Nije imalo smisla tako značajan datum za Zemljinu faunu i floru provesti u društvu s računalom i zatvorena u četiri zida, pa sam u trenu donijela odluku: Van, u prirodu! Spustila sam „prozore“, ugasila laptop, obukla prigodni uzorak na cvjetiće i obvezno provjerivši vanjsku temperaturu na zaslonu mobitela, nabacila laganu vesticu za na +19. Začas sam hodala stazom ispred zgrade, dok su se mace lijeno sklanjale s puta. Dan planeta Zemlje je bio zaista prekrasan. Zemlja nas je raskošno počastila rascvjetalim krošnjama i grmovima. Ljubičasti i bijeli jorgovani cvjetali su pored otmjenih magnolija, mamile su grane jarko ružičastih japanskih ruža i žutih forzicija, uz ceste i staze bijelili su se tepisi od veselih tratinčica, a u sjenovitim zakutcima njihali se u modrim valovima bokori nježnih zvončića. I vjetrić se cijelo vrijeme neumorno igrao s mladim lišćem, kosama i haljinama, donoseći iz vremena slike i mirise nekih drugih, zaboravljenih proljeća.
Na klupi u parku podijelila sam kifle s golubovima, u cvjećarni izabrala par afričkih ljubica, spatifilum i dva mlada bršljana za moju lođu - „zelenu barijeru“ za zaštitu od kontaminacije i zračenja obližnje HT-ove antene, i, naravno, napravila fotke za SB periskop. I dok sam pisala o proteklom Danu, on je polako odlazio i gasio se u ružičastim i zlatnim tonovima i sve je utonulo u rumenilo sunca na zalasku, kao u onim Spyrinim opisima zalaska sunca nad netaknutim planinama i cvjetnim pašnjacima kojima je očarana trčala Hajdi sa svojim kozama.U vrijeme dok još Zemlji nije prijetila opasnost od zagađivača i onečišćenja, a ekološki kredo 21.stoljeća -"njegovati ono što je od Zemlje ostalo i poticati njenu obnovu, naša je jedina šansa za opstanak", nije se slutio.