U ulici koja se u austrijsko doba nazivala imenom Franje Josipa I, da bi u starojugoslavenska imena ponijela ime Petra I Karađorđevića, a u vremena Nezavisne Države Hrvatske zvala se Ulica broj 1, pošto se čekalo da ponese ime budućega hrvatskog kralja, savojskog princa i vojvode od Spoleta i Aoste, nesuđenog Tomislava II, da bi u to najnovije vrijeme bila nazvana Ulicom Jugoslavenske armije, nalazi se, odmah iznad templa, novoga sefardskog hrama, zgrada gospođe Hajm. Njezin pokojni muž, novinski magnat, vlasnik nekadašnjeg lista Jugoslovenska pošta, zgradu je podigao za iznajmljivanje. Godine 1933. ili, možda, 1934. gospođa Hajm i njena neudana sestra osobno su provele odabir budućih stanara. Nastojale su birati neki fin i kulturan činovnički svijet. Većina onih koje tad odaberu, tu će nakon 1945. živjeti kao “nosioci stanarskog prava”, jer će Hajmovicama zgrada biti oduzeta i nacionalizirana, izuzev stana u kojemu su njih dvije živjele.

U jednome od stanova živjeli su gospođa Vesna i njezin muž, zborist u Operi i kazališni epizodist. Od ulaza u zgradu do ulaza u Narodno pozorište nema ni sedamdeset koraka. Gospođa Vesna s prozora može vidjeti kad on s društvom nakon probe odšeta preko Miljacke, u Pozorišnu kafanu. Godine 1953. rodio im se sin Jurica. Iste godine obitelji Rejc, susjedima s kojima prijateljuju, rodio se unuk, koji će ponijeti ime Mladen, po onome nesretnom Mladenu koji je deset godina ranije poginuo kao neprijateljski vojnik. U neka predškolska vremena mladoj noni Olgi Rejc Mladena donose na čuvanje. Tada su Jurica i on najbolji prijatelji i prave ršum po stanu. Jurica je živ kao sam vrag. Vrijeme je to kada se djeci, naročito dječacima, pola u šali pola u zbilji, zagleda vrh glave, tamo odakle niče i raspoređuje se kosa. Kod žive djece, vjeruje se, zvrk je vrlo istaknut. Djeca, pak, koja znaju gdje vrag spava, i nikako se ne mogu smiriti imaju čak dva zvrka. Nona je, desetljećima kasnije, kroz smijeh govorila da je Jurica imao tri zvrka na glavi.

U dnevnoj sobi u stanu Rejcovih bile su fotelje vrtoglavo visokih naslona. Jednom tako Franjo Rejc ulazi u sobu, taman da vidi kako se Jurica uspinje do samog vrha fotelje, a zatim se strmoglavljuje u bezdan. Kada je tresnuo glavom o parket čulo se kao da je trgovcu iz ruku ispala ona najveća lubenica. Nije ni zaplakao, samo je nastavio dalje. Eto, takvo je to bilo dijete!

A onda su se Stublići odselili u Zagreb, kao što su se tih godina i desetljeća kuferaši i selili. Većinom katolici, pa samim tim i Hrvati, bez obzira na to što su podrijetlom bili i Slovenci, Austrijanci, Česi, Slovaci ili Poljaci, odlazili su, kao što su u prethodnoj generaciji i dolazili. Lako, i uglavnom bez osvrtanja, i s nekom gorčinom koja se ticala činjenice da je, bez obzira na proklamaciju bratstva i jedinstva, postojao neki vrlo ozbiljan poremećaj u odnosima među ljudima i narodima, naročito u Sarajevu. Oni hrabriji, a možda i mudriji, nastojali su otići što dalje. Stublići, međutim, otišli su samo do Zagreba.

Nakon što sam se 1966. rodio i tu kratko živio – premda imam vrlo živa sjećanja na život u zgradi gospođe Hajm – jer smo se u ljeto 1969. preseljavali na Sepetarevac, često bih slušao o gospođi Vesni, njezinom mužu i o malom Jurici, Mladenovom najboljem drugu. Kao i većina naših kućnih prijateljstava, i ovo se nastavljalo samo kroz priče i česta spominjanja. Istina, pred svaku bi Novu godinu od Stublića stizale čestitke, koje su dugo, možda sve do rata, čuvane na tavanu, spakirane po kutijama za cipele, ali ono što je jednom bilo sudbinom preusmjereno, mi ne bismo imali snage ni volje spašavati.

Godine 1980. gospođa Vesna slala je telegram na Sepetarevac 23, jer će se Jurica pojaviti na televiziji, pa da gledamo. Nije znala da smo dobili telefon, koji po preseljenju dugo nismo imali, jer joj to nismo javili. Pamtim taj telegram, ali se ne sjećam jesmo li uopće gledali tu emisiju. Ali sa skoro pojavom živog mini LP-a grupe Film, objavljenog za Jugoton (nakon što je album, prilično nezapaženo, prethodno objavljen za mariborski Helidon), priča o Stublićima dobiva na zanosu, a dijelom i na sadržaju. Ukućani se prisjećaju još nekih epizoda, mimo onog Juričinog pada s vrha fotelje, ali se te epizode uglavnom tiču njegovih roditelja, ratnih i ranih poslijeratnih vremena, te nekog tjeskobnog i tužnog života, koji kao da sad, s tom veselom i divljom muzikom grupe Film, dobiva neku utjehu i otpusnicu. Prošlost kao da je konačno prošla. Moja nona Olga Rejc, koju obično pišem velikim slovom i samo kao Nona, nije imala sklonosti prema rock muzici, niti prema onom što je Jurica sad radio. Osim što je jednom, valjda ga vidjevši u nekom spotu u kojem je načinio nekoliko energičnijih pokreta u ritmu muzike, rekla s nekom nostalgičnom nježnošću u glasu: “Eto ga, isti je vrag u njemu ostao!”

Jura Stublić bez sumnje je oduvijek bio najpodcjenjeniji autor hrvatskoga i jugoslavenskog Novog vala. Nad njegovim imenom vazda je ostao lebdjeti duh Džonijeva podcjenjivanja: živi u Sesvetskom Kraljevcu i zovu ga Jura, ako te to baš i zanima on se dobro fura, pa sve bi dao da se proslavi, i tu nema tajni, da ga žene lijepo gledaju i da postane glavni. A najgore tek slijedi: ima dosta godina, svirka mu je zadnja prilika. Tako je o Juri Stubliću u svojoj – nakon svega može se i to reći – glupavoj pjesmici pjevao Džoni Štulić, koji pritom nije bio naročit svirač, a o godinama kada je riječ, sedam mjeseci od Jure je stariji.

Ali nije samo o njemu riječ. Oduvijek je, ne zna se zašto, oko Jure Stublića postojala neka negativna fama. Naprosto, kao da on nije bio taj naš dečko. Kao što, zapravo, i nije bio. Jedan od rijetkih u Zagrebu koji je uzdizao Juru i Film bio je Borivoj Radaković. Autsajderi se međusobno prepoznaju. Imaju taj talent da sebe vide u drugome.

Taj mini LP “Film u Kulušiću – live” godinama je, možda i kroz cijele osamdesete, ostao zvučni dekor svakodnevice. Koliko god da smo puta čuli tih pet pjesama i petnaestak minuta divljeg popa, nikada se ta muzika nije izlizala ni potrošila. Ono što je u svemu tome dobro i što traje, u osnovi je neobjašnjivo. Svaku estetsku senzaciju možemo pretumačiti u konstrukciju i strukturu, i možemo je objasniti, ali je zapravo nemoguće reći što je to dosta estetski uspjelo i dobro, jer bi to isto u nekoj drugoj konstrukciji i strukturi moglo biti loše. Na kazeti ovaj je mini LP Jugoton objavio zajedno s mini LP-om beogradskog VIS Idoli. Ta je kazeta obilježila putovanja naše generacije.

Na drugom albumu Filma, koji se nazvao “Zona sumraka”, Jura Stublić  ima pjesmu “Zagreb je hladan grad”. Za razliku od Džonija, koji je ovaj grad opjevao kroz niz sjajnih lirskih razglednica, Jura se bavio nečim dubljim. Asfaltom koji je vruć u sunčano popodne, a Zagreb je ipak hladan grad. Nama, njegovim stanovnicima – veli “ima nas oko milion”, a toliko nas nema čak ni četiri desetljeća kasnije – koji stojimo u gomilama i grijemo se tijelima, koja su tako topla, a Zagreb je ipak hladan grad. I onda ti stihovi koji doista traže navodnike: “Ljudi žele da se zagriju i zaborave/ da je Zagreb hladan grad”, i ta završna strofa čije sam genijalnosti postao svjestan nakon što sam sa Sepetarevca 23 i ja, kao i onomad Stublići, pošao u svijet: “Tisuću kola na ulici/ i plavi neon sjaj./ To nije ljubav, to nije mržnja,/ osjećam samo prazninu.” Šteta što su ljudi tupi i gluhi za one koje ne vole ili koje pokušavaju prezirati. Šteta, doista, što Džoni Štulić nikada nije uspio čuti pjesme Jure Stublića. Jura je, pak, njegove dobro čuo.

Treći i četvrti studijski album Filma, “Sva čuda svijeta” i “Signali u noći”, vrhunci su ovoga benda i ukupnog Stublićevog stvaralačkog opusa. Danas dok ih slušam, kao da slušam psalme Novoga vala, psalme svoje mladosti i tih čudnih osamdesetih. Doista, u to je vrijeme Jura pisao u zanosu nekoga vedrog i pridodanog biblijskog proroka. Pjesma sa “Signala u noći” naslova “Rijeke pravde” je, uz “Pjevajmo do zore”, bila radijski hit jeseni 1985, kada sam ja izašao iz vojske. Jedan je, inače alkoholu sklon, stručni suradnik pri nekakvoj komisiji centralnog komiteta bosanske partije na nekom skupu napao pjesmu da je ustaška. Jer kakve su to “rijeke pravde”? Jer što to pjesma najavljuje, a pjesmom nije izrečeno? Ovako glase tri završne strofe tog lirsko- biblijskog remek-djelca: “Rijeke pravde dolaze,/ kakve nam darove donose?/ Rijeke pravde izlit će se/ cijelom zemljom u proljeće./// Neću gledati nazad,/ više se ne okrećem,/ ja gledam u sutra/ i to priznajem./// Moje su riječi tako smiješne,/ moje su riječi slabe,/ ali moram ti reći tko kuca na vrata,/ tko nam dolazi.” Tko kuca na vrata, tko nam dolazi, pitao se pijani bosanski komunistički funkcioner. No, na kraju nije došao nitko. I kao što je metafizički iskaz dovršen tek u vječnosti, ili u tom beskonačnom prostoru od jedne zvijezde do druge, koji je opjevavao Nikola Šop, nakon što je Isusa doveo kod nas, tako se ova pjesma Jure Stublića i grupe Film dovršava negdje iza i negdje poslije pjesme. U nekoj dalekoj budućnosti, ili sasvim izvan vremena.

Zahvalan sam Zoranu Milanoviću što me je obznanom od 15. ožujka 2024. podsjetio na sve ovo, i što je bar na čas bacio svjetlo na lik i djelo Jure Stublića.

jergovic