Iz nekih donekle, možda, neobičnih razloga vijest o smrti Bore Đorđevića, vođe nekad općepopularne Riblje čorbe, preplavila je hrvatske medije i društvene mreže, te gotovo cjelokupni javni i privatni prostor. Premda je Riblja čorba u Hrvatskoj posljednji put nastupila prije trideset i pet, skoro četrdeset godina, premda na radijskim i televizijskim postajama nezavisne Hrvatske nikada nisu emitirane njihove pjesme – ne bi bilo pretjerano reći ni da su bile zabranjene, premda je, možda čak i formalno, možda nekakvom odlukom hrvatskog Ministarstva unutarnjih poslova, ali svakako odlukom domoljubne i ćudoredne većine, Bori Đorđeviću bilo zabranjeno pojavljivanje u Hrvatskoj, ipak se toliko o njemu govorilo. I taj je govor bio ispunjen nekom neobičnom frustracijom, traumom, povremenim gnjevom. Doista, vrijedilo bi samome sebi objasniti, a zatim i opisati kako je jedan potpuni izopćenik, pritom još i stranac, o kojemu se dugih (skoro) četiri desetljeća ništa nije znalo i koji je, barem se tako činilo, bio za Hrvate i Hrvatsku već dugo socijalno mrtav, izazvao takav interes.
Čitamo da je umro “loš čovjek”, “seljačina”, “četnik”, “četnički vojvoda”. Novinarke i novinari, pokoji kazališni kritičar i anonimni ritam gitarist benda iz provincije, po sjećanju navode što je neposredno preminuli govorio i pjevao u vrijeme Domovinskog rata, dok razni sabah cajtunzi iz novinskih dokumentacija iskopavaju njegove fotografije iz tog doba, sve sa šajkačom i kraljevinskom kokardom na šajkači. Bivši kolege Bore Đorđevića, oni koji su s njime nekad dijelili istu pozornicu, bivaju istim povodom preslušavani, a pomalo i isljeđivani od anonimnih web novinarčica i novinarčića, te snebivajući se govore u skladu s trenutkom. Jedni su obzirni prema sebi i prema vlastitoj prošlosti, a drugi nisu. Takva su, očito, vremena. Bezobzirnima je lakše da izraze sebe.
Reakcija na tu gotovo unisonu orgiju sjećanja i na to veselo narodno kolo nad mrtvim “četnikom” i “četničkim vojvodom”, čija se smrt danima veselo očekivala po tim ostacima ostataka hrvatskih medija, jer je negdje netko od njih bio istražio da je Bora Čorba na respiratoru, stigla je na društvenim mrežama. Kako su hrvatski mediji – s onim rijetkim izuzecima koje Plenkošenko naziva “osovinom zla” – sudjelovali u orgiji nad mrtvacem, na društvenim su se mrežama, uglavnom po Facebooku, krenuli okupljati oni kojima je bilo malo neugodno. A za njima i takvi kojima oporbenjački stav desnom i domoljubnom divljaštvu i strvinarstvu nije sam sebi dovoljan, nego se skotrljaju i otkližu u susjednu septičku jamu, onu u kojoj govna, navodno, manje smrde, budući da nisu vladajuća.
Oslobodimo se viška slikovitosti: po Facebooku su se raspričali oni koji se sjećaju nekog drukčijeg Bore Đorđevića i neke druge Riblje čorbe, kao i svega onog što je prethodilo 1991. godini. Za njih, Bora je veliki pjesnik, trubadur i bundžija, da ne kažemo i puntar, koji je u “vrijeme ludila” zastranio. Kako je Facebook ponešto gluplji i od medija pod Plenkošenkovom kontrolom, i kako socijalna dinamika Facebooka nužno vodi u potpunu isključivost, tako se u sljedećoj fazi fejsbučnih rasprava Bora Đorđević uspostavlja kao savršeno nedužno, nevino i intaktno pjesničko i pjevačko čeljade. 1991. i nekoliko narednih godina bivaju žrtvovane zarad lijepih i sjajnih godina naše mladosti.
Osobno nemam nikakvu emocionalnu ni estetsku pretpovijest s Borom Đorđevićem i Ribljom čorbom. Nikada nisam bio na njihovom koncertu, nikada nisam kupio njihovu ploču. Nemam, niti sam ikada imao, ijednu knjigu Bore Đorđevića. Iz više razloga, od kojih se neki, valjda, tiču osobnog ukusa i individualnog talenta, a drugi se tiču moje pankerske i novovalne formativne odrednice, unutar koje ni Riblja čorba ni njezin vođa nikad nisu mogli stati, tek mene se nije pretjerano ticalo ni njegovo političko i ideološko zastranjenje iz nekih kasnih prijeratnih doba. Govoreći iz sasvim osobne perspektive, nisam ja mogao voljeti Riblju čorbu, jer je Riblja čorba bila previše muška i mužjačka za mjere moje tada fragilne duše. Nije bila urbana, kao ni Bijelo dugme, i pripadala je, vrlo izrazito senzibilitetu neke prethodne generacije. Tako mi je, kažem, to tada izgledalo. I nisam se začudio, premda me se to, kažem, nije ticalo, kada je Bora Đorđević izgubio razum i srce u vremenima raspada Jugoslavije. Talent Bore Đorđevića, pjesnički, stihoklepački, književni, koji je zacijelo bio neosporan, neusporedivo izrazitiji od onoga Bregovićevog, po upečatljivosti ravan talentima Arsena Dedića i Zorana Predina, s kojima je neposredno pred gubitak sebe i svih svojih i nastupao, mene se naprosto nije ticao. Svaki pjesnički i književni talent traži svoga adekvatnog čitatelja ili slušatelja. Ja u ovom slučaju nisam taj.
