Postoje u životu, napose onom vrtećem se oko društveno uspostavljenih institucija i pravila, odgovarajuće procedure primjenom kojih se slučajevi koji dospiju pred njih smatraju pravno zaključenima, napose nakon odluke vrhovnog arbitra do kojeg se mogu tjerati žalbe nezadovoljnih. One su ponekad pisane, a ponekad više proizlaze iz običajnog prava, te se kao takve smatraju praktički ravnopravnima pisanim zakonima, a nakon što odgovarajući organi razmotre i potvrde njihove posljedice kao pravovaljane, van kolizije s pisanim zakonima, i one postaju neupitne. Ta pravila (zakoni) su upozorenja državljanima što ih očekuje u slučaju njihova nepoštivanja.
Na sudovima se optuženika sudi temeljem dokaznog materijala kojeg su prikupili istražni organi, i mimo pojedinih slučajeva (ne baš tako rijetkih) kad se ovima manipulira još u istražnom postupku, oni se smatraju vjerodostojnima. Sudac ili porota, uvjereni kako su im predočeni materijali nezaprljani kojekakvim interesima i u skladu s njima prepravljani, donose odluku – oslobađaju ili osuđuju na izdržavanje kazne (ili samo novčano) optuženika, koji time postaje slobodan čovjek ili krivac kojem se pruža još par prilika da uloži prigovor na presudu. Nakon propisanih koraka, ukoliko i vrhovni, za to predviđeni organ ne promijeni odluku nižih sudova, ni sam bog više ne može utjecati na čovjekovu sudbinu!
U vojsci postoji pravilo da stražari raspoređeni oko područja kasarne ili nekog logora tijekom izvođenja vojnih vježbi, moraju – danju ili noću – upozoriti prikradajuće neznance da ne prilaze bez identifikacije, par puta ponavljajući upozorenje „Stoj, pucat ću!“. Nakon čega repetiraju oružje, i ukoliko nesretnik (ili osoba zlih namjera) koji prilazi ne reagira na upozorenje, pucaju – ispunjavajući propisanu proceduru - te zbog ranjavanja ili ubojstva ne snose nikakve zakonske posljedice.
U zakonodavstvima niza zemalja postoje zakoni koji kaznenom prijetnjom (upozorenjem) priječe negiranje fašističkih ratnih zločina, odnosno holokausta:
Zemlje u kojima je zakonski zabranjeno negiranje Holokausta
Jedan od najpoznatijih suvremenih poricatelja holokausta, engleski povjesničar David Irving, osuđen je 2006. godine u Austriji na zatvorsku kaznu zbog kršenja tamošnjih zakona o njegovom poricanju. Hrvatska ima u zakonodavstvu prilično maskirne (indirektne) zakone, koji se uglavnom arbitrarno (ne)upotrebljavaju, na što je svojevremeno reagirala i povjerenica EU za pravosuđe. Dok se ova država ne postavi prema iskonskim ljudskim vrijednostima kako to zahtijeva humanistička etika, ona je za ovog autora država kakvu je više puta opisivao (recimo, u 1, 2).
Ljubitelji vesterna, a naročito kapitalističkih dogmi o neprikosnovenosti privatnog vlasništva, jako dobro znaju kako se na Zapadu postupa u slučaju njegovog ugrožavanja. Na granicama posjeda postoji upozorenje, kršenje kojega se bez pardona može kazniti upucavanjem kršitelja. I u ostalim dijelovima svijeta postoje zakonske norme za kršitelje svetosti osobnog vlasništva (privatno i osobno vlasništvo različiti su pojmovi). Zakon, kakav bio da bio (on je pravna norma, što ne mora značiti njegovu pravednost) je upozorenje kršiteljima, koji ga ni ne moraju poznavati, što ne utječe na obavezu njegovog pridržavanja (ostavimo se rasprava o moralnosti ili nemoralnosti ovakve odredbe u pojedinim povijesnim okolnostima).
Povijesne pobune eksploatiranih protiv svojih iskorištavatelja, od Spartakovih vremena i prije, preko seljačkih buna u srednjem vijeku, Francuske revolucije do Pariške komune i Oktobarske te jugoslavenske socijalističke revolucije, zahvaćajući sve veći dio čovječanstva (u jednom času preko pola svijeta imalo je – doduše, kakav-takav – socijalizam), nisu negoli povijesna upozorenja što će čekati one koji ih izazivaju, poslije sloma oštro ih sankcionirajući, a vrišteći na sav glas o ljudskim (naravno, svojima!) pravima kad „bleiburgerizacije“ – dali humano, o tome se da raspravljati, ali tek nakon razmatranja odnosa izazivača pobuna prema potlačenima – zahvate i njih.
Pravne norme (zakoni) propisuju pravo na samoobranu vlastitog tjelesnog integriteta, nabrajajući u kojim slučajevima se ono smatra prevaziđenim (prekomjerna upotreba sile), čineći tako od napadnutoga također optuženika za kazneno djelo. I te norme također predstavljaju upozorenje kršiteljima, što ih u tom slučaju očekuje. Čak i pljačkaši banaka upozoravaju njihove komitetnte koji se u krivi čas zateknu na krivom mjestu, bilo riječima bilo upozoravajućim pucnjem, što ih čeka ne slijede li njihove upute. Nije ovdje važno kriminalno djelo protiv – ne vašeg novca u bankama, već protiv njihovih vlasnika koji koriste tuđe blago kamatirajući ga vjerojatno ispod stupnja inflacije – već činjenica da prije djela u najvećem broju slučajeva slijedi eksplicitni ili implicitno (koje oni kojima je upućeno teško shvaćaju) upozorenje. Čak i majka upozorava svoje dijete da nešto krivo radi, prije no je prisiljena s par blagih udaraca po stražnjici upotrijebiti jače, nažalost – ne samo za „klinčiku“ – uvjerljivije argumente.
Za vrijeme 2.svjetskog rata, Vrhovni štab NOV je više puta upućivao pozive fašistima (osim ustašama!) za predaju, obećavši im amnestiju za eventualno - do časa predaje počinjene – zločine, odnosno za sudjelovanje u kvislinškim formacijama. Tko nije ovo shvatio kao upozorenje tipa „Stoj, pucat ću!“, vlastitim je izborom odabrao kasniju sudbinu, neovisno jeli mu ona realizirana pravnim propisima ili „običajnim“ (napose na Balkanu) pravom, štogod preživjeli ili njihovi potomci (biološki ili idejni) - pa i najaktualniji - o tome mislili. Kaže Tomislav Jakić:
„Danas Francuska zna i ne dovodi u pitanje tko je u Drugome svjetskom ratu bio na pravoj, a tko na pogrešnoj strani – pri čemu ovo “pogrešna” znači na strani zločina. