Jutro nakon premijere Ivica Buljan odlazi u New York. Pitam ga hoće li “Idiot” do njegovog povratka još igrati. Naivno, kao da bi se s predstavom moglo nešto loše dogoditi ako redatelj nije tu. Kazalište na Crvenom krstu je puno: premijerna publika nije kao u Zagrebu, ceremonijalna, pozivničarska, ulaznice su se kupovale i sve je puno nekoga vrlo šarolikog svijeta, mlađarije, žena i muškaraca različitih obrazovnih i socijalnih profila, gospode i umjetnika, čudaka, kvartovske starčadi i nekih izgubljenih gospođa koje u neka doba ovoga trosatnog komada odlaze na toalet, i onda više nisu u stanju pronaći svoj red, nego lutaju naokolo, probijaju se između redova, izgubljene, kao junakinje iz nekoga drugog Dostojevskog. Nema u Beogradskom dramskom svečanih toaleta, nema šmizli s Instagrama i Loto djevojaka, nema ni propalih opernih diva, ipak je to etika i estetika ponešto zapadnijih građanskih sapunica: više je ovo teatar za neki običan svijet, za radne ljude i prekarnu inteligenciju i sirotinju s talentom. Ideal brehtovski, dakako.
U Beograd smo putovali samo zbog Ivice Buljana. Ustvari, lažem, u Beograd smo putovali zbog kneza Miškina, a Buljan je tu istovremeno i tvorac predstave, i deziluzionirajuća figura iz naših građanskih života. Navukao nas je, zajedno s Dubravkom Vrgoč, na HNK: odlazili smo tamo na velike predstave, kad god bi ih bilo, na Krležu, na Matu Matišića, na Tenu Štivičić, i doživljavali smo, zahvaljujući upravo Ivici i Dubravki, trenutke u kojima je, nakon Matine predstave, kazalište dovodilo zajednicu na sam rub velikoga građanskog skandala, kolektivnog razotkrivanja, moralnog i emocionalnog preobražaja. Prvi put sam takvo što doživio nakon bogatih i umjetnički intenzivnih osamdesetih, pa sam se ponadao da je to sad stvarno, i da cijeli Zagreb sad zna što su mu Mate i Ivica… Ali umjesto da nastave, makar i samoubilački, Dubravka Vrgoč i Buljan tad su se uplašili, pa su počeli kalkulirati, u HNK su doveli Miru Gavrana, a za njim i niz vrana i gavrančića, što su se razletjele ispod pozlaćenih štukatura, najavivši, pomalo paradoksalno, poraz jednoga teatarskog koncepta i povratak HNK u njegovo prirodno stanje. Umjesto da ih spašava od posljedica njihove građanske i umjetničke hrabrosti, umjesto da ih spašava pred hordama netalentiranih pravovjernika, Gavran ih je u stvari došao glave. Nakon što jednom pokažeš talent, a Buljan ga je pred HNK više puta pokazivao, bilo kao redatelj, bilo kao umjetnički menadžer, tojest ravnatelj, ne smiješ više kalkulirati, jer ćeš biti zdrobljen kao šupalj orah pod vojničkom čizmom.
I pošto smo, dakle, izgubili to kazalište koje nam je na popišaj puta od kuće, jer je kazalište izgubio Ivica Buljan, morali smo potegnuti četiristo i kusur kilometara do Beograda, da gledamo Buljanova “Idiota”, u dramatizaciji i lahkom nadopisivanju Vladimira Tabaševića. Predstavu zapravo idealnu za društveni okvir i za pozornicu onoga izgubljenog, Dubravkinog i Buljanovog HNK. Ali to putovanje sve do Beograda da bi se stiglo u kazalište – pošto kazališta, barem za mene, više nema u zagrebačkom HNK – nema u sebi ništa dramatično i patetično, niti putovanje znači prelazak iz jedne u drugu kulturu, kao ni poraz jednoga u korist drugoga kulturnog koncepta. Jer hrvatsko kazalište je tamo gdje je Ivica Buljan (tamo gdje je Bobo Jelčić, tamo gdje je Oliver Frljić, tamo gdje je Mate Matišić…) Problem što je, možda, hrvatsko kazalište izvan Hrvatske, ne tiče se kazališta, nego administracije: kulturne, političke, policijske, možda. Listajući fotogalerije iz današnjeg HNK, imam dojam da je hrvatsko kazalište izmješteno iz Hrvatske iz nekog sasvim bezazlenog, rekao bih pitomog i ljupkog razloga: da bi Andrej, njegovi ministri i ini Njonje imali gdje da izlaze. Ono što je za predsjednika Milanovića u vrijeme epidemije bio klub u Slovenskoj, ili ono što Draganu Kovačeviću grob u mirogojskoj Aleji velikana, to je za njegove protimbenike HNK kod Ive Hraste Sočo i Nine Obuljen Koržinek. I zapravo je u redu da tako bude. Neka cvjeta ugostiteljstvo, Hrvatska je turistička zemlja.
