Drago dijete, zaslužio si nekoliko rečenica In memoriam!
Ne znam tko si ni koje ti je ime, čije si naslijedio, očevo, djedovo, dobio po nekom svecu, sumnjam da je faraonovo u tko zna kojem slijedu, ali kad sam prije pet minuta pročitala jučerašnju vijest: Danas oko 13.30 sati, u blizini gradskog kupališta na ušću rijeke Petrinjčice u rijeku Kupu u Petrinji, došlo je do utapanja 23-godišnjeg državljanina Egipta (stranac na privremenom boravku u RH) …
obuhvatila me velika tuga; ništa nije došlo, drago dijete, ni tebi ni bilo kome drugome, naprotiv, otišlo je …
od kakve si muke i odakle stigao sa dječje 23 godine života, da ih tu izliješ u rijeku, tu, u mjestu koje je, suštinski, u odnosu na relaciju Egipat – Hrvatska, kraj moga kućnog praga …
došao si iz svoje prelijepe velike zemlje u ovu tuđu prelijepu majušnu zemlju, tamo si bio zrnce pustinjske prašine, ovdje si bio zrnce pustinjske prašine …
bila je nedjelja, imao si slobodan dan nakon šest prethodnih i tko zna koliko prije tih rmbanja po petrinjskim obnovama nakon potresa, za to nitko nije kriv, radio si ono što je potrebno, radio si za one tvojih ili malo manjih ili malo brojnijih godina koji se iživljavaju sa ćaćinim beemvejima i audijima, pa kad nekoga ubiju nisu krivi, splet nesretnih okolnosti, nitko ih u ovoj državi neće kazniti teškim radom nego suprotno, lagodnim životom po nekim takozvanim zatvorima sa zaštićenim svim ljudskim pravima …
jesu li te pozdravljali, onako u prolazu, srdačno i s osmjehom, mladi tvoje generacije …
sad je sasvim svejedno gdje si i kako bio smješten, čime si se i koliko hranio danima na temperaturnih plus 35 i više, kad ti sigurno nitko nije ponudio ledeni čaj ili pravi čaj iz vrećice, imao si ono što si sam kupio u marketu, a gledao si da kupiš najnužnije za preživjeti, ta nisi došao sa 23 godine iz Egipta da u Petrinji rasipaš novac …
jesi li uspio poslati štogod svojima u rodno selo, dio zarade radi koje si odjednom postao stranac na privremenom boravku …
nije kriv nitko iz Petrinje, bio je to tvoj nesretni pravac, u nekom drugom gradu ti bi, sigurno, imao više sreće, vjerojatno i danas i još dugo bio živ …
žao mi je, drago dijete, što je tvoj život okončan predaleko od onih koje si volio i koji su tebe voljeli, što im se vraćaš mrtav ti, ali ti si poruka da je zaboravljeni čovjek, ljudsko biće, trajna i neuništiva opomena svijetu …
