Što je vrijeme, teško da itko zna reći. Moguće je samo sinonim za promjenu – kad brže “teče”, promjene se zbivaju brže, kad sporije prolazi promjene se dešavaju sporije. Čovjek je uvidio da se svijet mijenja i zapazio je niz međusobno razlikujućih se promjena. Neke su se ponavljale, druge – poput individualnog života – ne. Uspoređujući različite promjene, primjetio je nešto: bilo je takvih promjena da se u kontekstu jedne, u pravilnom razmaku ponavljaju neke druge. Recimo, ponavljanje sunčeve putanje pratilo je oko 12 ponavljanja mjesečeve putanje. I to uvijek iz nova, čime je stekao utisak da se radi o odnosu dvaju pravilnih gibanja s obzirom da je brojčani odnos jedne cjelovite „sunčeve“ i jedne cjelovite „mjesečeve“ promjene ostajao nepromjenljiv. Primjerice, s odnosom cjelovite sunčeve promjene i listanja stabla ili dolaska lastavica nije bilo tako – uslijed raznoraznih, uglavnom meteoroloških razloga, drvo je pupalo čas prije a čas kasnije, a isto tako je bilo s dolaskom lastavica. Daklem, sem pravilnih promjena, zbivale su se i one nepravilne (recimo, umiranje ljudi oko njega nikako nije moglo biti sinhronizirano sa sunčevim obilaskom – prividnim – oko Zemlje, nije bilo predvidivo). Stoga bismo mogli reći – vrijeme je relativna promjena, jedna u odnosu na drugu, odnosno sve one u odnosu na jednu koja je definirana kao standardna promjena – vremenska jedinica. Shvatimo li vrijeme na taj način, slijedi da je ono uvedeno kao fiktivna fizikalna veličina (jedinica), prvo u formulu za jednoliko gibanje s=v∙t, a potom se kao takva proširila na cijelu fiziku. Zašto to smijemo tvrditi? Naime, jedna od najčešćih svakodnevnih promjena koje čovjek zapaža je promjena položaja tjelesa, daklem gibanje, a ono je uvijek praćeno nekim prevaljenim putem. Put je rezultat promjene koja se zove gibanje, a spomenuta formula samo uspoređuje prevaljeni put sa nekom standardnom promjenom koju zovemo vrijeme – primjerice, rotacijom Zemlje oko svoje osi koju smo onda čisto matematički (shvativši da je pravilna) podijelili na manje, u osnovi fiktivne pravilne promjene: sate, minute, sekunde i još manje. Dakako, kasnije se pokazalo da postoje tako brze i pravilne promjene, da našu fiktivnu promjenu možemo korespondirati sa nekim realnim zbivanjem/zbivanjima u prirodi. Što mi ustvari mislimo kad kažemo da film traje 2 sata? Naprosto uspoređujemo jednu promjenu (film) sa jednom od naših fiktivnih jedinica (sat) i kažemo da se tijekom cjelovite realne promjene (filma) desilo dvije fiktivne promjene (sata) – sasvim neovisno od toga što prvotno fiktivnu definiciju sata danas možemo identificirati i sa stvarnim promjenama (recimo, hodom kazaljki na satu).

        S obzirom da smo standardnu promjenu s kojom ćemo uspoređivati sve mijene u prirodi, izabrali na proizvoljni način, jer je odabir mogao biti i drukčiji, a kako je u osnovi odabira bio prevaljeni put (do pojave teorije polja i sličnih stvari), što mi ustvari tvrdimo jedinicom zvanom 1 sekunda? Tvrdimo naprosto da u 1s neka fiksna točka površine Zemlje prevali 86400-ti dio puta koji bi prevalila tijekom cjelovite rotacije. Ustvari, jedan - kraći put - uspoređujemo sa drugim, duljim putem! Vrijeme kao takvo nije ništa drugo negoli put, što je lijepo vidljivo u relativističkom sistemu jedinica kada se relacija s=c∙t (c – brzina svjetlosti)  naprosto piše s=t, na prirodan način uzimajući fundamentalnu promjenu (kretanje svjetlosti u vakuumu) kao referentnu (stavljajući c=1), sa kojom ćemo uspoređivati sve druge promjene. Daklem, vrijeme kao zasebna fizikalna veličina ne postoji, jer se ona svodi naprosto na usporedbu prevaljenog puta sa nekim standardnim prevaljenim putem (“brzinom” svjetlosti).

