Napomena: Tekst je pročitan na promociji zbirke odabranih pjesama završit ćeš kao ray manzarek Veljka Lukića, urednika ovog internetskog magazina. Prihvaćen je i recenziran, te će biti objavljen u Zborniku književnih kritičara 2019.
Poezija je zamršeno klupko svilene niti kazivanja. Ona štiti od običnosti. I piše se u trenutku samoga sebe. Jer, kad otuđenost izgubi oblik svakodnevnog izražavanja, nastane pjesma. Zavežu se život i riječi. I „u dubini nas i mrak se nasloni na mrak“. Samoća se pripitomi. I onda riječima više ne igleda kao da nemaju što reći. Pjesma postaje čin potvrđivanja. Potvrđujem da živim! Vanjski svijet se premjesti u unutarnji i počinju se ispitivati mogućnosti nesigurnosti.
„Sam si kriv što si kriv“, reći će autor, a kriv za što... za buku praznog razgovora i istog takvog vremena... za čovjeka okovanog okovima tehnologije... za grad u kome su ljudi više preslike vremena nego predaka... za lagano umiranje onih koji ne čitaju... za potragu za istinom jer, ona je ono jedino što nas čini ljudima... za...
Stihovi Veljka Lukića rukavci su njegova života, bezdan su riječi koje bole, način su preživljavanja, opskurna su slika života gledana kroz sam život i, poput Krležina šešira, brana su od njega samog u sebi. Oni su malo nebo, nesnalažljivo u nebeskom prostrastvu za koje se bore i ljudi i vrijeme i ljepota.
Oni stoje na jezičcu razuma i ludila, u svijetu mrvica i komadića u kojemu dane mijenjamo za stvari.
Zbirka odabranih pjesama „završit ćeš kao ray manzarek“ emocionalno je Lukićevo knjigovodstvo u kojemu bi on puno toga oduzeo, malo prijatelja pribrojio, i u konačnici, strpljivo čekao prazan papir na koji bi, tragom Crnjanskog upisao
Umoran sam. Otišao bih nekuda daleko i ne bih se osvrnuo.
Otišao bih nekuda u žuto lišće, 'ko zna kuda;
a kada bi netko plakao za mnom, ja bih napisao kartu
„Zbogom, idem da ozdravim.
Ozdraviti bi bilo pobjeći iz zatvora vlastitog uma. A kako pobjeći, a ne izgubiti razum.
Veljkova poezija dramatična je u svojoj iskrenoj emocionalnosti i ukopana je na mjestu gdje se istina susreće s hrabrošću. On, onako belmondovski do posljednjeg daha, do nagosti, raskopčava svoj život, i isto onako kako njegovi stihovi vješto meandriraju među stihovima suvremene poezije, tako njegov život ne meandrira u bespućima ljudske gluposti. Opustošen je, neprilagođen, izopćen i svjestan prolaznosti. I odatle trpkost, oporost, srdžba, „bol koju boli istina“ u stihovima. On, sačinjen od svih onih koji su ga gradili i rušili, ne izmješta se iz sebe, nego vodi neiscrpan dijalog sa sobom, a onda i s drugima, i godine u kojima su se rojile i riječi i porazi lirski uobličuje. Njega izabiru riječi. I njegove i tuđe. Svijet opaža kroz sjećanja. Daje mu nova. i I pominje dvojedno u sebi. Ima hrabrosti ne svidjeti se drugima. Kolektivnom ludilu suprotstavlja se ludilom individualnosti, i jedan život u kome „ne zvecka više žeženo zlato mladosti“ tjera na trajanje. Njegova mala sloboda povezuje ga sa slobodom svijeta. I stihovi mu postaju klopka za one koji su se neprozvani našli prozvanima.
Njegova tvrđava ograđena je bedemima njegove slobode. I ta sloboda, poput Pollockovog kapanja boja sporo, kao život, curi, utače se, remeti ljepotu, pridonosi ljepoti, i čeka završetak slike.
