U teatru, kao ni u književnosti, nema natjecanja. Ne postoje rang liste, nema svjetskih prvenstava, naši tu ne pobjeđuju njihove, nema poraza u posljednjoj minuti, sudačke nepravde, nadoknade vremena, velikih preokreta ni iznenađenja. Postoje, međutim, u teatru, kao i u književnosti, oni koji su darovitiji, ostvareniji i bolji od drugih, vjesnici epoha, tumači vremena, postoje oni koji stvaraju i rastvaraju legendu jednoga doba, oni koji određuju sadržaj toga o čemu će se pripovijedati i stvaraju formu, kojom će se zatim poslužiti manje daroviti, ali možda marljiviji, formu kojom će se služiti svi slabi i osrednji. Život teatra se, kao i život književnosti, zasniva na graji i živosti koju neprestano stvaraju osrednji. Njima pripadaju repertoari, oni određuju umjetničke standarde, na njima se temelje kulturne politike. Njihova osrednjost, mnogo više od genijalnosti nekolicine odabranika, čini veličinu onih doista velikih kultura. Ali u velikim se kulturama uvijek dobro zna, pa se o tome spremno i govori, tko su jedni, a tko su drugi. Naravno, ne kaže se osrednjima da su osrednji, ali se Bertoltu Brechtu prizna da je Brecht, Günteru Grassu da je Grass, Ingmaru Bergmanu da je Bergman, i ne događa se nikad da se neki od te trojice pomiješa s osrednjima, ili da ga se, recimo zbog naopake njegove naravi ili zbog neugodnih pogleda na svijet, proglasi gorim od osrednjih. Tako se ne postupa zato što su protagonisti velikih kultura toliko pristojni pa da time odaju počast Brechtu, Grassu, Bergmanu, nego zato što im je jasno da bi drukčije čineći ozbiljno narušili integritet žive kulture, a najveću bi štetu time učinili upravo osrednjima, Naime, Brecht, Grass ili Bergman ostaju Brecht, Grass i Bergman i bez njemačke i švedske kulture, ali njemačke i švedske kulture neće biti bez ove trojice. Također, problem je u formi i u sadržaju: likvidirajte im onu nekolicinu darovitijih i boljih, osrednje ćete ostaviti bez forme i sadržaja, i bez ikakvih orijentira u onome što rade. Dakle, u teatru, kao ni u književnosti, nema natjecanja, ali je i za teatar i za književnost važno znati, imenom i djelom, one koji su orijentiri, one koji su najznačajniji i najostvareniji. Za opstanak žive kulture važno je razlikovati Prometeja od palikuće.
Bobo Jelčić možda je najznačajniji hrvatski kazališni autor u proteklih trideset godina. Govorim možda, da bi mi ta riječ pomogla da najznačajniji može biti i još netko. Govorim možda i zato što teatar, kao ni književnost, ne postoji kao jedinstvena cjelina, jedno društvo i jedno kazalište, kao što recimo postoje nogomet ili košarka. I zapravo bismo se najprije trebali dogovoriti o čemu govorimo kada govorimo o teatru. Ili o književnosti. Ali o čemu god da govorimo, s koje god strane da gledamo, oni autori koji bi, u generaciji stasavaloj nakon 1990, mogli ići u istu rečenicu s Bobom Jelčićem, lako će stati u jedan fiat 500. Možda skupa sa scenografijom na stražnjem sjedalu.
U četvrtak, 24. studenoga, održan je mali televizijski spektakl Nagrade hrvatskog glumišta. Bilo je tu dobitnica i dobitnika. Pisalo se o haljinama i cipelama. Izgovarale su se zahvale, publika je s pozornice spremno prihvaćala izraze ganuća i tronutosti, a Bobo Jelčić je poslao SMS poruku u kojoj organizatore i ceremonijalmajstore obavještava da odbija nagradu koju su mu kanili dodijeliti, te da će razloge naknadno objasniti. Pa je rečeno da su to ovogodišnje “kontroverze”, pa je rečeno da je to neki mali skandal. Ali nitko na tom skandalu nije želio ustrajavati, niti je po novinama i portalima istraživano o čemu je tu zapravo riječ. Zaključak je da je najbolje šutjeti i prešutjeti Jelčića, onako kako se to i inače čini kada se u Hrvatskoj želi nešto sakriti. A ovo sakriti, to bi itekako bilo važno.
