"Dame i gospodo, neka sada nas i našu djecu uvijek vode dvije rečenice koje nikada neće biti staromodne, i koje će nas pozivati na ono što je ključno, a to je da budemo spremni obraniti svoju domovinu. Te dvije rečenice, i s time ću završiti, su 'Bog i Hrvati' i 'Za dom spremni'!"
Tim riječima svoj nadahnuti govor na otvaranju spomen parka Mate Vučka Čigre u Cisti Velikoj kraj Imotskog ove je nedjelje završio gradonačelnik Dubrovnika Mato Franković, izazvavši oduševljenih delirij okupljenih, na čelu sa samim potpredsjednikom Vlade Tomom Medvedom.
Godina je, valja s vremena na vrijeme podsjetiti, 2024. Dvije tisuće dvadeset četvrta. Osamdeset godina prošlo je od Drugog svjetskog rata. Trideset godina od Domovinskog rata. Ne govorimo pri tom o trideset normalnih kalendarskih godina, govorimo o trideset bjesomučnih, upravo svjetlosnih godina u kojima je svijet prevalio dulji put nego u svih prethodnih tisuću devetsto devedeset godina, govorimo o trideset stoljetnih godina koje smo počeli sa Tetrisom, floppy diskovima i Yahoo-om, dočekavši na njihovu izmaku umjetnu inteligenciju koja u spravi veličine kreditne kartice s cjelokupnom povijesnom pameću čovječanstva u stotinki sekunde po narudžbi piše doktorat iz molekularne biologije u stilu Jamesa Joycea na Red Bullu – trideset godina koje vrijede tri hiljade normalnih godina.
Sve, ali baš sve, u tih je trideset dugih godina postalo staromodno, sve osim, eto, “dvije rečenice koje nikada neće biti staromodne”. A te dvije rečenice su – “i s time ćemo završiti” ovih trideset godina – “Bog i Hrvati” i “Za dom spremni”. “Dvije rečenice koje će nas pozivati na ono što je ključno, a to je da budemo spremni obraniti svoju Domovinu.”
Da sam, recimo, stanovnik ostatka svijeta, s iskrenim divljenjem i zavišću gledao bih na te, kako ste rekli da se zovu, Hrvate, kojima je, eto, dvije tisuće dvadeset četvrte godine, od svih izazova svjetlosnog stoljeća pred nama – klimatskih promjena, zagrijavanja mora, izumiranja cijelih životinjskih rodova, antropocenskih prirodnih katastrofa, energetske krize, globalnih migracija, umjetne inteligencije i povijesnih promjena svake pojedinačne društvene, kulturne i političke paradigme – “ključni” izazov i dalje “spremnost na obranu svoje domovine”.
I kojima je od svih “spremnosti” na potencijalne agresije – i svih uopće naroda kugle zemaljske na čije napade treba u svakom trenutku biti “spreman” – “ključna” samo spremnost za obranu od Srba, jedinog naroda na svijetu koji je historijski jednako glup kao i Hrvati.
“‘Bog i Hrvati’ i ‘Za dom spremni’ rečenice su koje su u Domovinskom ratu vodile mlade heroje u borbi za obranu Hrvatske, i zbog njihove žrtve mi danas živimo u slobodnom gradu Dubrovniku i Republici Hrvatskoj”, požurio je onda dubrovački gradonačelnik objasniti svoju skandaloznu “rečenicu”. “Simboli Domovinskog rata ne mogu se ni na jedan način stavljati u kontekst Drugog svjetskog rata. Da ste poslušali moj govor, onda bi iz njega jasno čuli kako sam istaknuo da našu djecu moramo učiti da pamte, a ne da mrze, jer pamćenje je alat, a mržnja golem teret”, rekao je gospar Mato, hitro se sklonivši u armiranobetonski bunker znamenite Plenkovićeve komisije za reviziju rezultata Drugog svjetskog rata. Po kojoj, kako znamo, “za dom spremni” – “rečenica” koju je izravno izmislio Poglavnik Ante Pavelić kao službeni pozdrav ustaškog pokreta – izgovorena u Domovinskom ratu ili poslije čudesno postaje oslobođena nacističkog konteksta. Jer “našu djecu moramo učiti da pamte, a ne da mrze”. Jer “pamćenje je alat, a mržnja golem teret”.
