U prvom intervjuu koji je nakon poraza od Turske i Walesa dao Novoj TV, Zlatko Dalić na pitanje “Je li Livaja poremetio atmosferu u momčadi?” odgovara ovako: “Žao mi je što se dogodilo ovo s Livajom. Poslao sam mu poruku prije okupljanja, zvao sam ga, nije mi se javio, ne znam zbog čega. Ne vjerujem da je razlog za odlazak iz reprezentacije par povika s tribina jer po tom kriteriju nikada ne bi igrao za reprezentaciju. Žao mi je zbog toga. Možda bismo s njim osvojili Ligu nacija.”
Implicitno potvrđuje da jest, “Livaja poremetio (je) atmosferu u momčadi”, i malo-pomalo, na inervantan način, odgovornost za činjenicu da su mu dvije drugorazredne europske momčadi pregazile ekipu kao plitak potok, ne ostavivši joj ni promila šanse da uz pomoć sreće, dragoga Boga i ranjenog Brune Petkovića, preokrene rezultat, Dalić prebacuje na igrača koji mu je prethodno otkazao igranje za reprezentaciju. I pritom ironizira i insinuira o razlozima zbog kojih je Livaja otišao iz reprezentacije. Biva, nije to bilo zbog “par povika s tribina”.
Doista, nije bilo, nitko ni ne misli da je bilo, ali ako nije zato otišao, onda zašto je otišao? Valjda bi to netko trebao reći. I da nakon toga kaže kako bi mogao odlazak jednoga manje važnog igrača, kakvim ga se predstavljalo prije ovih utakmica, koji je za reprezentaciju i igrao samo zato što je iz Hajduka, a naš izbornik veliki je i vješt diplomat, pa umije načiniti ravnotežu između hrvatskoga sjevera i juga, najednom, nakon izgubljenih utakmica, mogao postati remetilački čimbenik u momčadi, pretpostavljeni krivac ne samo za ovaj poraz, nego i za prethodno izgubljeno finale protiv Španjolaca u finalu Lige nacija? Pa kako, majka mu stara?
Nakon što je imao stanovitih problema s riječkim navijačima, u kojima ga izbornik i vodstvo reprezentacije nisu podržali, računajući, možda ispravno, da im je vrednije biti udobro s Armadom nego s Livajom, Hajdukov je igrač napustio pripreme reprezentacije pred završnicu Lige nacija. Javio se tad Daliću, i on ga je, prema tadašnjim njegovim izjavama, podržao. Ali kao za nevolju, sljedeću utakmicu, u europskim kvalifikacijama, protiv Latvije, reprezentacija je igrala u Rijeci.
Dalić nije želio iritirati riječke navijače, pa nije pozvao Livaju. Time je odabrao stranu u sukobu između pojedinca i amorfne grupe, između svoga igrača i navijača jednoga hrvatskog kluba, koja se ne bira često, ustvari ne izabere se nikad, osim u slučajevima kada se odričeš osobe koja ti je toliko mrska da si to spreman učiniti i po cijenu vlastitoga moralnog debakla.
Tih dana Dalić je govorio kako time želi “zaštititi igrača”. Način na koji ga je zaštitio Livaji je svakako morao biti upečatljiviji od onih “par povika s tribina”. No, Zlatko Dalić je njegovim nepozivanjem dodatno osvojio srca dobre polovice hrvatske nogometne republike, koju uz navijače Rijeke čine i navijači Dinama, te kompletna dinamovska profesionalna, društvena i medijska infrastruktura, pažljivo stvarana u vrijeme Zdravka Mamića, koja s Livajom ima ozbiljan problem.
Da je tako, potvrđuju naslovi po novinama i web-portalima, a naročito u Sportskim novostima. Sredinom rujna, recimo, ispod nadnaslova “pitanje centarfora” kočoperi se naslov: “Velike su šanse za povratak Marka Livaje, ali svi vide tko treba Hrvatskoj. Potvrđuju to i jasni podaci”.
Naravno da po ekspertu Sportskih novosti Hrvatskoj ne treba Livaja, a tko joj to treba, saznat ćemo kliknemo li na tekst. Jer, kako vele u jedinom našem sportskom dnevnom glasilu, “potvrđuju to i jasni podaci”.
Na drugom mjestu čitamo ovakav naslov: “Treba li Livaja uopće reprezentaciji i zašto Dalić uporno ponižava jednog od najboljih igrača?” Pročitamo li članak pod naslovom, saznat ćemo i tko je “jedan od najboljih igrača”, kojeg Dalić ponižava pozivima Livaji: Bruno Petković.
Na trećem, pak, portalu, možda i najčitanijem u zemlji, uz niz tekstova u kojima se na različite načine i iz raznih uglova, iz nogometnog, iz društvenog, iz moralnopolitičkog, obrazlaže zašto Marko Livaja ne bi smio biti pozivan u reprezentaciju, anketa je među čitateljima. Portal je, naravno, zagrebački, te su rezultati ankete predvidljivo dinamovski. Usput licitira se imenima centarfora koji su potisnuti Livajinim prisustvom u reprezentaciji. Uz neprikosnovenog Dinamovog Brunu Petkovića i (bivšeg) Dinamovog i Rijekinog Andreja Kramarića, tu su i takvi nogometni geniji i izbrušeni dijamanti, kojima samo nedostaje prilika da se u svoj svojoj veličini pokažu u najdražem dresu, kakvi su Dion Drena Beljo i Petar Musa.