        Kako je u fizici vrijeme prihvaćeno kao zasebna fizikalna veličina, čak i zasebna 4-dimenzija jedinstvenog prostorno-vremenskog kontinuuma, a Specijalna teorija relativnosti ispravno prognozira njegovo produljenje (dilataciju) u pokretnim sustavima, za sada ćemo je zadržati (uz našu interpretaciju), te pomoću nje definirati novu veličinu: gustoću vremena. Kao što rekosmo, vrijeme je na neki način sinonim za promjenu, te će ova veličina:

ρ(t)=t/V (vrijeme po jedinici volumena)

u osnovi označavati broj promjena po jedinici volumena, točnije – biti proporcionalna s tim brojem. Zadržat ćemo se na ovako definiranoj veličini za cijeli svemir, daklem V predstavlja njegov volumen, zbog njegova širenja ovisan o vremenu, a t≡T – starost vasione u nekom trenutku. Vrijeme koje čovjek koristi u praksi, recimo – duljina trajanja nekog pokusa, opažanja ili godišnjeg odmora, radno vrijeme i slično – nije drugo do segment spomenutog kozmološkog vremena. Naime od početka pokusa (primjerice) u proizvoljno imenovanom času t=0 (kada je starost svemira bila T) do njegova završetka u čas t, starost univerzuma se povećala sa T na T+Δt. Rastom starosti svemira, gustoća vremena se smanjuje, što znači da se sve manje promjena zbiva u jedinici volumena vasione, logična posljedica u odnosu na njene rane dane i burne procese koji su se odvijali nakon njenog formiranja. Gdjegod definiramo neku gustoću, možemo definirati i tlak. Stoga, idući tim smjerom, uvodimo tlak vremena, koji neka – analogno tlaku idealnog plina – bude proporcionalan gustoći vremena. Na jednostavan način ovo nam potvrđuje pretpostavku o jedinstvu prostora, vremena i materije – kad bi gustoća svemira bila nula, toliki bi bio i tlak vremena, a tome asimptotski teži porastom starosti vasione, dok je na samom početku vremena – u singularitetu – bio beskonačno velik.

        Implicitno, Specijalna teorija relativnosti odnosi se na svemir građen od tzv. „obične“ (a možda i „tamne“) materije, s obzirom da je u vremenu njenog formiranja samo ona bila poznata. Suvremena istraživanja pokazuju međutim da bi ona trebala činiti tek 4.9% svemirske mase. Ostatak otpada na „tamnu“ materiju (26.8%) – nepoznate vrste – i „tamnu“ energiju (68.3%) odgovornu za ubrzano širenje svemira. Pretpostavimo li da ta „tamna“ energija nije ništa drugo negoli vrijeme koje svojom energijom širi svemir, mogli bismo izbjeći moguću paradoksalnost (objašnjenu u izvornom raduᵒ) nastalu u čuvenoj relaciji za ekvivalenciju mase i energije, uzevši da je ukupna masa svemira 3 puta veća od pretpostavljene, uobličene u tzv „običnoj“ materiji i energiji. Primjetimo međutim intrigantnu podudarnost opažanja i našeg zaključka; prema opažanjima (uzdamo li se u njihovu točnost) obična i „tamna“ materija – na koju se odnosi Specijalna teorija relativnosti (po našoj pretpostavci) – čine zajedno 0.317-ti dio ukupne mase svemira. Kako je ona, prema nama, tri puta veća (što čini 0.95M* - gdje je M* korigurana masa svemira: M*=3M), moguće bi trebalo ponešto utočniti opažanja u korist prisustva obične i „tamne“ materije (zajedno bi ih trebalo biti 1/3, dok bi na „energiju vremena“ otpadale 2/3 ukupne mase-energije svemira). Kako smo vrijeme shvatili kao sinonim za promjenu, to bi „energija vremena“ naprosto bila energija svih mijena u svemiru (svemira). Relacije navedene u originalnom radu mogli bismo formalno svesti na nama poznati oblik za “običnu” materiju, definiravši veličinu M*=3M koja bi predstavljala korigiranu masu (energiju) svemira zbog prisustva energije vremena – “tamne energije”.

