Zašto je svijet takav kakav jeste, prilično je jednostavno shvatiti polazeći od jedne znanstvene činjenice i jednog ironično formuliranog psihološkog zapažanja:

- statistika govori da najveći dio društava tvori prosjek; što prevedeno na biološki a još više socijalnoevolucijski jezik znači; oni koju nisu pretjerano evoluirali od svojih predaka, te su im intelektualne i moralne osobine upravo takve kakve i jesu. Prosječne. Njihovi potomci naslijedili su veliki dio predatorskih osobina, doduše u sofisticiranijem (ali ne baš uvijek) obliku primjenjivanih.

- „Ludim smatraju onoga čije se ludilo ne poklapa s ludilom većine“, (Sigurd Hoel)

Kako većina ludih kolo vodi u svakom društvu, svijet ne može biti drukčiji od onih koji ga stvaraju, odnosno ponajviše doprinose njegovom stanju. Kroz to stado dostignuća naprednijih sporo difundiraju tijekom vremena, postepeno zahvaćajući sve veći dio društva, no dok ono dostigne viši stupanj očovječenja, napredniji su još dalje odmakli. Što je napredak nije jednostavno pitanje. Spomenuta većina vidi ga u materijalnom progresu; upravo stoga se trgaju da ga ostvare za sebe, umišljajući da su time svoju ljudskost podigli na višu razinu. Pogrešno; oni su samo divljaka snabdjeli moćnijim oružjima u još sofisticiranijem isticanju naslijeđenih dominantnih predatorskih gena. Sposobniji za prodiranje u suštinu pitanja što čovjek ustvari jeste, pravi napredak vide u očovječenju jedinki, a to ide nesrazmjerno sporije od materijalnog (ekonomskog, znanstvenog, tehničkog i tehnološkog) razvoja društava. Uglavnom ponešto napredovali divljaci, sada umjesto drvenim vitlaju nuklearnim i financijskim toljagama.

Kad učitelji tumače moralna načela, mnogi će ih otfikariti kao naivneže koji tobože ne shvaćaju kakav je svijet. Kakav je, „vide“ i pas i ameba - jer naprosto žive u njemu. Humani ljudi, međutim, iz svoje spoznaje izvlače zaključke o potrebi njegova mijenjanja (poboljšanja) za razliku od pasa, ameba i mediokriteta koji su – posebno ako su dobro pozicionirani – s njim manje-više sasvim zadovoljni. „Ti ne razumiješ stvari“, govore oni koji zaista ne shvaćaju, „svijet nije ni crn, ni bijel – on je siv. Nije sve u principima.“, dubokoumno će poučiti učitelja oni koji se prvi ospu kamenjem na onu Titovu, da se „ne treba uvijek držati zakona kao pijan plota“! Kad im ubiju oca, takvi će me prvi kriviti bez dokaza; kad oni ubiju moga, tražit će od mene dokaze i neće tvrditi da picajzliraju. Pitanje zašto ponajveći dio vremena odbacuju najdublje humanističke i etičke principe, poput ljubavi, altruizma, istinoljublja, solidarnosti, empatije, suosjećanja, tolerancije, drugarstva, uzajamne pomoći, korektnog odnosa spram drugih, recipročnu pravičnost,…, pretpostavljajući ih „zavijanju s vukovima“, bivajući uvijek najglasniji, uvjereni da će lajanjem ponajbolje prikriti vlastita (ne)djela, uvjeravajući one koji skreću pažnju na njih, da ne razumiju kakav je svijet? Odgovor je očevidan iz ranije rečenog. Slijedom usporenijeg (socijalno)evolucijskog razvoja, dovoljnog da uviđaju kako su dio čopora, oni zavijaju zajedno s njime instiktivno shvaćajući da je najprobitačnije prilagoditi mu se. Stoga su im srcima prirasle čoporativne manifestacije, poput masovnih nacionalističkih arlaukanja, borbenih šepurenja ili euforičnih dočeka uspješnih na dovoljno primitivnoj razini, da se mogu identificirati s njima. Kaže Gustav le Bon u djelu „Psihologija gomila“:

