Joe Biden je poručio da UN može biti samo debatni klub, nikako utjecajan arbitar u globalnim ugrozama svjetskog mira i sigurnosti.
Svojedobno je bivši (i budući, drugomandatni!?) američki predsjednik Donald John Trump u ekstatičnoj provali svoje tzv. slonovsko-staklarske prepotencije tipa America First! znao javno zaprijetiti „uništenjem“ UN-a povlačenjem SAD-a iz članstva, time i uskratiti sufinanciranje stotinama milijuna dolara, kolateralno i NATO-a – „Amerikanci više neće financirati obranu Europe koja izbjegava s barem dva posto BDP-a plaćati vlastitu sigurnost, dapače, nagovorit ću Ruse da ju napadnu“, sic transit). Bio je i zaprijetio zaraziti Uniju razbijačkim virusom Brexita, nagovarajući, je li, francuskog predsjednika Emmanuela Macrona na – Franxit. Na to da Francuska slijedi Veliku Britaniju i izađe iz EU-a. Kao što je 1966. godine za vrijeme predsjednika Charlesa de Gaullea napustila NATO zbog „pretjeranog utjecaja SAD-a“, pa se 2009. godine vratila u zapovjednu strukturu Alijanse intervencijom tada predsjednika Nicolasa Sarkozyja.
Bye-bye, do novog susreta! Nikoga nije briga koliko će u međuvremenu umrijeti žena, djece, muškaraca, starčadi po svijetu od ratnih stradanja, progona, siromaštva, na izbjegličkim/migrantskim stranputicama…Trumpov nasljednik u Bijeloj kući Joseph Robinette „Joe“ Biden, Jr., koji se zbog demencije i serije blamaža u predsjedničkoj kampanji povukao iz duela s Trumpom u korist demokratkinje Kamale Devi Harris, aktualne američke potpredsjednice, u svom je posljednjem predsjedničkom govoru neki dan na 79. zasjedanju Opće skupštine UN-a arogantno – u leru političkog diskursa na tragu mantre America First! – neizravno poručio da Svjetska organizacija može biti samo debatni klub, nikako utjecajan arbitar u globalnim ugrozama svjetskog mira i sigurnosti tipa Ukrajine i Bliskog istoka. Pa i potencijalnim u odnosu na Kinu i Iran, koji su već dugo na interesno-strategijsko-geopolitičkom ciljniku SAD-a i proametičkoga tzv. kolektivnog Zapada.
Glavni tajnik UN-a António Manuel de Oliveira Guterres nije u svom uvodnom govoru prvi put i manje dramatično ukazao na notornu istinu o tomu kako je globalno „stanje u svijetu neodrživo“, ali i da su „izazovi s kojima se svijet suočava rješivi“. Da je, naravno, svijesti i pameti tih na pozicijama globalne moći i utjecaja. Koji provociraju krize i ugroze, vode ili diplomatski i vojno pothranjuju ratna krvoprolića, jezive humanitarne katastrofe, milijunske migracije unesrećenih ljudi svih dobi s tzv. globalna Juga na tzv. globalni Sjever, produbljuju socijalni ponor između sve više (pre)siromašnih i malog broja (pre)bogatih, koji na drastičnoj socijalnoj nepravdi sigurnosno-humanitarnim katastrofama postaju sve bogatijima.
„Naš svijet je u vrtlogu“, otkrio je Guterres toplu vodu, kao da je taj vrtlog samo njemu vidljiv i kao da će deklarativno ukazivanje na njega probuditi svijest/savjest koji su kadri – da žele, ali ne žele niti se daju natjerati na to da žele – odmah iznjedriti globalno rješive mjere/odluke i. „Nalazimo se u eri epske transformacije, suočavamo se s izazovima kakve nismo vidjeli, izazovima koji zahtijevaju globalna rješenja. No, geopolitičke podjele se nastavljaju produbljivati. Ratovi bjesne bez naznaka kako će završiti. Krećemo se prema nezamislivom, bačva baruta rizikuje progutati svijet. Razina nekažnjivosti u svijetu je politički neobranjiva i moralno nepodnošljiva, jer se vlade mnogih država ponašaju kao da imaju pravo zanemariti međunarodne zakone, konvencije o ljudskim pravima i rezolucije UN-a.
