraju želeći ga nametnuti kao dio izgubljenog povijesnog identiteta kojemu bi se trebali vratiti.
Biskupi, baš kao i svi klerici, nisu bića slobode, oni to, sve kada bi i htjeli biti, ne smiju biti jer bi se, demonstriranjem osobne slobode, našli izvan crkvenih struktura.
Crkva je ustrojena na rigidnom feudalnom modelu. Kada biskupi govore o slobodi, njihov govor nije životan. Klerici su poslušna bića, oni od vjernika očekuju posluh, ne slobodu.
Povijesna sloboda je izborena usprkos svim crkvenim pokušajima da se ta sloboda ospori. Sekularni pokreti i sekularna država je u našu povijest unijela slobodu, demokraciju, poštivanje ljudskih prava, a ne Crkva.
Iluzorno je očekivati od crkvenog utamničenika, a to Kutleša u mentalnom smislu jest, da održi suvisli, životni, oduševljeni govor o slobodi. Iz njegove propovijedi je razvidno da ne razlikuju vjeru od politike, a da nije Vatikanskih ugovora, ne bi razlikovao ni Crkvu od države. Ovako zna da je Hrvatska svedena na poziciju vječitog dužnika Crkvi.
Da je, kojim slučajem, Kutleši stalo do države, ali i do kršćanstva, reagirao bi na sva trabunjanja Stjepe Bartulice o tome kako ”politička pobjeda nije dovoljna” nego je nužno, u ime obrane kršćanstva, osigurati i ”pobjedu nad kulturom”. Smatra li Kutleša da se pobjedom nad kulturom, a do te pobjede se dolazi ratom protiv dosadašnje kulture, ne destruira hrvatski identitet? Tko, dakle, hrvatskom narodu oduzima identitet, povijest, kulturu i sadašnjost?
Očito je da je to ekipa neslobodnih ljudi koji se lažno predstavljaju kao kršćani kako bi sve ono što mi jesmo, ali i sve ono što smo u kulturološkom smislu bili, destruirali.
Nije Bartulica uzeo samo sumnjive kredite koje, da kojim slučajem nema i neke druge, javnosti nedostupne izvore financiranja, ne bi mogao otplaćivati jer ne bi imao od čega živjeti, on je, što je daleko pogubnije, odlučio ovu državu uvesti u identitetsko, političko, demokratsko, kulturološko dužničko ropstvo.
O ovom dužničkom ropstvu bi Kutleša trebao govoriti, jer se ono događa pozivanjem na kršćanstvo.
Takvo kršćanstvo mi je strano i odiozno, ne prihvaćam ga, protiv njega se svim snagama borim.
Kutleša ne da se ne bori protiv ovih malicioznih najava, on ih podržava i priželjkuje, on ih vidi kao rješenje svih problema.
Priznajem, jasno mi je zašto se Kutleša, Bartulica i ekipa zalažu da kršćanstvo postane politička kategorija, da uđe u zakone i državne institucije. Unutarcrkveno kršćanstvo ih više ne oduševljava jer je mrtvo, pokušavaju ga oživjeti u političkom području.
To čine svi kršćanski aktivisti u politici – pokušavaju reanimirati mrtvo kršćanstvo.
Naravno da im je trud uzaludan. Ta oni su ubili to kršćanstvo, sada se nad tim mrtvim tijelom javno iživljavaju.
Koliko je razumno očekivati od ubojice da će reanimirati žrtvu, prosudite sami. Ja odgovor znam, baš kao što znam da u hrvatskom društvu životno kršćanstvo nije ugroženo, ono je živo i slobodno, vidim ga u kršćanima kojima nije potrebna država, politika, kojekakve agende pa i Agenda Europe, da shvate kako je kršćanstvo duboko egzistencijalna kategorija.
Takvi kršćani idu na granice kako bi pomogli migrantima, agendaši – od Bartulice do Petrova – bi na granice izveli vojsku, dok on ugovaraju nove kredite ili traže manje vidljive izvore financiranja.
Nakon što su ubili kršćanstvo, na nišan su stavili migrante. Agendaši nemaju kršćanskih kvaliteta, ali su dosljedni u širenju, kako oni to kažu, kulture smrti.