“...najlakše je samog sebe izdati“, ali može li se zaboraviti zaboravljati. Zaboraviti da si odustao od sebe. Lukić nije oprostio sebi svoj poraz, na koji nije imao utjecaj i na koji nema prostor za prigovor. Zapeo je u limbu. Nije uspio prebaciti riječi preko ramena i otići. Ostao je, a zapravo... otišao... u svijet poetičnog, u samoću koja ionako „dolazi uvijek nepozvana“, u riječ kao nasušnu potrebu preživljavanja, u svijet onih koji žive na periferiji ovog omaterijaliziranog staništa. Strmoglavio se u svoju pomutnju i shvatio da sve ima smisla, ukoliko ga ne tražiš na uobičajenim mjestima. Riječima prethodi slušanje. Čitanje. Veljino vlasništvo, koje potpisuje, su ulice pročitanih knjiga u njegovu umu. Zato njegova poezija i pretpostavlja educiranog čitatelja i njegov i intelektualni i imaginacijski angažman. U njoj stanuju i Krleža, i Mandić, i Šerbedžija, i Mihalić, i Camus, i Ugrešićka, i Borges, i Babelj, i Mastroianni,... i intertekstualnost potpuno prirodno krstari na istom valu, dok bat ovoga danas i onoga jučer, udara ritam svakodnevnog života, ponekad isprekidan, a ponekad jako zgusnut. Ova poezija se ne bori biti harmonična, trendovska, lijepa, u njoj nema sentimentalnog kiča i potrebe za podilaženjem. Ali ima refleksija o postojanju kritičkog, umnog bića, ima puno esejističke zbijenosti, zrelosti, i mogućih asocijativnih nizova kojima je kraj uvijek novi početak, ima anarhičnosti stiha, ima lepršavosti haiku forme, i turobnosti narativne crne rečenice koja kao da je pobijegla tom istom stihu. U njoj se jedan rasuti identitet okuplja oko punktova života: oko ljubavi, oko erotičnosti, oko rijetkih prijatelja, oko bljeskova začudne ljepote koja iskrsne niotkud. U njoj autor kao sljedbenik isčezlog svijeta koji čuva u svom misaonom međusvijetu, metaforom, alegorijom, ironijom, sarkazmom, paradoksom, melankolijom, rezigniranošću..., šopenhauerovski snagu mašte i snagu života pretvara u igru.
U njima i trenutak staje na trenutak. I pjesma onda postaje „znak odnosa prema odnosima s gorkim ljudima“. A ljudi... on ih pušta biti, pa uredu bi bilo onda da i oni njega puste da bude... ali...
Lukić i oni odnose se jedni prema drugima kao: Ja i Svijet.
Kao sloboda i nesloboda. Čovjek je slobodan svojom odlukom, otporom ili nepristajanjem, stoji na jednom mjestu u Krugu. Naravno, da bi bio slobodan, prvo moraš biti Čovjek, onaj isti čovjek od kojega, ovaj u egzistencijalno promišljanje uronjeni autor, nikada nije odustao. Ni u sebi ni u drugima, u gradu koji kiklopovski proždire svaki otklon od društveno prihvatljivog, i predvidivog. I u kojemu se uvijek pokaže kako onaj šoljanovski izlaz na kraju puta bude samo pustara. Pakao i usud su mjesta koja nosiš u sebi.
Koristi od izgovorenih istina kao da i nema, jer, za istinom kao takvom već su vjekovima raspisane tjeralice. Ali, istina određuje ljude. I ovaj autor to zna. Ako je i odustao od sebe, od ljepote i mogućnosti riječi nije.
U jednostavnoj dnevnosti našeg vremena i skitnica emocija dobro bi bilo užasnuti svemir dobrotom... a do tada, naslonjeni na čekanje, možda jednostavno poslušati Barnesa „Život je lijepa stvar, ali ja više volim čitanje.“
Poezija je zamršeno klupko svilene niti kazivanja. Ona štiti od običnosti. I piše se u trenutku samoga sebe. Jer, kad otuđenost izgubi oblik svakodnevnog izražavanja, nastane pjesma. Zavežu se život i riječi. I „u dubini nas i mrak se nasloni na mrak“. Samoća se pripitomi. I onda riječima više ne igleda kao da nemaju što reći. Pjesma postaje čin potvrđivanja. Potvrđujem da živim! Vanjski svijet se premjesti u unutarnji i počinju se ispitivati mogućnosti nesigurnosti.
„Sam si kriv što si kriv“, reći će autor, a kriv za što... za buku praznog razgovora i istog takvog vremena... za čovjeka okovanog okovima tehnologije... za grad u kome su ljudi više preslike vremena nego predaka... za lagano umiranje onih koji ne čitaju... za potragu za istinom jer, ona je ono jedino što nas čini ljudima... za...
Stihovi Veljka Lukića rukavci su njegova života, bezdan su riječi koje bole, način su preživljavanja, opskurna su slika života gledana kroz sam život i, poput Krležina šešira, brana su od njega samog u sebi. Oni su malo nebo, nesnalažljivo u nebeskom prostrastvu za koje se bore i ljudi i vrijeme i ljepota.
Oni stoje na jezičcu razuma i ludila, u svijetu mrvica i komadića u kojemu dane mijenjamo za stvari.
Zbirka odabranih pjesama „završit ćeš kao ray manzarek“ emocionalno je Lukićevo knjigovodstvo u kojemu bi on puno toga oduzeo, malo prijatelja pribrojio, i u konačnici, strpljivo čekao prazan papir na koji bi, tragom Crnjanskog upisao
Umoran sam. Otišao bih nekuda daleko i ne bih se osvrnuo.
Otišao bih nekuda u žuto lišće, 'ko zna kuda;
a kada bi netko plakao za mnom, ja bih napisao kartu
„Zbogom, idem da ozdravim.
Ozdraviti bi bilo pobjeći iz zatvora vlastitog uma. A kako pobjeći, a ne izgubiti razum.
