Postoje mnoge teme i područja života u kojima, posve nelegitimno, iznosimo sud, iako te teme i ta područja života ulaze u sferu osobnih izbora drugih ljudskih bića.
Vjera je nedvojbeno jedna od takvih tema. Postoji li ili ne postoji bog te što njegovo postojanje ili nepostojanje nekome znači, nije nešto oko čega se, kao društvo, trebamo sporiti, dovoljno je da osiguramo društvu da funkcionira izvan dohvata božje prisutnosti ili odsutnosti u svijetu, a to znači da u takvom društvu ima mjesta i za vjernike i za nevjernike.
Bog nije društvena i politička kategorija, niti to ikada treba postati. On pripada i prebiva u vjeri, religiji i kulturi. Opasno je kada ono što je duboko osobno ili subjektivno, kao što je to vjera, postane izvor za uređivanje društvenih odnosa i javnih politika.
Ako i kada se to dogodi, dužni smo, neovisno o tome jesmo li vjernici ili nismo, oštro reagirati i ne dopustiti da to zaživi. Nečiji subjektivni stav ili egzistencijalni pristanak ne može i ne smije obvezivati druge. Vjera obvezuje isključivo vjernika.
Molitelji na trgovima, poznati kao klečavci, ne brane vjerske istine, njihovo pravo na slobodu vjeroispovijesti ničim nije ugroženo, oni to pravo demonstriraju svake prve subote u mjesecu, ali, nažalost, oni to pravo svake prve subote u mjesecu i instrumentaliziraju. Oni, naime, molitvu koriste kako bi ostvarili društvene i političke, a ne religijske ciljeve.
Zbog ovoga je dobro za društvenu dinamiku da postoje i oni koji vide ovu instrumentalizaciju prava na slobodu vjeroispovijesti te da zbog toga glasno protestiraju protiv njihovih retrogradnih političkih i društvenih ciljeva.
Javnosti ima priliku na istom trgu, a trg je još od antičkih vremena prostor susreta slobodnih građana, vidjeti i one koji ne žele živjeti u državi nastaloj iz nečije vjere. Kada bi, kojim slučajem, nastala takva država, ona bi, baš kao svaki puta kada religija zloupotrijebi politiku, bila stratište za ljudska prava i slobode. Molitelji se mole za to da Hrvatska postane država bez vjernika.
Posve je jasno da naši jednomjesečni molitelji ne predstavljaju vjernike i vjeru u Hrvatskoj te da mi, vrednujući ono što oni rade, ne iznosimo sud o svim vjernicima, nego samo o moliteljima na trgovima za koje sam siguran da nisu vjernici.
Njih treba kritički zahvatiti, oni to, uostalom, i žele.
Svatko tko uđe u javni prostor iznoseći ono što pripada njegovoj intimi odnosno osobnosti, deintimizirao je, i to vlastitom odlukom, intimu te se više ne može pozivati na pravo zaštite intime.
Molitelji na trgovima, izabravši baš trg za molitvu, uporno nastavljajući s tom aktivnošću iako su vidjeli da ona izaziva otpore i podjele u javnosti, ne zbog toga što je riječ o molitvi nego upravo suprotno, što se molitva zloupotrebljava, desakralizirali su molitveni čin.
Smisao molitve nije u provokaciji, ona je intimni ili zajednički čin koji povezuje vjernike s bogom.
Molitelji na trgovima ne obraćaju se bogu, njihov adresat je država i hrvatsko društvo. Budući da je tome tako, a molitva je, baš kao i svaka komunikacija, spremnost da ti onaj kome se obraćaš u nekom trenutku i odgovori, moliteljima su odgovorili oni kojima su se svojom zloupotrijebljenom molitvom obratili, a to je ni manje ni više nego hrvatsko društvo.
Prosvjednici i kritičari deskralizacije molitve i religijske okupacije društva prikladno su odgovorili na molitvene zahtjeve molitve koja to nije. Koliko mi je poznato, hrvatski biskupi se o ovom pitanju i nisu nešto previše izjašnjavali. Oni ovu pojavu uglavnom ignoriraju.
Mate Uzinić se jasno ogradio od ovog nepotrebnog performansa jer zna da se smisao vjere ne očituje u provokaciji društva, dok je Vlado Košić, što ne čudi, aktivno, kao sudionik odnosno lažni molitelj, podržao ovu epifaniju katoličkih muškaraca na koljenima.
Što se mene tiče, smatram da je za društvo dobro da na vrijeme vidi tendencije iracionalnih slojeva pohranjenih u individualnim ili kolektivnim životima. Vjera je upravo to – snažni iracionalni impuls koji zahvaća sve segmente života vjernika.
Kada vjernik prosuđuje izvanjsku stvarnost moralnom optikom, onda se on uglavnom nalazi u situaciji zaborava pluralnosti svijeta i granica do kojih seže autonomija njegove osobe.
Oni koje žele da se društveni odnosno javni život uskladi s onim u što oni vjeruju, ne demonstriraju pravo na slobodu vjeroispovijesti nego, naprotiv, izražavaju namjere da vjerom pokore druge.
Takve tendencije je dobro uočiti na vrijeme jer je na njih potrebno prikladno odgovoriti.
Molitelji na trgovima su tu reakciju dobili, njima je sada, zahvaljujući reakciji javnosti, omogućeno da konzumiraju pravo na slobodu vjeroispovijesti i ništa više od toga. Onemogućeno im je da negiraju cjelinu ljudskih prava i sloboda, posebno prava žena, baš kao i da izvrše udar na sekularno društvo.
Prosvjednici protiv političkih i javnih posljedica onoga za što molitelji mole imaju dvostruku pozitivnu ulogu – oni se bore za sekularno, slobodno, pluralno društvo, ali se, isto tako, bore za pravo na slobodu vjeroispovijesti, oni ne ustaju protiv vjere i javnog izražavanja vjere nego protiv toga da sadržaji vjere okupiraju javni život i institucije toga života, a molitelji upravo to žele.
Oni mole boga da hrvatsko društvo, bez uvijenog govora, prestane postojati kao sekularno društvo i da se pretvori u zajednicu vjernika.
E, to već duboko narušava pravo na slobodu vjeroispovijesti, riječ je o opasnosti koja podjednako ugrožava sekularno društvo, ali i slobodu vjernika i vjere, jer, kada vjera postane politička kategorija, a ona to postaje kada ju se instrumentalizira za osvajanje pozicija s kojih se upravlja državom, vjera doživljava smrt, ona prestaje postojati kao vjera.
Molitelji na trgovima se zapravo zalažu za ritualno političko usmrćivanje prava na slobodu vjeroispovijesti. Oni usmrćivanjem sekularne države usmrćuju i pravo na slobodu vjeroispovijesti.
Oni koji ustaju protiv njihovih namjera, spašavaju sekularnu državu, ali i slobodu vjernika.