„Gomila je igračka u rukama svih vanjskih podražaja, pod kojima se na njoj odrazuju neprestane promjene. Ona je rob impulsa, koje prima. Izolirani pojedinac može biti podvrgnut istim podražajima, kao i čovjek u gomili, no čim mu mozak predoči neugodnosti, koje bi mogle nastati, ako im se preda, on im se ne predaje. Ovo bi se moglo fiziološki izraziti tako, da se kaže, da izolirani pojedinac posjeduje podobnost, da vlada svojim refleksima, dok je gomila ne posjeduje… Iz svega, što je dosad rečeno, zaključujemo, da je gomila intelektualno uvijek inferiornija od izoliranog čovjeka, no da ona s obzirom na osjećaje i čine, što ih ti osjećaji izazivaju, može prema prilikama biti bolja ili gora… Gomila je bez znanja često zločinačka, no ona je često i herojska. Sve ovisi o načinu, kako je gomila sugestionirana.“

Mnogo je razloga zašto se čovjek konformira gomilama, i nisu svi uzrokovani mogućom glupošću njenih sastavnica (jedinki), ali mahom jesu pomanjkanjem informacija (zbog nenačitanosti i neobrazovanosti), uslijed čega se povinuju stavovima drugih jedinki, neutemeljeno prihvaćajući da iste raspolažu s više informacija od njih, ali i psihološkim te emocionalnim razlozima, uključujući podatnost svog labilnog karaktera i nesigurnost u lične prosudbe. Djelo „Socijalna psihologija“, (Aronson, Wilson, Akert), razlaže razloge konformiranja pojedinaca s gomilom (ilustrirano nizom primjera i eksperimentalnim rezultatima):

„…osim potrebe za informacijom postoji i drugi razlog zbog kojeg se konformiramo: konformiramo se i kako bi nas drugi ljudi prihvatili i kako bismo im se svidjeli. Konformiramo se socijalnim normama grupe, što su implicitna (a ponekad eksplicitna) pravila prihvatljivog ponašanja, vrijednosti, vjerovanja… Grupa ima određena očekivanja o tome kako se članovi grupe trebaju ponašati i dobro prihvaćeni članovi konformiraju se tim pravilima. Članove koji se ne konformiraju opaža se kao različite, problematične i čak devijantne. Ostali članovi grupe mogu devijantne članove ismijavati, kažnjavati ili čak odbaciti.“

Sve se svodi na početku teksta izrečenu konstataciju. Većinu ljudskog roda tvori prosjek normalne statističke krivulje, i u svjetlu toga mogu se protumačiti rezultati. Ukratko, svijet je takav kakvi su ljudi (većina) koji ga tvore.

„Jedan razlog zbog kojega je odluka konformirati se ili ne toliko važna, jest u tome što ta odluka utječe na definiranje stvarnosti. Ako odlučite prihvatiti definiciju situacije koju nude drugi, počet ćete gledati na svijet onako kako ga oni vide.“, (ibid)