Radeći u Gavelli, u varaždinskom kazalištu, u Teatru &TD i Zagrebačkom kazalištu mladih, te na Dubrovačkim ljetnim igrama, Bobo Jelčić je, skupa s Natašom Rajković s kojom je petnaestak godina autorski potpisivao predstave, stvorio ne samo niz predstava koje su obilježile hrvatsku kulturu, nego je stvorio specifičan način pripovijedanja u teatru, izgradnje predstave i stvaranja kazališnog teksta, na koji će se mnogi poslije svjesno ili nesvjesno nastavljati, preuzimajući ili nadograđujući ponešto od onog što su stvarali Bobo Jelčić i Nataša Rajković. Potom je nastavio sam, bez Nataše, produbljujući svoja istraživanja života i teksta, geste i drame, koja su – i to vrijedi naglasiti! – vazda išla protiv struja u hrvatskom kazalištu. Protivno onome što je u tih trideset godina ustrajno radio kazališni mainstream, Bobo Jelčić nije stvarao predstave po lektirnim predlošcima, niti se bavio učvršćivanjem ili uspostavom hrvatskoga književnog kanona. Protivno, pak, onome što je u istom tom vremenu radila alternativa, Bobo Jelčić nije se bavio performansima, mini sletovima, manifestacijama fizičkog teatra, protestnim predstavama, a ni takozvanim autorskim projektima. Niti se bavio lektirom, niti je odbacio kazališni tekst, nego je usporedo pokušavao dvije stvari: da navede glumce da sami stvaraju tekst koji će zatim igrati, i da klasične kazališne tekstove režira izbjegavajući puka predstavljanja, tako da mu i te predstave izgledaju kao da su nastajale zajedno s tekstom. Jedino što se uvijek činilo važnim bilo je da radi upravo ono što ga se najdublje egzistencijalno i intelektualno tiče.
Mogao je tako raditi naprosto zato što je bio obrazovan, načitan, zainteresiran. To ga, ponekad i više nego sam talent, razlikuje od kolega. On nikada ne radi kao najamnik, njega ne možete dobiti da vam što bilo režira. Bobo Jelčić nije vodoinstalater, električar ni hauzmajstor. On neće biti tu da vam popravlja kazališnu sezonu ili da vam o jubileju slavnoga pisca režira njegov najčuveniji komad. Bobe Jelčića nema ni za dramatizaciju hrvatskog prozaista ili prozaistice, koje bi da počastite postavljanjem romana na scenu. On će, međutim, pročitati sve te romane… Bobo Jelčić virtuozan je zanatlija, to će se vidjeti i u njegovim filmovima, koje će raditi kao netko tko je izvan filmskoga zanata, ali on svom zanatu pristupa aristokratski. Brižan prema talentu drugih, on vodi računa o vlastitom talentu. U teatru, kao i u književnosti, talent podrazumijeva poštivanje onih redovničkih zavjeta koje si je umjetnik sam zadao, znajući da on drukčije ne može. Netko drugi može, ali on ne, nikako.
U drugoj polovici devedesetih, pa kratko kroz dvijetisućite, bio je slavljen. Ali očito se vjerovalo da će i to proći, i da će se, kao i uvijek što biva u Hrvatskoj, vratiti vrijeme prosječnih. Mislili su da će ga slavom korumpirati. Nije išlo! Premda je po prirodi beskonfliktan, ispao je partibrejker hrvatskog teatra, premda je vazda sam i ničiji. Tako ga se počelo ignorirati. I u tom ignoriranju, naravno, nije moglo biti mjere.
Nikad nije dobio nikakvu državnu nagradu, nijedno društveno priznanje. O odlikovanjima da i ne govorimo. Primjerice, Nagrada Vladimir Nazor, za svih je državnih administracija bila pouzdani pokazatelj načina uspostavljanja umjetničkih i socijalnih kanona u živoj kulturi. Činjenica da su trideset godina uspijevali da Nazorom za kazališnu umjetnost ne počaste Bobu Jelčića bila bi skandalozna i da mu je 2013. nisu dodijelili u kategoriji za filmsku umjetnost. Prihvatio je tada nagradu za film “Obrana i zaštita”, premda je skandal time samo postao veći, očigledniji, provincijalniji. Nekoliko godina zatim odbit će na Kerempuhovim Danima Fadila Hadžića nagradu za tekst, objasnivši im da ne mogu nagrađivati tekst koji organski pripada predstavi, ali ne postoji, niti može postojati izvan predstave. Bog zna jesu li ga razumjeli. Da biste pametnijega i darovitijeg od sebe konstantno zajebavali, uopće ga ne morate razumjeti. Štoviše, prednost vam je ako ga ne razumijete.
Bobo Jelčić situirani je zagrebački kazališni redatelj. Ili zagrebački kazališni autor koji s vremena na vrijeme uspije snimiti film. Mostarac, sa svim onim što mostarstvo podrazumijeva, s poviješću intimnog rasapa, s tugom obezdomovljenja, s osjećajem za tragiku generacije i nepovratan gubitak cjelovitosti vlastitog svijeta. Bobo Jelčić je, naravno, Hercegovac. Pomalo je, vjerujem, i u tome njihov problem s njim. Hercegovac, a da nije Vasin brat, pa može li takvog čovjeka biti? Koji god bio njegov razlog za odbijanje jedne u nizu manje važnih Nagrada hrvatskog glumišta – nisam ga za razlog htio pitati, nije me zanimao, čak mislim da ih je Bobo Jelčić trebao prezreti i nikad im ne poslati obrazloženje svog odbijanja – Bobo Jelčić s navršenih pedeset i osam godina na zemlji i s jednom od najupečatljivijih karijera u povijesti hrvatskog teatra dobro zna ovo: smisao nagrada u teatru, kao i u književnosti, naročito državnih nagrada, sastoji se u tome da redatelja, glumca, pisca nagradom uzdignu iznad njegova mjesta unutar žive kulture. Zato je važno da je nagrada uvijek simbolički veća i značajnija od onog kojem se dodjeljuje. I važno je da bude na vrijeme dodijeljena. Ako nije tako, nagrada stiže kao uvreda.
