troše, dakle postoje
pred kauflandom ubacujem u kolica
dvadeset centi i izvlačim ih iz niza
od jednih nabijenih u druge kao u
orgiji push and pull grupnog seksa.
(zar nije slično s kupcima dok u redu
svršavaju pred blagajnama?). kolica
guram između rafova nabijenih artiklima,
zaobilazim (i oni mene) ružne, pretile,
invalidne koji slalome (isto kao ja)
u pravcu akcija, sniženja, popusta...
pohlepa je osnovni pokretač potrošnje,
a ružnoća ide uz obilje hrane. troše, dakle,
postoje, ružni su, dakle, zaboli ih kurac.
zima
jutrošnja sitna hladna kiša
ovjerila je agoniju zime.
njezina preostala snaga
nalazila se tek u sjećanju
na šiljate zube hladnoće,
mrzovoljno nebo, zemlju
bez gipke travnate prostirke,
nemanje prijateljske svjetlosti,
na posvudašnji miris dima i blata.
moju sumnjičavost da se zima
napokon predala pokazao sam
tako što sam obukao zimsku
jaknu i zakopčao ju do brade.
zimo, zimo nikad ne odlaziš,
uvijek si oko srca i u mislima.
pritajenost
treperavi blistavi neon privlači
usamljene, nagutane prikrivene
zebnje; povraćaju nadu i zabrinutost,
sastojke sklonosti prema gađenju.
muzika bez gitarskih riffova,
tik tok stvaralaštvo umrežavanja,
pojačavaju pritajeni strah od buke
besmisla koja izigrava glasnika novina.
ispovjednici
u vrijeme ono kada smo bili potpuno
premazani ratničkim bojama osvajača,
poticajno mirisali na odriješitu svježinu,
odjekivali kao zapovijed kojom se
dozivaju psi zaštitničke ustrajnosti,
u doba kada samo imali mnoge tajne,
kada smo nagonski skrivali htijenje
da uspijemo, zatajivali naše slabosti
da izdržimo provjeravanja i sumnjičenja,
prijatelji su bili strpljivi ispovjednici.
davali su razumijevanje, podršku, pomoć
i duhovnu utjehu, jer su htjeli saslušati,
nas, iste takve njihove strpljive ispovjednike.
_________________________
