Kolektivna druženja u javnom prostoru univerzalno su popularne manifestacije. One daju ljudima priliku da izađu iz svojih domova, uživaju u hrani i piću, opuste se uz glazbu, ples ili neku treću aktivnost. Posljednjih godinu dana, a možda i nešto više, postoji nešto novo u tim kolektivnim društvenim okupljanjima u Hrvatskoj; što ljude ili oduševljava ili smeta ili izaziva netrpeljivosti. Zamislite! Na javne manifestacije dolaze ljudi koji su u Hrvatsku došli raditi, a inače su iz nekih drugih zemalja. Govore strane jezike, koriste odjevne predmete koje prosječni Hrvat dosad nije imao prilike vidjeti uživo, tamnoputi su – ali zabavljaju se i vesele na jednak način kao i Hrvati koji pohode te iste manifestacije. Ipak, u javnom diskursu Nepalci, Indijci i Filipinci označeni su kao Drugi pa se time i njihovo postojanje u javnom prostoru često doživljava kao suspektno (u blažem obliku) ili nepoželjno. Tako je prošlog ljeta po društvenim mrežama počeo cirkulirati video koji prikazuje kako se u centru Zagreba, u parku Tomislavac druže ljudi. Autor videa snima dio parka u kojem borave ili prolaze ljudi koji nisu bijeli, a potez zumiranja na pojedine ljude u kadru odaje njegovu namjeru da naglasi određenu skupinu. Ispod videa piše: “Dobrodošli u centar Zagreba, park Tomislavac, 21.07.2024.” Kako smo došli do toga da je druženje ljudi u parku postalo predmet čuđenja?
Novo lice zajednice
Krenimo od šireg konteksta. Prema popisu stanovništva iz 2021.godine, u Hrvatskoj živi nešto više od 3.8 milijuna stanovnika, točno 413 056 osoba ili 9,64 % manje u odnosu na popis iz 2011. godine. Odlazak velikog broja (mladih) ljudi nedvojbeno dovodi Hrvatsku u poziciju manjka radne snage, a uzrok tog manjka ima veze s visinom plaća koje se nude za određena radna mjesta. Istraživanje Europskog sindikalnog instituta (ETUI) pokazalo je kako je manjak radne snage najveći u sektorima koji ne zahtijevaju nužno više vještine i koja su niže plaćena. Nedostatak radne snage u Hrvatskoj se rješava na isti način na koji to čine i druge zemlje Europe: uvozom radne snage.
Stalno povećanje broja izdanih dozvola za boravak i rad prepoznaje i novi Prijedlog zakona o izmjenama i dopunama Zakona o strancima koji je 3. listopada 2024. upućen Hrvatskom saboru. U njemu se navodi kako je u prvih sedam mjeseci 2024. izdano 131.879 dozvola za boravak i rad, dok ih je u 2023. godini izdano 172.499. Usporedbe radi, u 2022. godini izdano je 124.121 dozvola za boravak i rad, što je povećanje za 51,4 % u odnosu na 2021. godinu, odnosno 86,2 % u odnosu na 2020. godinu te za 279,2 % u odnosu na 2018. godinu.
Kako sustav upravlja tim promjenama? Strategija demografske revitalizacije Republike Hrvatske do 2033. godine, koju je 14. ožujka 2024. godine donio 10. saziv Hrvatskog sabora, ističe migracijsku politiku kao jedan od ciljeva. “Od ukupnog broja stranih državljana koji su se doselili u Republiku Hrvatsku u razdoblju od 2018. do 2021., više od 85 % dolazi iz zemalja koje nisu članice Europske unije, pri čemu najviše ljudi dolazi iz susjednih zemalja, poput Bosne i Hercegovine, Srbije, Kosova, Sjeverne Makedonije i Albanije. Međutim, u razdoblju od 2018. do 2021. među top 15 zemalja doseljenika našle su se i zemlje iz Azije, poput Nepala, Indije i Filipina, što će zahtijevati snažniju integracijsku politiku ako se ti ljudi odluče na trajniji ostanak.” Ti ljudi su ovdje, a doći će ih još.