Svjetska organizacija ne istražuje konkretne ideje o tomu da učinkovito motivira SAD i partnere kako bi ozbiljno pritisnuli Izrael – jasnom političkom osudom, obustavom slanja oružja i novca te ekonomskim sankcijamaOni mogu napasti drugu zemlju, opustošiti čitava društva ili potpuno zanemariti dobrobit svog naroda. I ništa im se neće dogoditi. Ta se nekažnjivost može vidjeti na Bliskom istoku, u Europi, Africi i šire. Gaza je neprestana noćna mora što prijeti cijeloj regiji. Brzina i opseg ubijanja i razaranja Gaze nisu slični ničemu dosad viđenom. Više od 200 UN-ovih aktivita je ubijeno, mnogi sa svojim obiteljima. Nedopustivo je izraelsko kolektivno kažnjavanje Palestinaca, za svaku je osudu i zato je nužno odmah prekinuti vatru i primijeniti rješenje o dvije države, Palestini i Izraelu. Ali, svijet je u neredu polariteta s mnogim zemljama koje se ponašaju neodgovorno, jer nedostaje stabilan svjetski poredak. Međutim, oni koji imaju političku i ekonomsku moć i oni koji vjeruju da imaju moć uvijek nerado odobravaju promjene.“
Glavni je tajnik UN-a, zapravo, drugim riječima i puno opširnije opetovao isto na što upozorava i papa Jorge Maria Bergoglio, navodno svjetski moralni autoritet, čije pak apele na zdrav razum i općeljudsko dobro nitko od globalno polit-ekonomski moćnih ne zarezuje pola posto. Dapače, smrt, razaranja, progoni, genocid, ljudska patnja, strah, neizvjesnost… šire se kao nikad prije. Svjetska organizacija sa svoje 193 države članice i impotentnim (zbog institucije veta) Vijećem sigurnosti nije u odnosu na tu kotrljajuću pošast autoritativnija, kamoli učinkovitija, od Lige naroda, također međunarodne organizacije za osiguranje mira i jačanje suradnje u svijetu. Liga je doživjela politički krah. Nije bila sposobna spriječiti globalnu katastrofu Drugoga svjetskog rata; samoeutanizirala se 1939. godine – tada je Führerov nacizam 1. rujna osudio na smrt 60 milijuna ljudi – a faktično je ukinuta 1946. godine, da bi ju s manje-više istim tzv. mirotvorno-razvojnim ciljevima naslijedila nova svjetska tvorba, UN.
Za razliku, recimo, od Europske unije – iznikle 1950-ih godina iz inicijative dalekovidnog mirotvorca, fracuskog ministra vanjskih poslova Roberta Schumana, o tzv. Europskoj zajednici za ugljen i čelik – koja je, uza sva politička šeprtljanja i globalne krize, uspjela već punih 69 godina sačuvati Stari kontinent od ratova ne samo tipa svjetskoga već i među europskim državama, UN u tako čemu nije uspio. Unatoč desecima tzv. mirotvornih misija „plavih kaciga“/“sladoledara“ širom svijeta, pa i na zapadnom Balkanu 1990-ih godina, krv je bujično tekla, teče i teći će planetom, zlo i naopako globalnih razmjera svih četiriju jahača Apokalipse nisu u stanju, je li, spriječiti, zaustaviti ili bar ublažiti nikakve rezolucije, izvanredna ili redovna zasjedanja Opće skupštine, apeli glavnih tajnika UN-a, žestoke riječi s govornice na Manhattanu…
Načela UN-a – onako na papiru – zvuče čovječno, mirotvorno, uključivo i budućnosno, ali nemaju obavezujuću snagu. Da imaju, ne bi se dogodili ni Ukrajina niti Bliski istokMeđutim, kada taj mirotvoran glas s političkog sljemena postane previše iritantan ušima globalnih/regionalnih ratnim piromanima – koji pretrpavaju džepove ekstraprofitima na tuđoj krvi i patnji – dogodi se „neobjašnjiva“ smrt Daga Hammarskjölda. Mirotvoran glavni tajnik UN-a je 18. rujna 1961. glavom platio – teroristički je srušen njegov avion u džunglu blizu Ndole u današnjoj Zambiji – zalaganje UN-a da vrati mir i zakonitost u DR Kongo. Hammarskjöld je neposredno prije ubojstva bio nominiran za Nobelovu nagradu, koja mu je dodijeljena postumno, 10. prosinca 1961., a čak tri službene istrage tog atentata nisu uspjele dokazati čiji su rafali presreli nad džunglom UN-ovu mirovnu misiju i oborili vojni zrakoplov s glavnim tajnikom Svjetske organizacije.
