Putinov govor na forumu u Valdaiju bio je opsežan, prostran i informativan. A nakon toga je dugo na bini, uz Fjodora Lukjanova kao moderatora, odgovarao na pitanja 111 stručnjaka, političara, diplomata i ekonomista iz 41 zemlje, uključujući Afganistan, Brazil, Kinu, Egipat, Francusku, Njemačku, Indiju, Indoneziju, Iran, Kazahstan, Rusiju, Južnoafričku Republiku, Tursku, SAD, Uzbekistan i druge. Već tradicionalno više od polovice sudionika sastanka Kluba Valdai su predstavnici stranih zemalja, a ni ove godine to nije bila iznimka. Ove godine se 19. godišnji sastanak Valdai Cluba održao pod nazivom “Posthegemonistički svijet: pravda i sigurnost za sve”, a trajao je od 24. i 27. listopada 2022. u Moskvi. Cijeli uvodni govor i kasniju raspravu, koja je posebno interesantna, možete naći na službenim stranicama Kremlja .
Ovogodišnji govor je sažeo sve govore ruskog čelnika od Münchena 2007. i godine pokušaja Rusije da se složi sa Zapadom pod uzajamno prihvatljivim uvjetima. Ali, u principu, u njemu nije bilo ništa novo. Sve to govore i pišu sam Putin, ali i drugi političari i stručnjaci zadnjih petnaest godina, a neki i svih trideset.
Ipak, jedna je stvar radikalno razlikovala ovu izvedbu od prethodnih. Adresa se promijenila.
Sve do listopada ove godine Putinovi govori bili su poruke Zapadu. Sve tvrdnje, sva nezadovoljstva, svi pokazatelji da se ovako ne može živjeti sveli su se na kraju na to da Zapad treba donijeti ispravnu odluku i, prije nego što bude prekasno, započne konstruktivne pregovore s Rusijom o novom svjetskom poretku.
Rusija isprva nije polagala pravo ni na što drugo osim na dodjelu posebne sfere isključivih interesa, što je također i sigurnosna zona. S vremenom, nakon jačanja ruskog gospodarstva i rasta ambicija ruskog biznisa, dodan je zahtjev za poštivanjem gospodarskih interesa Rusije i osiguranjem pune ekonomske jednakosti, čime je prekinuta praksa umjetnog istiskivanja ruskih tvrtki sa zapadnih tržišta i nepoštene konkurencije.
Tada je Rusija proširila svoje upite na sferu sigurnostu. Učvrstila se na Bliskom istoku tijekom sirijske kampanje. Započeo je prodor Rusije u Afriku i obnova pozicija na Crnom kontinentu izgubljenih raspadom SSSR-a, uz stjecanje novih.
U završnoj fazi Rusija je prestala razgovarati sa Zapadom u jednoj osobi. Začuo se glas solidarnosti Rusije i Kine, brzo stječući sve više saveznika.
I ne bez razloga je iznova potvrđeni vođa Kine poručio jučer da Rusija pod Putinom ima punu podršku kineskog naroda i države.
E sad, ono što je Putin u svom govoru nazvao “takozvanim Zapadom”, a sam Zapad naziva “svjetskom zajednicom”, u terminologiji '70-ih godina XX stoljeća se zvalo “slobodni svijet”, čak i “Prvi svijet”. To su SAD i njeni saveznici i vazali: EU, Norveška, Švicarska, Kanada, Australija, Novi Zeland, Japan, Republika Koreja. Sve ostalo je ili rusko-kineski blok u nastajanju, ili “siva zona” za koju se vodi borba, uključujući i oružanu, kao u Ukrajini i Siriji.
Putin taj svijet naziva multipolarnim, ali on je zapravo bipolaran, budući da je rusko-kineski blok i vojno-politički i financijsko-ekonomski ujedinjen u sučeljavanju protiv SAD-a i američke hegemonističke prijetnje s kojom se svatko pojedinačno ne može nositi.