Integracija bez politike
Hrvatska je dosad već trebala imati jasno definiranu integracijsku politiku i praksu, no ona ne postoji zbog nedostatka političke volje. Dosadašnje pokušaje oblikovanja integracijske politike, koji su se pojavljivali s prekidima svakih nekoliko godina, obilježava formalnost i kopiranje odredbi iz različitih zakona i pravilnika, bez stvarne primjene. U ranim fazama izgradnje hrvatske integracijske politike, pred ulazak Hrvatske u EU, o integraciji se razgovaralo u širokim okvirima, pa je tako prvi Akcijski plan (za razdoblje od 2013. do 2015.godine) bio usmjeren na uklanjanje prepreka u integraciji stranaca, u najširem smislu. Međutim, 2017. godine donesen je Akcijski plan (za razdoblje od 2017. do 2019. godine) u kojem su iz tzv. “integracijske politike” isključeni stranci, a fokus je prebačen isključivo na osobe kojima je set prava garantiran kroz Zakon o međunarodnoj i privremenoj zaštiti. To je ujedno bio i posljednji službeni Akcijski plan za integraciju koji je Vlada RH usvojila. Iako se radilo na prijedlogu novog dokumenta, on nikada nije stavljen u proceduru. Dakle, integracijskih mjera za strane radnike nema, iako su oni brojčano znatno premašili osobe s odobrenom međunarodnom ili privremenom zaštitom. Strani radnici i osobe s odobrenom međunarodnom ili privremenom zaštitom su dvije kategorije stranaca s potpunom različitim setom prava i obaveza te se na svaku kategoriju odnosi drugi zakonodavni okvir. Pritom, strani radnici imaju znatno ograničenija prava.
U posljednjem Akcijskom planu, integracija stranaca u hrvatsko društvo opisana je kao “dinamičan, dvosmjeran proces međusobne prilagodbe stranaca i hrvatskih državljana na posljedice postmigracijskih procesa”, što je u skladu sa Zajedničkim osnovnim principima za integracijske politike Vijeća Europske unije iz 2004. godine. No, što Hrvatska stvarno poduzima u tom pogledu?
Integracija stranih radnika nije ni na koji način regulirana unutar zakonodavnog okvira, no u praksi u praksi postoje određeni napori. Jedan od pokušaja dolazi od Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, koji putem sustava vaučera za obrazovanje nudi programe učenja hrvatskog jezika, ali uz uvjet angažmana i ulaganja poslodavaca u obrazovanje svojih radnika. Grad Zagreb je, s druge strane, izradio lokalni akcijski plan za 2023. i 2024. godinu, te u neke mjere uključio strane radnike koji imaju mogućnost učenja hrvatskog jezika. Osim toga, sredinom rujna 2024. otvoren je Centar dobrodošlice, tzv. One stop shop koji služi kao centralna informativna točka za tražitelje_ice međunarodne zaštite, osobe kojima je odobrena međunarodna ili privremena zaštita te strane radnike i radnice s dozvolom za boravak i rad. Uz osnovne informacije o pravima, Centar nudi i uslugu besplatne pravne pomoći kroz suradnju s Pravnom klinikom Pravnog fakulteta u Zagrebu.
Hrvatska gospodarska komora početkom ožujka 2024. najavila je integracijski program za strane radnike pod nazivom Welcome to Croatia. Riječ je o tečaju na kojem bi stranci trebali usvojiti znanja o hrvatskom društvu i kulturu te svladati osnove hrvatskog jezika. Sve u samo pet dana i za samo 350 eura po sudioniku. “Program u trajanju pet (5) dana osigurava stjecanje nužnih razina komunikacijskih, pravnih i stručnih vještina, osnovnih jezičnih kompetencija te poslovnih znanja i kompetencija potrebnih za uključivanje stranih radnika u tržište rada te rad s gostima, klijentima i suradnicima na hrvatskom govornom području.”