Nisu to praznoslovlja. Pogledajte ispise poreznih dužnika, nalaze kojekakvih inspekcija – od turističke, fiskalne do inspekcije rada, broj građana s blokiranim računima (nevraćanje duga je kazneno djelo, krivica za što može biti i djelatnost drugih), do farsičnih suđenja najgorem šljamu usko povezanom sa strukturama vlasti, pa se spontano nameće zaključak o sličnosti države s mafijom - od velikih kumova da sitnih kriminalaca. Mnogi prihvaćaju odnos drugih do humanističkih, religijskih i zakonskih normi; njihovo praktično ignoriranje već spominjanom „mudrolijom“ da je svijet takav kakav jeste i da s vukovima treba zajedno zavijati. Jeste li varali porezne službe, izdavali račune za učinjene usluge ili one bez pokrića, radili na crno, radite zakonito u lokalima ili iznajmljujući sobe,…? Korijen istinoljubivog ponašanja leži u priznanju pojedinca da laže sebe sama, a još više u sposobnosti da to uoči kao smetnju u odnosu s okolinom. Lažeš li sebe, kako onda nećeš druge. Zaista, društvo je nalik na ljude koji ga tvore! Prosjek više od ostalih vuče sa sobom evolucione psihološke artefakte, iz doba kad je koherentno poistovjećivanje s gomilom (čoporom, stadom, plemenom,…) mnogo više značilo po život jedinke, i to – posebno u kritičnim i/ili sugestibilnim situacijama – upražnjava. Tada sam „ja“ „pleme“, a ono postaje „ja“ – poistovjećivanje postaje potpuno: „Mi Hrvati!“, „Mi Hrvati!“. Upravo oni koji će najviše galamiti protiv „borgovske matrice“ ljudskog društva, u tim trenucima sami postaju asimilirani - Borg! „Otpor je uzaludan!“, onima koji radi posjedovanja intelektualne samosvijesti, obrazovanja i emocionalne stabilnosti ne podliježu i protive se toj vrsti ukošnjičavanja. Nije stvar u tome dali je svijet bijel, crn ili siv – već što učiniti s njim. Tu su premnogi intelektualno i moralno nemoćni, inertno se podređujuću svijetu koji jeste kakav jeste, skoro apriorno odbijajući svaku njegovu promjenu na bolje. Naravno, govorim o duhovnoj i etičkoj promjeni, jer će objeručke prihvatiti onu materijalnu, posebno ide li njima u prilog, ne zarezujući suviše one koji se svakodnevno bore za preživljavanje. Paradoksalno, najironičnije je da upravo oni koji bi nas podučavali, ne uočavaju činjenicu koja jeste kakva jeste: da svijet čini ordinarni prosjek, lude i bedaci koji se ne daju poučavati od pametnijih, uvjereni da to oni moraju činiti s njima. Prkači bi podučavali učitelje!

Što li su negoli luđaci ljudi čije (ne)djelovanje uzrokuje smrt od gladi desetine hiljada djece godišnje, oni koji se razmeću bahatom neumjerenošću, skupljajući donacije za fificu tešku 900 milijuna dolara, kako bi od nje napravili „najmlađu milijarderku u povijesti koja je novac stekla sama“ (kako „sama“, ako joj drugi prikupljaju novac, te bolesnike ne zanima). Ne pada li spontano na um ideja da svijet nije nastanjen ljudima, već – ludima? I nacinalšovinizmi, kao i euforične „dočekuše“ vitezova s „tratapaša“ nisu doli potvrda takvih misli, da ne govorimo o ratovima (koljačkim i ekonomskim), genocidima, eksploatacijama i sličnim djelatnostima, nespecifičnima i ponajvećim predatorima planete koji ubijaju samo gladi radi. A „luda većina“ - snabdjevena legitimističkim zakonima kojima pravda svoje djelovanje – praktički dobrovoljno sudjeluje u orgijama zla. Ne zanemarimo da je nedjelovanje koje uzrokuje smrt ljudskih bića opisano kao kazneno djelo u kaznenim zakonicima. Što navodim onima koji dokaze eskiviraju krilaticom da „nije sve u principima“, pa temeljem tako egzotične „etike“ eskiviraju svaku ozbiljnu raspravu, opredjeljujući se ni po humanističkim ili vjerskim principima, ni po zakonu, već po vlastitoj njihovoj egzotičnoj prilagodbi. Vjerojatno krajičkom okrhnutog mozga shvaćaju da – otkad je svijeta i vijeka – sva društva bivaju teorijski formirana upravo na njima, što se u praksi licemjerno gazi i prezire, zavijajući s krdom skupa: „ti ne razumiješ kakav je svijet!“.