        Danas su razriješena pitanja dilatacije vremena, međutim – otvoreno je pitanje putovanje kroz vrijeme. Prema našoj koncepciji sinonimnosti (kozmološkog) vremena i događaja, to je apriori nemoguće. Uostalom, paradoksi koji poriču tu mogućnost (recimo, povratak u prošlost i ubijanje vlastitog roditelja), zajedno sa razmatranjem entropije, to također poriču. Tome možemo dodati slijedeće razmatranje. Želimo li, primjerice, zaroniti do dna dubokog jezera tome se opire hidrostatski tlak vode proporcionalno rastući sa dubinom. Mogućem povratku u prošlost, protivi se porast tlaka vremena odnosno, preneseno u termine događaja, sve veći broj događaja koji se zbiva u jedinici volumena. Uobičajena predstava vremenske inverzije (promjena predznaka vremena t→-t) sastoji se kod jednostavnih fizikalnih sustava u pretpostavci da bi tijelo moralo ponoviti učinjeno gibanje u suprotnom smjeru, dok se u složenih sistema smatra – opet primjerice – da bismo svoj život morali proživjeti unatrag, od starosti prema našoj mladosti. Kako je čovjek kao aktualno, sadašnje biće, formiran bezbrojnim nizom utjecaja, bezbrojnih događaja kojima je prilikom odrastanja bio izložen, povratku u njegovu mladost slijedila bi krajnje nevjerojatna pretpostavka da bi se svi ti događaji (kojih je to više što više tonemo u prošlost) morali ponoviti na sasvim isti način, ali u obrnutom slijedu (na elementarnoj razini, to su sve moguće interakcije elementarnih čestica i vibracije polja – ne samo u našoj okolini, već u cijelom svemiru)! Daklem bi cijeli svemir trebalo vratiti u stanje u kojem se nalazio u onoj prošlosti koju bismo željeli posjetiti – od njegovih dimenzija, sve do (nepovratnog) rasporeda njegovih i najminimalnijih dijelova! Ne samo da se tome protivi rastući tlak vremena, već i vjerojatnosna razmatranja daju isti zaključak. Putovanje u prošlost je praktički nemoguće, naročito u onu jako daleku kad tlak vremena naglo raste. Tome donekle ne proturječi inverzija vremena, kao njegovih fluktuacija kod elementarnih čestica, moguće čak ne i mogućnost putovanja u bližu „prošlost“ koja bi se (zbog spomenutih nemogućnosti identičnog ponavljanja događaja u suprotnom smjeru) vrlo razlikovala od proživljene. Međutim, upravo fluktuacije – nasumične, „bezuzročne“, slučajne pojave – čak i uz pretpostavku potpune inverzije pojava zamjenom t→-t - protivile bi se ostvarenju podjednakih uvjeta koji su formirali onu budućnost iz koje bismo se uputili na takvo putovanje. Radilo bi se o drukčijem čovjeku i drukčijem svijetu nego li ga je nastavao prije no se odlučio vratiti. Kamo, kad povratka nema? To je holistički pristup problemu, koji eliminira čak i kojekakve „prečice“ za ostvarenje nauma povratka u prošlost, s obzirom da bi interakcija takvog događaja – našeg povratka – sa ostatkom (prvenstveno sa najbližom okolinom) poremetila stanje cijelog svemira, i „to“ gdje bismo se našli ne bi ni bila ona prošlost u koju smo se naumili vratiti. A potom niti povratak u sadašnjost (tj. budućnost) iz koje smo krenuli, ne bi bio povratak u „ono“ iz čega smo započeli svoje putešestvije.