UN nikad više nije imao glavnog tajnika predanijeg svjetskomu miru i suradnji te savjesnijega globalno cijenjenog političara od Šveđanina Daga Hammarskjölda. Koji je prakticirao svoje mirotvorstvo, ne samo frazirao o njemu s newyorške govnice, u izjavama medijima ili za nekih hodočašća po tzv. kriznim žarištima.
Je li takva, nemoćna i neautoritativna Svjetska organizacija ima smisla glede temeljnih načela kojima su prisegnule njezine 193 zemlje članice i koje se na svojim summitima bezrezervno pozivaju na njih? I koja načela – onako na papiru – zvuče čovječno, mirotvorno, uključivo i budućnosno, ali nemaju obavezujuću snagu. Da imaju, kao što nemaju, ne bi se dogodili ni Ukrajina niti Bliski istok, glavne teme sada kojima je uglavnom bilo posvećeno 79. zasjedanje Opće skupštine, ali i motiviran prethodno apstraktan dokument „Pakt za budućnost“ s 56 tzv. akcija. Od kojih, također neobavezujućih, jer UN nema tu moć, opet neće biti ništa.
Sramota je za Plavi planet u cjelini to što Izrael čini apartheidom u Palestini čak i prije 1948. godine, a već 12 mjeseci genocidom nad palestinskim narodom u Pojasu Gaze – s 2,5 milijuna ljudi na površini veličine Zagreba s bližom okolicom, najnapućenijem komadiću tla na svijetu – pod licemjernim izgovorom da tzv. pravom na samoobranu ratuje protiv radikalnih organizacije Hamasa i Hezbollaha (u Libanonu). To što vjersko-konzervativni režim optuženoga i pod tjeralicom ratnog i zločinca protiv čovječnosti Benjamina Netanyahua etnočitački naočigled cijelog svijeta čini Palestincima u njihovoj domovini – krvavo kao što su Führerovi nacisti prakticirali tzv. konačno rješenje nad židovski narodom od početka 1930-ih godina do svibnja 1945. – jatački podržava, dapače, sudjeluje u genocidu SAD i proamerički tzv. kolektivni Zapad.
Isti do dna duše zli, pokvareni i ratnohuškački neempatični politikanti sa sljemena tzv. (pro)američke međunarodne ekonomsko-vojne moći, koji bjesomučno udaraju u proturuske ratne bubnjeve, šalju milijarde eura i oružje Kijevu, obijaju svojim građanima od usta i na sav se glas zgražaju nad „neviđenim Putinovim zločinima u Ukrajini“. A taj nesretni Vladimir Vladimirovič, za kojim je isto međunarodno sudište u Haagu, također bilo izdalo uhidbeni nalog, je li, na inicijativu SAD-ove marionete Volodimira Zelenskog – glavnog krivca za rat s Rusijom u Ukrajini – ne čini ništa gore i više no Netanyahu u Palestini, koju proglašava tzv. povijesnim tlom židovskog naroda i desetljećima silom naseljava sunarodnjacima sa svih strana svijeta. UN gleda – faktično debatni klub za povremena skupna naslikavanja i političke promocije svjetskih lidera, koji se međusobno ne uvažavaju kao nekada lideri Tito-Naser-Nehruova Pokreta nestvrstanih zemalja, tzv. Trećeg svijeta, međunarodne sile što je davala ton UN-ovoj politici i držala za rogove čak i nuklearne ovnove Istoka i Zapada.
