Preferira blagodati izvanrednog stanja – Andrej Plenković (foto Slavko Midžor/PIXSELL)
Hrvatska javnost i građani od drveća ne vide šumu – izjavio je ovih dana premijer Andrej Plenković, te se s vremenske distance od 70-ak godina vještim skokom uselio u pjesmu Bertolta Brechta, napisanu nakon antistaljinističkoga radničkog ustanka u Istočnoj Njemačkoj u rano ljeto 1953.
Pjesma nosi naslov "Rješenje" i u prijevodu na srpski ide ovako: "Posle ustanka 17. juna / Sekretar Udruženja književnika naredio je / Da se u Staljinovoj aleji dele leci / U kojima se moglo pročitati da je narod / Proigrao poverenje vlade. / I da ga može povratiti samo / Udvostručenim radom. Ne bi li / Ipak bilo jednostavnije da vlada / Raspusti narod i / Izabere drugi?"
Brecht se tada sprdao s Kurtom Barthelom, tajnikom istočnonjemačkog udruženja pisaca, koji je u pamfletu "Kako li se samo stidim!" izrazio duboko ogorčenje narodnim neposluhom, a danas, mrtav-hladan, podjebava šumarskog inženjera na čelu hrvatske vlade. Teško, doduše, da će potonjega to poljuljati u mesijanskim stremljenjima, jer Brecht je, prema njegovim kriterijima, koje više puta dnevno naciji stavlja do znanja, ipak jedan okorjeli rusofil.
Plenković, međutim, ne može izabrati drugi narod, "hrvatska javnost i građani" su takvi kakvi jesu, iritantni u svojoj nesavršenosti, kao što ne može promijeniti ni sastav parlamenta radi osiguravanja dvotrećinske većine koja bi izglasala sudjelovanje Hrvatske u misiji NATO saveza u Ukrajini. A to ga, kako se čini, dovodi u stanje blisko rastrojstvu.
Paradoks vezan uz Brechtovu dosjetku u tome je što šumarski inženjer ne kinji "hrvatsku javnost i građane" zbog pobunjeničkih navada, već zbog njihova izostanka. S tim da pobuna kakvu ima na umu, jasno, ima biti usmjerena protiv Zorana Milanovića. U istoj litaniji, osim razmatranja o drveću i šumi, premijer je izrazio konsternaciju što građani nisu dolično popizdili, priredili "enormnu reakciju", organizirali "velike demonstracije" i svrgnuli ruskog plaćenika koji zaposjeda funkciju predsjednika države:
"Imali smo kućni pritvor na Pantovčaku načelnika Glavnog stožera. To je nešto što je nečuveno, što je zahtijevalo enormnu reakciju hrvatske javnosti, velike demonstracije gore na klizištu na Pantovčaku, čerupanje faune koja se šeće oko Ureda predsjednika. Ništa se s tim ne događa."
"Kako li se samo stidim", barthelovski jadikuje Andrej Plenković, što hrvatski narod pasivno trpi ruska sranja "Kršitelja Ustava", umjesto da apsolvira problem flore – ono s drvećem i šumom – i očerupa faunu pred rezidencijom izdajnika. Svega par dana ranije predsjednički kandidat HDZ-a Dragan Primorac otvoreno je pozvao pripadnike vojske da smognu hrabrosti i odbiju poslušnost vrhovnome zapovjedniku, jer je ovaj nedostojan toga statusa, a k tome i radi za Rusiju.
Paket aranžman – pozivanje ljudi na ulicu i vojske na neposluh – stoga ne ostavlja mjesta dvojbi: zaziva se mogućnost – ili se u najmanju ruku cvili zbog propuštene mogućnosti – da s vlasti prisilnim putem bude uklonjen onaj koji će, po svemu sudeći, na predstojećim izborima glatko potući rečenoga Primorca.
Drugi paradoks očituje se u činjenici da kao izgovor za apologiju takvoga nasilnog podrivanja sistemskih normi i ustavom zadanih procedura služi sud o tobožnjemu permanentnom državnom udaru koji Milanović, eto, prakticira iz dana u dan, u raznim sektorima. Za somnambulnu inflaciju pojma pobrinuo se premijer osobno, nabrajajući u spomenutoj litaniji "državne udare koje on (Milanović) radi", a to su, redom: "državni udar na parlamentarnu demokraciju, državni udar na Ustavni sud, državni udar na SOA-u, državni udar na načelnika Glavnog stožera i državni udar na Hrvatski sabor".