Tako je to, dakle, bilo prije nego što je Marko Livaja nazvao predsjednika Hrvatskog nogometnog saveza i obavijestio ga da više neće igrati za reprezentaciju. Na Instagramu ostavio je tad savršeno sročenu objavu, na koju se njegovi osporavatelji ni na koji način neće moći nadovezivati. I to je, dakle, trebao biti kraj.
U dnevnim novinama, na portalima, na društvenim mrežama, među navijačima, te na televiziji, među svim tim pozvanim nogometnim ekspertima, već je bilo izlicitirano barem deset napadača, boljih i perspektivnijih od Marka Livaje, tako da je njegov odlazak s igračke strane trebao biti, u najmanju ruku, irelevantan. Osim toga, nakon što je u dvije sezone bio najbolji i najefikasniji igrač domaće lige, Livaja je ušao u krizu. Nekoliko posljednjih utakmica za Hajduk odigrao je bez postignutog gola i asistencije, pa je možda i prošlo njegovo vrijeme. A možda je sve ovo što nam je priredio bio neki neugodan privid, neki ružan san. No, što je to uopće Marko Livaja priredio hrvatskom nogometu? O tome ćemo na samom kraju.
Nema baš nikakve sumnje da je Zlatko Dalić oslobodivši reprezentaciju Livaje osvojio srca, duše i pameti onoga dijela hrvatske nogometne republike koji nije za Hajduk. I neka je tako. Od prvoga je dana ovaj vispreni i vješti Livnjak pokazao izniman talent za središnjicu. Hrvatska je mala zemlja, i njezine se elite nekako instinktivno atomiziraju, i svode na jedan grad, jedan nogometni tim, jednog čovjeka…
Kada si hrvatski nogometni izbornik, naučio je to Dalić dobro, još u Mamićevoj zlatnoj eri, ti si na neki način izbornik i trener Nad-Dinama, i reprezentaciju vodiš kao Nad-Dinamo. Dinamovci su te izabrali za izbornika, dinamovci te drže na tom položaju, a ti ćeš im uzvratiti nizom delikatnih usluga, te delikatnim metafizičkim stavom, iz kojeg proizlazi nešto od one vječne lojalnosti.
Hrvatska je, jasno, “iznad svih”, ti si ujedinitelj njezina sjevera i juga, nogometni mesija i navjestitelj svekolikog narodnog jedinstva, apostol poniznosti, kojem, prema vlastitim riječima, izgovorenim prije utakmice s Turcima, “svaka odluka koju sam donio u ovih šest godina bila je dobra; ne dobra, već odlična!”, ali u tom svenarodnom hrvatskom jedinstvu hijerarhija se mora znati.
Dakle, Dinamo “iznad svih”! Pritom, Zlatko Dalić je, pamte to veoma stari ljudi, jednom davno ponikao u Hajduku, u više se navrata vraćao u taj klub, premda je vrhunce karijere dosezao u Veležu i Varteksu. Ali kao da se on toga ne sjeća, ili mu je to sjećanje mrsko, jer ga ometa u slobodnom razvoju.
Nije li, recimo, zanimljivo da je Darija Melnjaka pozivao u reprezentaciju dok je igrao beka u Çaykur Rizesporu, klubu koji, da tako kažemo, ne predstavlja sam vrh turskog nogometa, a ne pada mu na pamet da ga zove danas, kad Melnjak u Hajduku igra najbolji nogomet u karijeri? Ne, naravno da Melnjak nije za prvih jedanaest hrvatske reprezentacije, ali je trenutno za sve te muse, belje i borne barišiće Melnjak igračina. A možda nam se i to samo čini.
Neka je televizija u danima pred poraze s Turskom i Walesom snimala po Zagrebu televizijsku anketu o Livajinom otkazu reprezentaciji. Jedna je revoltirane gospođa, ponesena općim raspoloženjem, tad rekla: Sram ga može biti! U tim njezinim riječima, u nekoj čudnoj neurozi iz kojih su te riječi izbile, u kolektivu koji je poput roja ljutih stršljenova otrovno zujao u njezinim prsima, sastala se sama suština ove čudne priče. “Sram ga može biti!”, samo što nije izgovorio i Zlatko Dalić o Livaji, ali tek nakon poraza od Turske i Walesa. Našao je krivca za svoje jade, baš po mjeri gospođe s rojom stršljena u grudima, i u tome je sva Dalićeva pamet. Savršeno po mjeri maloga društva, tjeskobnog svijeta i sitnih duša!
Marko Livaja u protekle je dvije sezone, u to nema nikakve sumnje, bio daleko najmoćniji i najbolji igrač koji je u posljednjih trideset godina nastupio u hrvatskoj nogometnoj ligi. I Modrić, i Prosinečki, i Asanović, i neki drugi u hrvatskoj su ligi nastupali prije nego što će postati veliki igrači, ili nakon što to više nisu bili. Nitko nikad nije bio ono što je u protekle dvije godine bio Livaja.
I još nešto: Marko Livaja jedini je ozbiljni nogometaš u proteklih trideset godina koji u Hrvatskoj za svoj klub igra iz razloga koji se nikako ne mogu ticati novca. Više bi, mnogo, mnogo više zaradio u Kini, Saudijskoj Arabiji i u Dinamu.
Ovo su, i samo ovo, razlozi netrpeljivosti koju Livaja izaziva. “Možda bismo s njim osvojili Ligu nacija”, govori Dalić, i dok ga promovira u nacionalnog izdajnika, ne htijući pokazuje kakve neprirodne moći Livaji pripisuju oni koji ga najviše ne vole. Pa zar stvarno vjeruje da bi Marko sam pobijedio onu Španjolsku? Ja, evo, ne vjerujem.