Ludilo (njegova definicija je arbitrarnog karaktera) je jedina olakotna okolnost za takve, ali ih onda treba liječiti u odgovarajućim ustanovama, od kojih bi prvi stupanj tretmana morao započeti u obiteljima, vrtićima i školama. Inerciju duha potiče - osim naslijeđenih osobina koje su podatna i prijemčljiva podloga za njeno prihvaćanje, realizaciju i memetsko širenje na potomke - upravo obiteljski i društveni odgoj formiran od prosjeka i njemu prenošen. Sve započinje još u najranijem djetinjstvu, neodvojivom od već izgrađenih kulisa za učvršćivanje takvih procesa. Vjera, odnosno religija (koristim termine kao istoznačnice), jedna je od najvažnijih skela koja služi dresuri većine od većine, dirigirana „pastirima“ kojima podatni subjekti (tretirani objektima!) savršeno odgovaraju:

„Djeca su pasivni primatelji vjerskog odgoja, a ne aktivni sudionici. Oni su u tom procesu objekti, oblikovani poput tijesta, a ne subjekti. Mogli bismo taj proces nazvati pistoplazijom (od grč. pistos-vjernik i plass–oblikujem). Radi se o oblikovanju svijesti i karaktera kroz vjerski odgoj od najranije dobi. To je nešto što prethodi indoktrinaciji koja zahtijeva već koliko-toliko razvijen kognitivni aparat i moralnost… I zbog toga držim da je pistoplazija još zazornija od indoktrinacije: pored nje dječji umovi nemaju nikakve šanse.“,

reći će filozof Pavel Gregorić u knjizi „Horizonti ateizma“. Slute to i mediokriteti u obliku „drvo se savija dok je mlado“, samo što će teško priznati da su „savijeni“, posebno ako je to na krivu stranu. Stav koji preparira „primatelje“ vjerskog odgoja u osnovi je svake religije, a njegovo autentično tumačenje je - mirenje sa stvarima bez ikakvih promjena. Možda najbolje to objašnjavaju riječi Igre Khalid, zastupnice u kanadskom parlamentu, pobornice šerijatskog prava i selafijskog učenja islama (o učenju i ekstremističkim stavovima selafizma neću raspravljati):

“Svaka inovacija u vjerskim stvarima ili modernizacija neće biti prihvatljiva, jer je islam način života za sva vremena i mjesta i stoga nije podložan zastarijevanju ili reformi”

Te riječi bi trebale biti praktično uputstvo za svakog vjernika, bez obzira na njegovu konfesiju, ukoliko zaista vjeruje da je njegova vjera zasnovana na riječima proroka, dobijenima izravno od Boga. Sve van takvog prihvaćanja nije negoli sumnja u apsolutne upute Apsoluta, a svaka promjena – koja se i u najnazadnijim religijama ipak zbiva, brzinom invalidnog puža, doduše – izravno je ljudska (nesavršenog entiteta) prilagodba navodnih božjih uputa (savršenog entiteta; bog shvaćen kao savršeni apsolut po prirodi stvari mora biti statičan, jer svaka njegova promjena bi značila da se može poboljšavati ili pogoršavati; daklem uopće ne bi bio savršen), ili pak naprosto pokazuje njihovo neshvaćanje. Odaklem je potom shvatljivo mijenjanje tumačenja iz generacije u generaciju. Doduše, jebeš takav „savršeni entitet“ (boga) koji nije sposoban jasno i razgovjetno čovječanstvu uputiti poruke, te je ono prisiljeno uvijek ih iznova tumačiti. Još jednom, iskrena vjera u božje savršenstvo, njegovu bezgriješnost i autentičnost riječi na kojima su vjere zasnovane, kod iskrenih bi vjernika zahtijevalo upravo ono što govori Igra Khalin.

U ishodištima svake religije leži vjerovanje u nepromjenljivost, u prihvaćanje svijeta koji jeste kakav jest, što se u praksi ispostavlja kao usporavajući faktor razvoja (duhovnog), posebno ako je pistoplazijom umiješen od najranijih doba u djetinje mozgove. Svijet je, rezimirajmo:

Takav, kakvi su ljudi koji ga čine.

Tvori ga socijalno-evolucijski prosjek od kojega nije više za očekivati.