Danas debatni klub s Manhattana nije kadar za takvo što, pa Izrael čini Palestincima što god hoće i nekažnjeno piromani Bliskim istokom, a SAD i proametički tzv. kolektivni Zapad mu to veleizdajnički toleriraju. Rusiji i Putinu ni slučajno, jer su ih ciljano, programirano unaprijed, bili navukli na tzv. specijalnu vojnu operaciju u Ukrajini, naravno, do posljednjeg Ukrajinca, koji još nije pobjegao iz domovine među petnaestak milijuna tih što su već 24. veljače 2022. mislili svojom, ne Zelenski-Bidenovom glavom. Svjetska je organizacija – to potvrđuju svi Guterresovi istupi, pa oštre interesne podjele među „povlaštenim“ članovima UN-ovog Vijeća sigurnosti, ali sada i postignuća 79. zasjedanja Glavne skupštine – silom svoje jalovosti nasjela na dvostruke kriterije glede&unatoč osude ratova u Ukrajini i na Bliskom istoku. Ali i inih imperijalnih presizanja.
Taj osjećaj nepravde u primjeni tzv. međunarodnog prava, ali i poštivanju načela Povelje UN-a u državama članicama Svjetske organizacije stari bi Latini ocijenili onom o povlaštenom Jupiteru i poniznom volu (lat. Quod licet Iovi, non licet bovi) pa, recimo, UN ne stavlja na isti kantar božice povezanih očiju s mačem u desnici SAD, proamerički tzv. kolektivni Zapad i Izrael te Putina, Rusku Federaciju i proruski tzv. kolektivni Istok. Pa, ispada, to što je dopušteno Izraelu u Palestini, nije dopušteno Rusiji u Ukrajini, odnosno UN nema ništa protiv 14 paketa SAD/EU/NATO-ovih tzv. sankcija radi ekonomskog, vojnog i svakog drugog isključenja Rusije iz tzv. međunarodne zajednice – jer je „ničim izazvana napala Ukrajinu“, sic transit – ali nijednim slovom ili zarezom ne spominje isto takvo, je li, isključenje Izraela iz tzv. međunarodne zajednice, jer je genocidno bio prekoračio svako pravo na samoobranu o Hamasova terorizma.
Tim više, jer Izrael ne ratuje protiv Hamasa i Hezbollaha, posredno protiv Irana – koji pak pomaže palestinski otpor izraelskom apartheidu/genocidu i novcem, i oružjem, i obavještajno, i politički, i… – nego ratuje protiv palestinskog življa u Pojasu Gaze i na okupiranima Zapadnoj obali rijeke Jordana te u istočnom Jeruzlemu. Smetaju mu ti ljudi na svojoj djedovini, želi ih istrijebiti, jer njihove domove i imanja smatra židovskom zemljom, svojim tzv. povijesnim tlom na kojemu ima pravo naseljavati Židove iz cijelog svijeta, naoružavati ih i huškati na domicilne Palestince, graditi doseljenička naselja, dizati zidove, zatvarati ljude i čak djecu, zabraniti im ispovijedanje vjere, itsl. Izrael genocidne Netanyahuove vlasti sada – pod smežuranim listom tzv. samoobrambene borbe protiv Hezbollaha, kao u Pojasu Gaze protiv Hamasa, sic transit – ubija tisuće nedužnih ljudi u Libanonu, razara glavni grad te suverene države, dovlači oklopljenu vojsku na libanonsku granicu i samovlasno, protivno i Povelji UN-a i svim tzv. međunarodnim dokumentima želi napraviti nekakvu tampon-zonu na tuđem tlu. Kao sada Ukrajina na području Kurska u Rusiji, ili Rusija na ukrajinskom Jugoistoku, na poluotoku Krimu, etc.? Suludo.
UN-ov „Pakt za budućnost“ s 56 tzv. akcija i stajališta 79. zasjedanja Opće skupštine nemaju o tomu reći ništa učinkovita, pa ako nemaju, izraelski će veleposlanik u Svjetskoj organizaciji Danny Danon moći komotno i dalje obmanjivati globalnu javnost. Naime, kako „Izrael želi diplomatsko rješenje i nema nikakvu namjeru s kopna napasti Libanon“, odnosno da „još nije prekasno za libanonsku vladu i narod da pritisnu proiranski Hezbollah kako bi zaustavio svoju agresiju na Izrael, da nas prestane raketirati kako bi se 70.000 Izaelaca vratilo u svoje domove. Ne želimo slati naše dačke da se bore u tuđoj zemlji“. Istodobno, „SAD sa svojim partnerima“, poručuje, „istražuje konkretne ideje“. Je li, ma što to značilo. Svjetska pak organizacija ne istražuje konkretne ideje o tomu da učinkovito motivira SAD i partnere kako bi ozbiljno pritisnuli povampireni Izrael – jasnom političkom osudom, obustavom slanja oružja i novca te ekonomskim sankcijama – te ga primorali na obustavu ubijanja i mirno rješenje spora u formi dviju država. Koje se ne moraju voljeti, ali ne smiju ni isključivati jedna drugu.
