Ako ikad imate potrebu umanjiti vrijednost američke Akademije filmskih umjetnosti i znanosti i nagrade koju ova svake godine dodjeljuje, uvijek možete reći da Donald Sutherland, jedan od onih istinskih glumačkih velikana čiji je lik krasio filmove u zadnjih sedam dekada, a koji nas je jučer napustio s 88 godina, nikad nije bio nominiran za Oscar. Naravno, dala mu je Akademija počasni kipić 2017., ali to je više nagrada kojom njezino tijelo ispire gorak okus nepravde iz vlastitih usta nakon takvih višedesetljetnih propusta, jer nije da nisu imali više prilika prepoznati i nagraditi njegov talent kroz toliko godina.
Sutherland je rođen 1935. u Kanadi, a u drugoj polovici šezdesetih seli u London gdje studira na tamošnjoj Dramskoj akademiji. U početku karijere niže manje uloge u filmovima strave i nekoliko televizijskih naslova, da bi zatim ostvario također nešto manju, ali svakako upečatljivu ulogu u ratnoj masovki “The Dirty Dozen” Roberta Aldricha iz 1967. gdje je uz cijeli niz velikih zvijezda tog doba kao što su Lee Marvin, Charles Bronson, Ernest Borgnine i mnogi drugi uspio unutar tako golemog ansambla kao dotad nepoznat glumac osigurati da bude upamćen svojim netipičnim izgledom i komičarskim talentom, a taj podvig će mu otvoriti i vrata Hollywooda.
U sedamdesetima Sutherland će ostvariti još nekoliko uloga u filmovima sličnog karaktera po pitanju ratne tematike i velikih glumačkih ansambala. Prvi od njih je antiratni klasik i remek-djelo Roberta Altmana “M*A*S*H” iz 1970., u kojemu će igrati jednu od glavnih uloga, onu neposlušnog “Hawkeyea” Piercea (koju će u istoimenoj televizijskoj seriji preuzeti Alan Alda), a koja će se pokazati i prvom prilikom za nominaciju za Oscar, nakon što je ušao u konkurenciju za najboljega glumca u komediji na dodjeli Zlatnog globusa. Ipak, Akademija je imala druge ideje i iako je Oscar za glavnog glumca očekivano završio kod drugog glumca u ratnom filmu, Georgea Scotta za naslovnu ulogu u “Pattonu” Franklina J. Schaffnera, Sutherland je mogao naći mjesto među petoricom nominiranih.
Te iste 1970., Donald će glumiti u čak pet filmova, a među ostalima ističe se još jedan ratni spektakl s velikim ansamblom, a to je “Kelly’s Heroes” Briana G. Huttona predvođen Clintom Eastwoodom, kojem se uz Sutherlanda pridružuje i Telly Savalas također s iskustvom iz starijeg “The Dirty Dozen”. Sutherland ovdje igra Oddballa, kako mu samo ime kaže, još jednog netipčnog vojnika, otkačenoga hipi tenkista obraslog u bradu, a prema riječima njegovog sina, također slavnog glumca Kiefera Sutherlanda, ova će uloga njegovome ocu biti najdraža u karijeri unatoč činjenici da će za vrijeme snimanja tog filma oboljeti od meningitisa.
Kad govorimo o Sutherlandovom glumačkom rasponu, dovoljno je reći da je u karijeri glumio Krista, Casanovu, Gauguina i Homera Simpsona. Dobro, ne onog animiranog Homera Simpsona, ali možda je upravo ime njegovoga lika u satiri “The Day of the Locust” poslužilo kao inspiracija za blesavog pater familiasa iz Springfielda. Isto kao što je “Johnny Got His Gun”, antiratna drama socijalističkog scenarista i redatelja Daltona Trumba o vojniku kojemu nagazna mina oduzima udove, vid i sluh, a u kojoj Sutherland glumi Isusa, vjerojatno nadahnula Jamesa Hetfielda iz Metallice da napiše sumorni klasik “One” s albuma “…And Justice for All”.
Iz prve polovice sedamdesetih valja izdvojiti i naslovnu ulogu u trileru “Klute” (1971.) te još jednom izdanku istoga žanra, ovaj put s elementima horora, “Don’t Look Now” objavljenom dvije godine kasnije. U drugoj polovici istog desetljeća vraća se još jednom ratnom filmu s velikim zvijezdama, ovaj put to je “The Eagle Has Landed” (1976.) Johna Sturgesa u kojem ekran dijeli s Michaelom Caineom i Robertom Duvallom. Zatim će 1978. ostvariti barem još dvije uloge vrijedne spomena, onu napušenog profesora Davea Jenningsa u kultnoj komediji “National Lampoon’s Animal House”, te u preradi istoimenog znanstveno-fantastičnog horora “Invasion of the Body Snatchers” iz 1956. u kojoj će u slavnoj završnoj sceni kao “prokazivač” biti pretvoren u internetski meme u ovome stoljeću.
U novo desetljeće ulazi isto kao i u prethodno, nominacijom za Zlatni globus, ovaj put u kategoriji drame, i to ulogom u obiteljskoj drami Roberta Redforda “Ordinary People” koja će odnijeti Oscar za najbolji film ispred danas cjenjenijih “Raging Bull” Martina Scorsesea i “Elephant Man” Davida Lyncha. Njegov mlađi kolega iz filma, Timothy Hutton, bit će nagrađen u kategoriji sporednoga glumca, ali u jakoj konkurenciji s Robertom DeNirom i njegovim imenjakom Duvallom, Johnom Hurtom, Jackom Lemonom i Peterom O’Tooleom, Sutherlandovo ime i te godine još jednom biva izostavljeno u utrci za veliku nagradu.
Do kraja karijere Sutherland će uglavnom igrati karakterne uloge, a mnoge od njih bile su izrazito efektne unatoč kraćem pojavljivanju na ekranu. Jedna od onih koja se u tom kontekstu često spominje jest ona neimenovanog doušnika iz obavještajne agencije u povijesnoj drami koja duboko ulazi u teren teorije zavjere, “JFK” Olivera Stonea iz 1991. u kojoj se Donald pojavljuje tek u jednoj sceni, ali ostaje upamćen jednako dobro kao i Kevin Costner i Tommy Lee Jones koji su imali veće role od njega. S potonjim će se pojaviti deset godina kasnije i u Eastwoodovoj dramediji “Space Cowboys” u kojoj će sva trojica glumiti starce u posljednjoj svemirskoj misiji.
Kraj glumačke karijere obilježit će mu pojavljivanje u izvornoj trilogiji “The Hunger Games” u kojoj će glumiti glavnog antagonista, predsjednika Coriolanusa Snowa u sva tri nastavka, ali svi ovdje nabrojani filmovi tek su mali dio od ukupno dvije stotine uloga koje je, prema IMDb-u ovaj velikan ostvario u svom fascinantnom korpusu. Njegov sin Keifer najbolje je opisao ovog vječnog Oddballa – u izvornom smislu riječi, ekscentrika, nekoga tko je drugačiji – u svojoj jučerašnjoj objavi na društvenim mrežama: “Nikad nije posustao pred ulogom, bila ona dobra, loša ili ružna. Volio je ono što je radio i radio je ono što je volio, i više se ne može tražiti od života. Živio je dobro.” Mnogi bi glumci vjerojatno vratili svoje Oscare da se zauzvrat isto može reći i za njih.