Kako je sve dinamika, i prosjek se – znači i svijet – sporo ali neumitno mijenja.

Zašto sporo, pokušao sam obrazložiti genetskim i socijalnim naslijeđem predaka, pistoplazijom duhova najmlađih, koja stvara pretpostavke za zadržavanjem stanja kakvo jeste, moduliranim realnošću borbe za opstanak koja u praksi proizvodi napetost između ispunjavanja proturječnih zahtjeva: kvazistatike vjerskih dogmi i dinamike preživljavanja. Pokušaj prilagodbe dovodi do licemjernog prihvaćanja načela, u praksi prilagođenih vlastitoj probitačnosti. To je više nego jasno, a svakodnevno potvrđuju ponajveći negatori humanih principa, jer ih u životu vodi, oni mu služe – Zlatno tele, odnosno lažni bog novca – Mamon.

Ismijavatelji vlastitih učitelja ni ne sjećaju se Supeka ili Kangrge (vjerojatno za njih nisu ni čuli), a po reprezentativnom treneru i loptogoncima bi imenovali ulice. S obzirom da tvore većinu, kao što luđaci brojčano nadmašuju terapeute u umobolnicama, primiti podsmijeh od njih je kompliment. Da, svijet zaista jeste kakav jeste, jer ga nastanjuju većinom ludi koji od povijesti ništa ne uče, a toliko su prepuni zabluda o sebi samima, da bi „kad bi se pameti razbježale svijetom, svatko potrčao za svojom“. Ohole umišljenosti radi, možda i zbog kakvog-takvog osjećaja digniteta, o čemu bi više mogli govoriti poklani i umrli radi njihove bahate (ne)djelatnosti. Svijet je doista uvijek svijet:

„Kad jednom na Zemlji ne bude nas - svijet će biti svijet,

kad nam se izgubi trag i glas - svijet će biti svijet;

i prije nego smo bili mi - svijet je bio svijet,

i nama kad kucne zadnji čas - svijet će biti svijet.“, (Omer Hajjam, „Rubaije“),

ali na sreću vjerujućih u humanistička načela, ne uvijek isti. Principi se iz generacije u generaciju sporo učvršćuju među ljudima, dok njihovi negatori nestaju poput prljavog snijega otopljenog suncem, lajući da dolazeći ne razumiju svijet s kojega oni odlaze. Šljama će uvijek biti, pitanje je samo u kojem razmjeru.

 

Primjedba:

 

        Autor, prirodoslovno obrazovan, ne cijeni suviše filozofiju koja uporište ima u proizvoljnim pretpostavkama a ne u znanstvenim spoznajama, izuzev logike (komplementarne s matematičkom logikom) i etike (moguće i estetike), posebno one humanističke. Istu smatra najbitnijom disciplinom (uz praksu, koja to čini tragičnom metodom pokušaja i pogrešaka) koja teorijski doprinosi očovječenju vrste. Upravo iz tog razloga su moji tekstovi etički (ali ne moralizatorski, štogod tko mislio) intonirani, bez umišljaja u ulozi nekog „vrhovnog suca“. Naravno, tko etikom smatra posjedovanje korice kruha - ali za sebe a ne i druge – bolje da ih ne čita. Kako god se posprdno odnosili spram tvrdnje da su svi ljudi braća, ona ima uporište ne samo u Bibliji već i u znanosti. Preporučam pročitati knjigu „Sedam Evinih kćeri“, koja znanstvenopopularnim jezikom opisuje zajedničko porijeklo ljudske vrste. Da nije bilo „Eve“ (i „Adama“, dakako) – ne bi bilo ni nas. U tom smislu cijela ljudska vrsta je rodbinski povezana. Odnosi unutar naše vrste određuju i naš pristup drugim, poznatim i još nepoznatim vrstama. Smatramo li napretkom osvajanje „Marsa“ i potonje istrebljenje tamošnjih vrsta, poput genocida nad starosjediocima „osvojene“ Amerike, vrlo smo daleko od uzajamnog razumijevanja.