Vrlo dobro. Da vidimo kako stojimo s tim stvarima. Dakle, pamćenje i mržnja.
Posljednji dubrovački gradonačelnik prije Frankovića koji je naglas izgovorio “rečenicu ‘Za dom spremni'” bio je danas zaboravljeni Josip Baljkas, gradonačelnik Dubrovnika od 1938. do 1942., ugledni HSS-ov prilivoda kojega je u ustaše upisao stožernik Ivo Rojnica, potpisnik protužidovskih mjera i zapovjedi za masakr nad dubrovačkim Srbima u Rudinama, toliko stravičan da se i danas općenito misli kako ga je izmislio Lordan Zafranović.
“Dame i gospodo, neka sada nas i našu djecu uvijek vode dvije rečenice koje nikada neće biti staromodne, i koje će nas pozivati na ono što je ključno, a to je da budemo spremni obraniti svoju domovinu. A te dvije rečenice, i s time ću završiti, su ‘Bog i Hrvati’ i ‘Za dom spremni’!”, jednako je tog 17. travnja 1941. mogao reći i gospar Josip Baljkas na svečanom dočeku vojnika njemačkog Wehrmachta u Kneževu dvoru, jednako je gospar Baljkas mogao to reći i nešto kasnije, kad je za Hitlerovim jedinicama u Grad stigla i Mussolinijeva vojska: “Te dvije rečenice, i s time ću završiti, su ‘Za dom spremni’ i ‘Bog i Hrvati i Nijemci i Talijani!”.
Toliko o herojskoj “spremnosti za obranu svoje domovine”. Strah me i pomisliti što bi bilo da dubrovački gradonačelnik nije bio “za dom spreman”. Bogami bi čarter letovima stigli i Japanci.
U zabavnom povijesnom preokretu, osamdeset i tri godine kasnije Baljkasov ideološki i formacijski sljednik Mato Franković jednako u svom Dubrovniku dočekuje divizije Nijemaca i Talijana, ali mali ustaški miš sada iz nekog razloga ne smije ispred njih izvikivati nacističke pozdrave srdačne dobrodošlice, nego bježi u okolicu Imotskog pa se tamo spreman kurči i viče “za dom spremni”. Grad mu pun Nijemaca i Talijana, a junak “spreman obraniti svoju domovinu” u Cisti Velikoj.
Zašto je Mato Franković, to mene zanima, bio u Cisti Velikoj dok su mu u Grad ulazili stranci, zašto nije poput Josipa Baljkasa stao na Stradunu pred Nijemce i Talijane – eno danas, za razliku od 1941., bogami i braće Japanaca – zašto dakle gradonačelnik nije stao pred njih, visoko podigao desnicu ruku i rekao, nemam pojma, “meine damen und herren, signore e signori, neka sada nas i našu djecu uvijek vode dvije rečenice koje nikada neće biti staromodne, i koje će nas pozivati na ono što je ključno, a to je da budemo spremni obraniti svoju domovinu; te dvije rečenice, i s time ću završiti, su ‘Heil Hitler’ i ‘Viva il Duce’!”
Pa da im onda objasni kako su “‘Heil Hitler’ i ‘Viva il Duce’ rečenice koje su vodile mlade heroje u borbi za obranu Hrvatske”, kako “zbog njihove žrtve mi danas živimo u slobodnom gradu Dubrovniku i Republici Hrvatskoj”, i kako se iz njegova “Heil Hitler” moglo “jasno čuti da našu djecu moramo učiti da pamte, a ne da mrze, jer pamćenje je alat, a mržnja golem teret”.
I svakako da na kraju doda kako, “kao i nebrojeno puta do sada, osuđuje kontekst pozdrava ‘Heil Hitler’ iz Drugog svjetskog rata”.