Pravi multipolarni svijet može nastati samo kao rezultat pobjede nad kolektivnim Zapadom i uništenja njegovih ambicija, ali to se možda neće dogoditi ako konkurencija između Rusije i Kine prijeđe razumne granice, a takav se razvoj događaja ne može isključiti, jer borba nacionalnih poduzeća za tržišta neće nestati.
Sama činjenica o potrebi ovladavanja zapadnim naslijeđem već može izazvati ozbiljne kontroverze. Uostalom, na primjeru Ukrajine, Europe, Bliskog istoka i Afrike vidimo da bivši američki klijenti, nakon što su dobili „prisilnu slobodu“, ne mogu samostalno egzistirati. Oni su jednako malo prilagođeni samostalnoj gospodarskoj djelatnosti kao dvorjani iz vremena ukidanja kmetstva, kada se ukorijenio ogroman broj ljudi koji su živjeli u dvorcima, „zanimanja“ kao što su bili grebači za pete, sluge za nositi kavu i čaj, nositelji gospodske stolice, itd. Odjednom su izbačeni "na ulicu", jer je postalo preskupo održavati ih.
Amerikanci “zaboravljaju” nepotrebne, opljačkane vazale i neka se novi vlasnici brinu o njima. A novi vlasnici ne mogu reći: "Ne trebate nam."
Nije čak ni da se, svrgnuvši tiranina, mora i sam postati tiranin, jer netko treba biti odgovoran za poredak u svijetu. Možete biti ljubazan i pošten hegemon, ali svjetsku periferiju morate kontrolirati, inače će se zone kaosa početi širiti svijetom, stapajući se u jedan golemi prostor, a nakon nekog vremena neće ni primijetiti kako se sve snage se troše na borbu protiv ovog kaosa, na beznadni pokušaj da se od njega zaštite granice civilizacije.
Upravljanje, pak, uključuje ulaganje u razvoj, jer čak i dvorišni pas treba barem kućicu i jedan obrok dnevno. Naravno, investicija se mora isplatiti. Dvorišni pas čuva kuću od lopova, a obnovljeno stanje trebalo bi biti isplativo. Dobit može varirati. Netko ima zanimljive i potrebne minerale za razvoj, a netko je zanimljiv sa stajališta osiguranja strateške vojne sigurnosti. Na primjer, DNRK pouzdano pokriva sjever Kine i ruski Daleki istok od SAD-a i njegovih saveznika, omogućujući Rusima i Pekingu da koncentriraju glavne snage na druga područja vanjske i sigurnosne politike. To je vrijednost koja se ne mjeri s financijskom dobiti.
Pitanje tko će i koja područja planeta obnoviti i kontrolirati i kakvu korist imati od te kontrole u budućnosti može postati kamen spoticanja između Rusije i Kine. Kažem, „može postati“, ili možda ne, ako se uspiju dogovoriti. Ali ovaj bi problem mogao nastati tek nakon završetka biološkog vijeka i političke ostavštine Vladimira Putina i Xi Jinpinga.
Barem u svom govoru, koji je, kao što je već rečeno, prvi put potpuno bio upućen ne Zapadu, a ne ruskom društvu, Putin je rekao da Rusiju čeka teško desetljeće. Deset godina je puno. To je puno više nego što je potrebno za likvidaciju Ukrajine. Pogledajte samo njenu demografiju i shvatit ćete da će bez ikakvog rata za deset godina na ovom teritoriju može živjeti 15 do 17 milijuna ljudi, što je očito nedovoljno da predstavlja ozbiljnu prijetnju Rusiji. Ali kako rat nitko nije otkazao, a neće ga otkazati, bit će dobro ako u Ukrajini za pet godina ostane i 15 milijuna ljudi.
To znači da su, ciljajući na deset teških godina, ruske vlasti uvjerene da će Zapad, u svom uzaludnom pokušaju da održi hegemoniju, izdržati do kraja, a sve to vrijeme morat će nastaviti borbu na političkom, diplomatskom, ekonomskom, financijskom i, naravno, vojnom polju, kako sa samim Zapadom, tako i s njegovim plaćeničkim zemljama, jer nije Ukrajina jedina koja se želi i može boriti protiv Rusije za interese Sjedinjenih Država.