        Kako ovaj autor, uvjereni ateist i ljubitelj naučne fantastike - uvjerenja da se sve može objasniti racionalnim, prirodnim uzrocima – nikada ne bježi od numeroloških podudaranja egzaktnih podataka s „podacima“ mistika, na kraju još mali dodatak. Suvremena kozmologija poznaje tri komponente koje tvore svemir: klasičnu materiju/energiju, tamnu materiju i tamnu energiju. Prema kršćanstvu, postoji neraskidivo jedinstvo tzv. „Svetog trojstva“ (Otac, Sin, Duh Sveti) identificiranog u obličju Boga, što nitko živ ne razumije (u jednoj maštovitoj priči opisao sam intrigantu povezanost brojeva u mitu i nauci; recimo 3 nerazdvojiva kvarka tvore tzv. barionsku materiju). Pisac SF-a u osobi autora, temeljem podataka(?) iz gornjeg rada to bi protumačio ovako. Svemir kao cjelina je kršćanski Bog. Biblijski Otac se krije u tamnoj materiji koju nitko nije vidio, ali postoje indikacije za njen opstoj, dok Sin predstavlja običnu materiju/energiju od koje smo sačinjeni – a koji nam se jedini ukazao (prema mitu) u osobi Isusa, dok je Sveti Duh ustvari pokretač svega postojećeg – uobličen u energiji vremena. Svaki mit u sebi krije zrno realnosti na koji se nadogradio. Za pretpostaviti je – uz količinu mašte koja ne zaostaje za biblijskom, ali mnogo bližoj stvarnosti - kako naši preci nisu razumjeli (radi nedovoljnog znanja) priču koju su im o svemiru ispričali neki napredni posjetitelji „odozgo“, prenoseći je svojim potomcima (nama) u njima shvatljivom obliku. U tom smislu bi Isusovo uskrsnuće nakon smrti moglo predstavljati preobrazbu mrtve tvari u živu, postupnim slijedom dovodeći do čovjeka – njegova uskrisenja, uskrsnuća od „mrtvih“. Bio bi to nastanak „obične“ materije/energije od koje smo sačinjeni, a cjelokupni pokretač evolucijskog razvoja svemira – u nas predstavljen tamnom energijom - bio asociran Duhom Svetim. Biblija je pisana aramejskim i hebrejskim jezikom, koji su bili prevođeni na suvremene jezike često mijenjajući smisao rečenog (po nahođenju i trenutnoj potrebi kršćanskih prevoditelja), ili pak pretpostavljajući značenje riječi, s obzirom da su originalni tekstovi pisani samo suglasnicima u nizu, bez ikakvog razmaka između riječi, te su prevodioci (vjekovima nakon njihova nastanka) dodavali vokale, pogađajući njihovo značenje. Glagol „uskrsnuti“ nema samo uobičajeno značenje koje mu se pridaje: „ustati iz mrtvih“, već – primjerice - u engleskom jeziku ima i niz drugih. Prema Britannica Dictionary i Rječniku Merriam-Webster, osim rise=uskrsnuti (vratiti se iz mrtvih), postoje i druga značenja, primjerenijih prethodno izrečenim primjedbama. Glagol uskrsnuti (rise) ima i sinonim arise podjednakog značenja, ali i manje upotrebljavanog - u smislu nastati, izniknuti. Daklem, Isus (čovjek) je nastao (niknuo) iz mrtvila svemira kad su se za to stvorili fizikalni, kemijski i biološki uslovi. Značenje navodnog božjeg imena, danog tetragramom JHVH (čita se: Jahve, Jehova) – uobičajeno u obliku „Onaj koji jeste“, mnogo je prirodnije shvatiti kao „Ono što jeste“, a što bi to bilo drugo negoli svemir – sve što nas okružuje! Ni danas nemano bolje definicije univerzuma. U engleskom jeziku sinonim za Yahweh (uz uobičajneo značenje boga kao tvorca) je i ethernal – vječan. Upravo kakav je i svemir (zagovornici postanka neka se upoznaju s autorskim razilaženjima njegove definicije – 1, 2, 3 )! Ne ulazim dalje u spomenutu problematiku, jer to ni nije intencija ovog teksta. Treba shvatiti da su današnje velike monoteističke religije prevejane lisice, koje su svoja učenja prilagođavale kradući njhove elemente od drugih vjera - nebitno ih suštinski mijenjajući - a sve zajedno od mnogo starijih istočnjačkih religija/mitova, u namjeri pridobijanja vlastite pastve, ne libeći se propagandnih sredstava i zločina, uz izdašnu pomoć države. U tom kontekstu je svako tumačenje stvarnog značenja religijskih interpretacija – posebno ako se držimo samo jedne od njih - bez zadiranja u daleku prošlost (a ne proizvoljnim postavljanjem ishodišta kako to rade i povijesni revizionisti), prilično jalov posao, posebno s obzirom da su mitovi/religije antropomorfizirani, te da je većina još uvijek spremnija prihvaćanju nadresiranih stavova umjesto na sumnju – pokretača svekolike spoznaje.

ᵒPrimjedba

        Zainteresirani (i uporni) za matematičku podlogu stvari opisanih u eseju, lako će pronaći cjeloviti rad na internetu. U njega možete i ne morate vjerovati (baš kao i u mitove), tako dugo dok ga praksa u obliku znanstvenog istraživanja ne potvrdi ili demantira.