Ono što je spomenuto praktično u svakoj hejterskoj i mrziteljskoj čitulji Bori Đorđeviću u hrvatskim medijima jest to da je krajem osamdesetih Slovence vrijeđao kao “bečke konjušare”, a da se onda pred kraj života preselio u Sloveniju. No, površna novinarčad nije se potrudila da traga za izvorom vlastite tvrdnje, ili za njega nije ni znala. Naime, u ona vremena Bora Đorđević napisao je pjesmu, koja je bila prilično popularna i citirana, naročito među srpskim nacionalistima i novo-Jugoslavenima (bilo je, naime, i takvih; i oni uglavnom nisu imali veze u vjeri i ideologiji s prethodnim Jugoslavenima, premda su se katkad iz njih transformirali) Pjesma glasi ovako: “Oće da se ocepe/ bečki konjušari./ Pa, neka se ocepe,/ šta će nam, u stvari./// Oće da se ocepe,/ bečki kočijaši./ Pa, neka se ocepe,/ kada nisu naši./// Zbogom lipicaneri/ i Postojinska jamo/ Bohinji i Bledovi,/ koji će moj tamo./// Zadržite Triglave/ i brda kod Kranja,/ planinare, smučare/ i ostala sranja./// Pa veselo jodlujte,/ i igrajte šotu,/ ne treba mi ništa/ vaše u životu./// Daćemo vam Kardelja,/ to je vaša loza,/ daćemo vam Krško/ i Josipa Broza.”
Pjesma u ono doba strašna imala je istu onu lakoću sroka i smisla kao i sve one slavne pjesme Riblje čorbe. Samo što je sadržaj bio drugi. Šovinizam upisan u pjesmi bio je bogat i višeslojan: u njoj su i Albanci iz Starog trga, i Kocbekovi “Lipicanci”, i to ogavno govorenje iz nacionalističkog prvog lica množine (“daćemo vam Kardelja” i “kad nisu naši”), ali ono što doista traje kroz vrijeme, kao markantna i krupna jezična figura jugoslavenskog raspada i tolikih drugih odavno zaboravljenih intelektualnih i moralnih osobnih slomova, ta su dva epiteta, gradirana iz strofe u strofu: bečki konjušari, bečki kočijaši…
I onda, dvadeset i koju godinu kasnije, tiho, vođen nekim običnim mirnodopskim ljudskim motivima, koji se u lirskom pjesništvu nazivanu ljubavlju, Bora Đorđević demantira stihove iz vlastite pjesme (“ne treba mi ništa/ vaše u životu”) i seli se u Ljubljanu. Tamo živi kao slobodni građanin i kao čovjek oženjen za Slovenku, jer nikada nijedan sud u njegovoj pjesmi nije vidio kazneno djelo. A u Sloveniji, demokratskoj, slobodnoj, europskoj zemlji nema drugih sudova, osim onih koji su unutar sustava državnog pravosuđa. Slovenska kultura ne samo da je toliko velika da podnese jednu ovakvu pjesmu, nego je ona u stanju i da – s mjerom imperijalne ravnodušnosti – prihvati i njezinog pjesnika. Kako je bilo Bori Đorđeviću u suočenju s vlastitom pjesmom? To pitanje dobiva smisao upravo u toj mirnom i nehisteričnom slovenskom prihvaćanju njegove građanske osobe.
Otkud onda i odakle to lešinarsko i mrtvozorničko snebivanje hrvatskih medija nad Borom Čorbom i Slovencima? Otkud taj naš čitateljski dojam, naročito pred naslovima u nekad uglednim sabah cajtunzima, da je u tome manje denuncijacija ozloglašenog mrtvaca, a više je ruganja Slovencima. U tom ruganju je, međutim, sama srž hrvatskog nacionalizma, primitivizma, te dubokog jada i sitnodušja hrvatske kulture. Oni se, naime, rugaju velikodušnosti i širini jedne kulture. Rugaju se Slovencima što nisu zabranili tom čovjeku ulazak u zemlju – kao što je hrvatska policija uz mnogo manje inkriminacije – to zabranila Sergeju Trifunoviću. Rugaju se Slovencima što Boru Đorđevića nisu protjerali – kao što su hrvatska policija, država i kultura u mirna doba protjerali Olivera Frljića; ili kao što je, nešto ranije, protjeran iz Hrvatske niz pisaca i spisateljica, od Gorana Babića, preko Rade Iveković, do Dubravke Ugrešić… U tome je neke čudne krvoločnosti: umjesto da ga živog rastrgaju, Slovenci su trajno zarobili srce Bore Đorđevića. Bečki konjušari, bečki kočijaši…
Meni je u cijeloj stvari doista važno samo jedno: da kažem kako se ne možete rugati veličini jedne kulture ni velikodušnosti jedne zajednice, a da to ne bude shvaćeno kao huliganska gesta.