Nije baš česta pojava da predsjednik države poseže za državnim udarom, ali – po ocjeni iz Banskih dvora – neočerupani paun s Pantovčaka to čini prije i poslije svakog obroka. Prema enciklopedijskoj natuknici, inače, državni udar je "neustavna i obično nasilna smjena vlasti, često uz pomoć vojske" – dakle upravo ono što s puno pjene preporučuju Plenković i Primorac.
Plan je, drugim riječima, inicirati državni udar radi suzbijanja tekućega državnog udara, s tim da bi se vrhuška vladajuće partije – koju čini jedan čovjek – radije zadržala na huškanju, nego da staje u prve rušilačke redove: tu bi čast prepustila "hrvatskoj javnosti i građanima", te hrvatskim vojnicima. Samo što je narod, skupa s profesionalcima pod oružjem, zasad ubitačno inertan, a ne možeš ga ni raspustiti i izabrati neki drugi.
Čim je naprasno odgođeno saborsko glasanje o slanju hrvatskih oficira u misiju NATO-a u Ukrajinu, jer je bilo jasno da izvršna vlast ne može prikupiti dovoljan broj krotko podignutih ruku, pojasnila se i dilema koja opsjeda Andreja Plenkovića, izazivajući silovanje mikrofona i prijeko dizanje obrva. Pitanje koje mu para mozak glasi: Kako suspendirati važeći poredak kada njegovo djelovanje nije prilagođeno mojim potrebama?
Poput Tuđmana u najboljim danima, s tek nešto manje učinkovitosti, Plenković se zatječe u poziciji kastrirana diktatora, onoga koji nije u stanju podrediti sistem do mjere da bez ostatka servisira njegovu političku volju, a istovremeno ni podnijeti da sistem njegovu političku volju sabotira. Gadne su frustracije na vidiku kada se koprcaš u zamci invalidne strahovlade.
Da bi tu zamku izbjegao, premijer preferira blagodati izvanrednog stanja, koje neće biti formalno proglašeno, ali će iznuđena javna tenzija, računa, stvoriti povoljnu klimu da samoproglašeni spasitelj nastupi odriješenih ruku. Izvanredno stanje nije diktatura, nego prostor anomije u kojem se postojeće pravne odredbe i demokratske norme deaktiviraju radi "višeg cilja", a izvršna vlast najčešće usisava onu zakonodavnu. Zbog toga je parlamentarno odlučivanje o (ne)učešću hrvatske vojske u NATO-ovoj misiji moralo biti obustavljeno, uz ponižavajuće dovođenje delegata kolonijalnog patrona da neodgovorne saborske zastupnike "opameti" i "prosvijetli".
Plenković je to činio i ranije. U vrijeme pandemije, recimo, isključio je parlament iz odlučivanja o ograničavanju slobode kretanja, najizravnije kršeći Ustav, i to uz pomoć marionetskog Ustavnog suda. Naizgled sasvim nepotrebno, jer bi u Saboru tada bio dobio dvotrećinsku podršku, no valjalo je demonstrirati egzekutivnu političku snagu, pokazati kako poredak nije ugođen tako da se vladar drži propisanih standarda, već da se standardi drže vladara.
Sada, nasilje vlasti očituje se, uz ostalo, u ratnohuškačkoj retorici i podjeli političke scene na odane pristaše i mrske neprijatelje. Gola ulizička podložnost centrima globalne moći plasira se kao vrhunaravno etičko pitanje, kao presudni ispit ljudskosti, pa je režirana moralistički intonirana haranga, sa slugama ruskog okupatora i Putinovim agentima na jednoj, te čovjekoljubivim pravednicima na drugoj strani.
Ima nečeg posebno odvratnog u tome da moralne lekcije dijele članovi Vlade koja, dok nariče nad patnjama Ukrajinaca, faktički podupire agresorsku politiku Izraela. Preživjelima na poprištu genocida – u Gazi – iz Hrvatske se ne šalje ni humanitarna, a kamoli vojna pomoć.