U okolnostima kada UN-ov debatni klub – u koji se samopozvao i CRO premijer Andrej Plenković nekritički trbuhozboriti iritantne (pro)američke klišeje o ratovima u Ukrajini i na Bliskom istoku, čemu su u polupraznoj dvorani frenetično pljeskali samo Gordan Grlić-Radman, Vili Beroš, Zvonimir Frka-Petešić i Marko Milić iz pratnje koju je o trošku hrvatskih poreznih obveznika poveo na ekskurziju u SAD – ukrajinski je predsjednik Volodimir Zelenski (kojemu je u svibnju istekao mandat, a on „demokratski“ ne želi nove izbore) uredno posprema u džep novih 6,9 milijardâ dolara „pomoći“. Odlazeći s dužnosti u Bijeloj kući, Joe Biden se ne libi iksti put zavući ruku u džep sve siromašnijih, nezaposlenijih i vrlo nezadovoljnih njegovom politikom poreznih obveznika. Demokratska pak aspirantica na predsjednički tron Kamala Devi Harris žestoko – protivno svim UN-ovim rezolucijama i samoj Povelji – objavljuje da će „kao predsjednica SAD-a“ nastaviti, pače i pojačati američku potporu Ukrajini i Izraelu. Nema veze, je li, koliko će to i gdje izazvati desetke tisuća novih smrti, razaranja, progona, gladi…!?
Kakav mir u Ukrajini i na Bliskom istoku, kakva obustava krvoprolića, kakvi pregovori, kakva miroljubiva koegzistencija, kakvo nemiješanje u unutarnje poslove suverenih zemalja, kakvo poštivanje rezolucija i tzv. međunarodnog prava, Povelje UN-a…!? Ako to svijetu nije pravo, to gore po svijet!? Pa, fućkaš takav svjetski forum u kojemu jači – kvači!
Turski je predsjednik Recep Tayyip Erdoğan, uzaludno se pozivajući s UN-ove govornice na „savez čovječanstva“, ukazao na tragičnu činjenicu globalnog društva koje političkom nerazvoritošću i ekološkim krimenom prema prirodi srlja u propast: „Uz plestinsku djecu u Gazi, UN-ov sustav također umire, istina umire, umiru vrijednosti koje Zapad tvrdi da brani, nade čovječanstva da živi u pravednijem svijetu umiru jedna po jedna… Oni koji nvodno rade na prekidu vatre nastavljaju iza kulisa slati oružje i streljivo Izraelu tako da može nastaviti masakre. To je nedosljednost i neiskrenost“. A svjetsko se voajersko činovništvo u debatnom klubu na Manhattanu, u protokolarnom leru, neobavezno, nadmeće „mirotvornom“ larpurlartistikom, pokupi masne devizne dnevnice, obavi shopping po New Yorku i business klasom razleti na sve četiri strane Kugle.
Bye-bye, do novog susreta! Nikoga nije briga koliko će u međuvremenu umrijeti žena, djece, muškaraca, starčadi po svijetu od ratnih stradanja, progona, siromaštva, na izbjegličkim/migrantskim stranputicama… Jer, bez tih katastrofalnih činjenica po svijest i savjest čovječanstva, naravno, svjetske organizacije, kojekakve (ne)vladine i ine udruge, razne državne „politike“, itsl. ne bi imale smisla budući da ne bi imale „štofa“ za svoje „statistike“ kao razlog za nove summite, inicijative i rješenja što će opet ostati mrtvo slovo na papiru. Dok izvana dopire zastrašujući topot konja onih četiriju jezivih jahača Apokalipse.