Veljkova poezija dramatična je u svojoj iskrenoj emocionalnosti i ukopana je na mjestu gdje se istina susreće s hrabrošću. On, onako belmondovski do posljednjeg daha, do nagosti, raskopčava svoj život, i isto onako kako njegovi stihovi vješto meandriraju među stihovima suvremene poezije, tako njegov život ne meandrira u bespućima ljudske gluposti. Opustošen je, neprilagođen, izopćen i svjestan prolaznosti. I odatle trpkost, oporost, srdžba, „bol koju boli istina“ u stihovima. On, sačinjen od svih onih koji su ga gradili i rušili, ne izmješta se iz sebe, nego vodi neiscrpan dijalog sa sobom, a onda i s drugima, i godine u kojima su se rojile i riječi i porazi lirski uobličuje. Njega izabiru riječi. I njegove i tuđe. Svijet opaža kroz sjećanja. Daje mu nova. i I pominje dvojedno u sebi. Ima hrabrosti ne svidjeti se drugima. Kolektivnom ludilu suprotstavlja se ludilom individualnosti, i jedan život u kome „ne zvecka više žeženo zlato mladosti“ tjera na trajanje. Njegova mala sloboda povezuje ga sa slobodom svijeta. I stihovi mu postaju klopka za one koji su se neprozvani našli prozvanima.
Njegova tvrđava ograđena je bedemima njegove slobode. I ta sloboda, poput Pollockovog kapanja boja sporo, kao život, curi, utače se, remeti ljepotu, pridonosi ljepoti, i čeka završetak slike.
“...najlakše je samog sebe izdati“, ali može li se zaboraviti zaboravljati. Zaboraviti da si odustao od sebe. Lukić nije oprostio sebi svoj poraz, na koji nije imao utjecaj i na koji nema prostor za prigovor. Zapeo je u limbu. Nije uspio prebaciti riječi preko ramena i otići. Ostao je, a zapravo... otišao... u svijet poetičnog, u samoću koja ionako „dolazi uvijek nepozvana“, u riječ kao nasušnu potrebu preživljavanja, u svijet onih koji žive na periferiji ovog omaterijaliziranog staništa. Strmoglavio se u svoju pomutnju i shvatio da sve ima smisla, ukoliko ga ne tražiš na uobičajenim mjestima. Riječima prethodi slušanje. Čitanje. Veljino vlasništvo, koje potpisuje, su ulice pročitanih knjiga u njegovu umu. Zato njegova poezija i pretpostavlja educiranog čitatelja i njegov i intelektualni i imaginacijski angažman. U njoj stanuju i Krleža, i Mandić, i Šerbedžija, i Mihalić, i Camus, i Ugrešićka, i Borges, i Babelj, i Mastroianni,... i intertekstualnost potpuno prirodno krstari na istom valu, dok bat ovoga danas i onoga jučer, udara ritam svakodnevnog života, ponekad isprekidan, a ponekad jako zgusnut. Ova poezija se ne bori biti harmonična, trendovska, lijepa, u njoj nema sentimentalnog kiča i potrebe za podilaženjem. Ali ima refleksija o postojanju kritičkog, umnog bića, ima puno esejističke zbijenosti, zrelosti, i mogućih asocijativnih nizova kojima je kraj uvijek novi početak, ima anarhičnosti stiha, ima lepršavosti haiku forme, i turobnosti narativne crne rečenice koja kao da je pobijegla tom istom stihu. U njoj se jedan rasuti identitet okuplja oko punktova života: oko ljubavi, oko erotičnosti, oko rijetkih prijatelja, oko bljeskova začudne ljepote koja iskrsne niotkud. U njoj autor kao sljedbenik isčezlog svijeta koji čuva u svom misaonom međusvijetu, metaforom, alegorijom, ironijom, sarkazmom, paradoksom, melankolijom, rezigniranošću..., šopenhauerovski snagu mašte i snagu života pretvara u igru.
U njima i trenutak staje na trenutak. I pjesma onda postaje „znak odnosa prema odnosima s gorkim ljudima“. A ljudi... on ih pušta biti, pa uredu bi bilo onda da i oni njega puste da bude... ali...
Lukić i oni odnose se jedni prema drugima kao: Ja i Svijet.
Kao sloboda i nesloboda. Čovjek je slobodan svojom odlukom, otporom ili nepristajanjem, stoji na jednom mjestu u Krugu. Naravno, da bi bio slobodan, prvo moraš biti Čovjek, onaj isti čovjek od kojega, ovaj u egzistencijalno promišljanje uronjeni autor, nikada nije odustao. Ni u sebi ni u drugima, u gradu koji kiklopovski proždire svaki otklon od društveno prihvatljivog, i predvidivog. I u kojemu se uvijek pokaže kako onaj šoljanovski izlaz na kraju puta bude samo pustara. Pakao i usud su mjesta koja nosiš u sebi.
Koristi od izgovorenih istina kao da i nema, jer, za istinom kao takvom već su vjekovima raspisane tjeralice. Ali, istina određuje ljude. I ovaj autor to zna. Ako je i odustao od sebe, od ljepote i mogućnosti riječi nije.
U jednostavnoj dnevnosti našeg vremena i skitnica emocija dobro bi bilo užasnuti svemir dobrotom... a do tada, naslonjeni na čekanje, možda jednostavno poslušati Barnesa „Život je lijepa stvar, ali ja više volim čitanje.“