Brzinsko učenje jezika i kulture ne samo da nije moguće nego nije niti učinkovito. Ponuđeni programi su pokušaji prividnog stvaranja “integracijskog modela” kojeg nema dokle god on nije postavljen kao politika na nacionalnoj ili lokalnoj razini.
Integracija bez predloška
U svojoj analizi europskih integracijskih modela Sabine Choquet ističe Michaela Walzera kao jedinog autora koji je ponudio klasifikaciju političkih sistema prema njihovom pristupu različitosti. Walzer definira pet tipova političkih sustava tolerancije na Zapadu: multinacionalna carstva (Kanada), internacionalna društva, konsocijacije, države-nacije (Francuska) i imigrantska društva. Svaki od ovih sustava specifičan je po načinu upravljanja kulturnom, jezičnom i religijskom raznolikošću, koje Walzer smatra temeljem zajedničkog života. Odabir modela za upravljanje integracijom ovisi o povijesti nekog društva te tipu političkog sustava koji je u tom društvu uspostavljen.
Ne postoji recept za savršen integracijski model niti se on jednostavno može precrtati s jedne zemlje na drugu. Stvaranje integracijskog modela uključuje sveobuhvatno razumijevanje konteksta u kojem se on stvara; uzimajući u obzir povijesne, kulturne, socijalne, religijske, ekonomske i političke okolnosti društva – kako onog u kojem se model stvara, tako onog iz kojeg dolaze pojedinci koje nazivamo “novim članovima društva”. Pogrešno je očekivati da će novi članovi društva automatski i bezuvjetno razumjeti temeljne postavke sustava u koji dolaze. To se odnosi na širok spektar svega onoga što jedno društvo čini takvim kakvo jest: odgoj, obiteljski odnosi, sustav socijalne skrbi, obrazovne mogućnosti, ekonomske mogućnosti, prijateljstva, provođenje slobodnog vremena, zapošljavanje, način funkcioniranja administracije, religijske prakse, odnos prema jelu i piću i mnogi drugi aspekti.
Kako bi integracija bila uspješna i održiva, integracijski model mora biti ugrađen unutar svih državnih resora te pružati jednake prilike za život svima koji se u ovom društvu nalaze. Zdravstvo, obrazovanje, rad, socijalna skrb, stanovanje, religijska vjeroispovijest, kultura – sve su to elementi o kojima bi kvalitetan sustav integracije trebalo promišljati. Praksu drugih zemalja vrijedi proučiti i razmotriti, no primjena uvelike ovisi o okolnostima i prilikama društva u kojem se specifičan model razvija.
Integracija u interakciji
Ne zaboravimo da Europska unija, a time i Hrvatska, definira integraciju kao dvosmjerni proces u kojem sve strane u društvu imaju aktivnu ulogu. Međutim, u praksi se teret integracije često stavlja isključivo na one koji dolaze u društvo i koje nazivamo “novima”. Kao društvo, pristali smo primiti osobe pod međunarodnom zaštitom i strane radnike, što također podrazumijeva spremnost na upoznavanje s njihovim kulturama i prihvaćanje promjena koje te kulture donose. Država može odlučiti ignorirati integracijsku politiku i praksu, ali tim zanemarivanjem prepušta da se sustav integracije stvara sam od sebe. Jer ljudi migriraju i dolaze. Ovdje su.
Savršeno dobro je to definirao švicarski autor Max Frisch rekavši “Htjeli smo radnike, a došli su nam ljudi”. Ljudi koji s nama provode popodne u parku, kupaju se na gradskoj plaži i dolaze na doček Nove godine. Umjesto da im se čudimo, mogli bismo se upoznati s njima i naučiti nešto od njih, i dati im priliku da nauče nešto od nas. Jer dokle god politika ne stvara integraciju, stvaramo je mi u svakodnevnoj interakciji. Čak i onda ako i kada politika bude definirana, to neće biti samo po sebi dovoljno te ćemo morati pružati napore da integracijske prakse učinimo boljima. I to tako što ćemo se jedni prema drugima odnositi kao ljudi, pružati si prilike te se međusobno mijenjati – kada nam je dobro, a i onda kada nije.