Predstava “Idiota” u Beogradskom dramskom pozorištu zapravo je vrlo masivna. Nad scenografijom dominira stilizirani golemi pravoslavni krst, načinjen od kojekakvih svijetlećih objekata, aparata za proizvodnju virtualne stvarnosti, ekrana. Ispod su stolice, desetine stolica u neredu, koje pomalo izgledaju kao neko živo groblje. Knez Miškin – onaj zbog kojeg sam i putovao u Beograd, i zbog kojega bih išao bilo gdje – vraća se, kao i obično, iz Švicarske, iz tamošnjeg sanatorija, iz umobolnice. Sreću ga u vlaku, ali u predstavi, naravno, scena iz vlaka nema, i on dolazi među svijet kojemu ni po čemu, osim svojim podrijetlom i knjaževstvom svojim, ne pripada. Knez je izazovan, on privlači žene i muškarce, jedne iz jednih, druge iz drugih razloga. Privlači ih onako kao što osjetljive, padu sklone duše, koje su u stanju u sebe prihvatiti sav kal i nevolje, sve grijehe svijeta, privuku ljude. Svijet, međutim, u koji se Miškin vraća, i s kojim, dakle, nema ništa, osim što za sve ljude ima srca, nije svijet rimske Judeje, nego je svijet onoga poganog i dekadentnog petrogradskog i ruskog građanstva, o kojemu Dostojevski kao opsjednut pripovijeda, svijet elite u konačnom raspadanju, čiji je duh u stanju konačne maceracije i sramnoga raspadanja. I tu se, u tom svijetu, Miškin zatekne između dvije žene i dva principa preživljavanja.
Buljanov knez Miškin je Luka Grbić. Glumstven, a veoma lijep, jedan od onih mladića kakvih zaista nije mnogo, koji uspijevaju glumiti usprkos takvoj ljepoti. Osim toga, za kneza Miškina on je i premlad: rođen je, tako piše u Grbićevoj biografiji, 15. prosinca 2000. Puten i tjelesan, prisutan u svakom pogledu, uglavnom sav u bijelom, Buljanov Miškin nije eteričan i kristolik. Prisutan je mnogo više nego što bi se to od njega očekivalo, pa i više, s više svijesti, nego i u samom romanu. U jednom trenutku, u dramskom ekskursu koji ispisuje Vladimir Tabašević, pripovijest “Idiota” promotri se iz takozvane suvremenosti. Na čas se razbija iluzija, igra se predstavi tek kao igra, događaji iz drame sele se u sigurno utočište prošlosti i ljudskih sjećanja, ali ono što doista jest osuvremenjeno u Buljanovoj interpretaciji tiče se upravo te promjene u Miškinovom liku. On više nije taj idiot koji je spreman prihvatiti svako ljudsko zlo i suživjeti se sa svakom opačinom onih s kojima se zatekne u bliskoj vezi. Njegov nastup više se ne tiče njegova duha, koji je iz perspektive svijeta bolestan, manjkav, sumanut, jer sumanuto je razumjeti baš sve ljude, nego je Buljanov Miškin naprosto empatičan. Bezrezervno, beskompromisno, samopožrtvovno i samoubilački empatičan, u svijetu sasvim lišenom ne samo svake empatije, nego i svih duhovnih, intelektualnih i civilizacijskih pretpostavki za empatiju. Na samom kraju predstave teče vrlo potresna, intenzivna scena u kojoj Rogožin, nakon što je ubio Nastasju Filipovnu, u mraku, s ekrana pametnog telefona, čita Tabaševićev poetski fragment, pjesmu možda, u kojoj se varira rečenica da je knez Miškin negdje, možda, rekao da će ljepota spasiti svijet.
Nešto se tad čudno zbiva u gledatelju, ili se nešto čudno tad zbilo u meni, jer se sve to dogodi na kraju, kada je jasno da ljepota, zapravo, nije spasila svijet. Ili jest, ali ovo nije kraj? Tko to zna! Ponekad se čini jedno, ponekad se čini drugo. Zatim slijedi dugi i frenetični aplauz dijela publike kojeg se “Idiot” doista tiče, i stanovita zbunjenost onih kojih se “Idiot” ne tiče. Bilo je čak i onih koji su izlazili s predstave. Nije lako izdržati tri sata bez pauze ako ne znaš šta zapravo gledaš. Trebalo bi, ipak, pročitati roman da bi se znalo tko je knez Miškin. Oni koji su roman čitali zarobljeni su trajno u Miškinovom udesu. Oni, pak, koji ga nisu čitali, zapravo ne bi trebali ići u kazalište. Bolje bi im bilo da umjesto toga čitaju.
Knez Miškin je, između ostaloga, nesposoban da laže. Možda je on, kao i Isus Krist, bio unutar autističnog spektra, raskošnog i široko postavljenog kao spektar duginih boja. Isus je stvarao metafore. Miškin je volio nevoljene. Volio je one kojima je on bio lud. Bog zna što redatelji mogu da nauče iz svojih predstava. Jer jedno je čitati “Idiota”, a nešto je sasvim drugo režirati po “Idiotu”, režirati kneza Miškina. Postoji neka poruka u tome što Ivica Buljan, nakon što je ispljunut iz HNK, četiristotinjak kilometara dalje, na beogradskom Crvenom krstu, režirao “Idiota”. Tu poruku gospodin Slučaj šalje redatelju. Trebalo je biti knez Miškin: kad bezrezervno voliš ljude, tad i ne primjećuješ vrane i gavranove dok lepršaju gore ispod stropa i seru ti po ramenima. Ta govna najviši su činovi na tvojim epoletama.
Dobra, važna predstava, trebali biste je vidjeti…
