Omnia tempus habent*
Rijeka. Verdijeva ulica. Novembar. Festival književnosti. S moje desne strane kazalište Ivana pl. Zajca. S moje lijeve strane – tržnica. Plac, pijaca. Sama sam. Osjećam ponovo istu neprepoznatljivu energiju. Odjednom me obuhvaća neki drugi krug, kovitla, baca i onda vrati na isto mjesto.
Prvi put sam vidjela more u Rijeci. Ima tome i blizu pola stoljeća. Usidreni veliki brodovi, o kojima sam ponešto znala iz Emisije za pomorce, nisu me toliko impresionirali kao morsko dno, u koje htjedoh zakoračiti. Bistrina je stvarala privid plitkoće. U zadnji tren me zgrabila majčina ruka.
S morem sam se susretala puno puta kasnije. Ali tržnica – ta ovo je priča o njoj. Onoj staroj, gradskoj, zatvorenoj, riječkoj. Budući da nije otplutala na valovima, a ja ne bijah u njenom gradu, nikad je više nisam susrela. Od onda kad me majka povela sa sobom, u jedno od svojih putovanja koje je tkalo naš život.
Išla je Mirjanina i moja majka svakoga petka navečer na vlak za Karlovac, pa oko ponoći presjedala za Rijeku, tamo stizala ranim jutrom, odvlačila do tržnice korpe i torbe s jučer pripremljenim domaćim pilićima, jajima, sirom i vrhnjem. Sve su to kupovale riječke gospođe, godinama, možda i decenijama. Dok majci nije postalo neisplativo, zbog sve veće konkurencije. A i počela se, šarmantno talijanski, smiješiti nekadašnja Zona B – Trst.
Prve banane, prvi ananas i friške srdele stizale su u naš nikad dovršeni kućerak već subotom navečer, istim putem. Dvije djevojčice su oprale podove, možda i nešto skuhale, pa pred vlak, nestrpljivo iščekujući otvaranje polupraznih košara.
Uvijek sam, sve te godine ljepote i pakla od vlastitog života, imala u misli tu zgradu riječke tržnice. Iako iznutra preuređena, modernizirana što ne znači i bolja, a izvana obnovljena, ipak je ostala ona stara. Kad sam ugledala isti ulaz, znala sam da su negdje unutra i stope moje majke.
Nije više bilo važno hoću li čitati neku pjesmu na književnoj večeri. Nitko, svejedno, ne bi razumio koji sam to životni krug zatvorila. Ostala je to tajna između riječke tržnice i djevojčice koja je možda na kraju životnog puta, pa zato i ulazi u krugove.
*Omnia tempus habent, lat. Sve ima svoje vrijeme
20. 11. 2011.
(Iz zbirke Priče iz dima, Kultura vrijednosti Sisak, 2022. godina)