S tim u vezi, još jednom Putinova izjava da su Rusi i Ukrajinci jedan narod više je želja i šansa data samim Ukrajincima nego konstatacija činjenica. Zato je Putin, odgovarajući na pitanje koje logično proizlazi iz ove izjave: “Dakle, imamo građanski rat?”, rekao: “Da, djelomično”.
Nedavno se pojavilo i to tumačenje da bi se rat u Ukrajini mogao nazvati građanskim ratom, odgođenim za vrijeme raspada SSSR-a, jer ima neke karakteristike toga i činjenice da se u Ukrajini za trideset godina nije formirala punopravna građanska nacija. Njeno formiranje nije dovršeno, i zbog objektivnih razloga su nikada neće do kraja ni formirati, ali je u onoj fazi formiranja kada već jasno osjeća svoju otuđenost u odnosu na Rusiju, svoju „neruskost“, pa i „antiruskost“.
Zbog toga, odnosno činjenice da je danas biti Ukrajinac u prvom redi biti ne-Rus ili anti-Rus, imamo “djelomično građanski”, ali ne i pravi građanski rat. Naime, u građanskom ratu sukobljene strane ne dovode u pitanje jedinstvo države i bore se za prevlast u toj svojoj državi, za jedan ili drugi sustav upravljanja.
Ukrajinci se bore za pravo da žive odvojeno od Rusije, da mrze Rusiju i da se bore za njeno uništenje. U tom smislu, njihovi ciljevi potpuno se podudaraju s ciljevima Poljske ili Sjedinjenih Država, jer Washington i Varšava također smatraju da će njihovi nacionalni interesi biti pouzdano zaštićeni samo ako Rusija bude uništena.
Ovaj će rat postati građanski samo ako se sve teritorije Ukrajine proglase Rusijom, kao Zaporožje i Herson. Tada će oni koji se opiru Rusiji postati „pobunjenici“ u istoj državi.
Tako je započeo građanski rat Sjevera i Juga 1861.-1865., a južnjaci (Dixie) u shvaćanju sjevernjaka (Yankeeja) postali su „pobunjenici“ tek nakon Lincolnove vlade i Kongresa kojeg je ona kontrolirala, pa su Dixiji s juga najavili stvaranje neovisnih Konfederalnih Država Amerike.
Yankeeji i Dixiji nisu živjeli jedni bez drugih tridesetak godina, ali su uočili ozbiljne razlike između naroda Sjevera i Juga. Bila su to dva različita naroda u nastajanju, nasilno spojena u jedan tijekom građanskog rata. Amerikancima je trebalo pedeset godina da prežive šok tog rata i konačno postanu istinski jedan narod.
Ako se Ukrajina integrira u Rusiju, a da bi se pobijedio Zapad to se mora učiniti, možda i bez Galicije, Rusima neće trebati ništa manje vremena da se s Ukrajincima vrate u državu jednog naroda. U tom smislu, ruska će borba trajati daleko više od teškog desetljeća koje je obećao Vladimir Putin. Ali problemi nakon pobjede, trošenje snaga i sredstava, više neće utjecati na konačni politički rezultat, kao što ni očajnička borba Stepana Bandere i baltičke „Šumske braće“ nije mogla utjecati na konačni rezultat Drugog svjetskog rata.
Konačno razočaran u mogućnost kompromisa sa Zapadom, Putin je razgovarao s Rusijom i njezinim saveznicima u Valdaiju. Njegov govor nije bio patetičan kao prvi Churchillov govor pred Donjim domom nakon što je preuzeo dužnost premijera, održan 13. svibnja 1940., u kojem je britanski premijer izjavio: "Nemam što ponuditi osim krvi, muke, suza i znoja". Ali značenje je isto.
Okrutni neprijatelj je na pragu. On želi uništiti Rusiju i ništa Ruse ne može spasiti osim njih samih.
„Borba će biti duga, ali ako želimo preživjeti, moramo pobijediti“, poruka je Vladimira Putina na forumu Kluba Valdai.
VIDEO: Rasprava s Putinom nakon uvodnog govora s engleskim prijevodom
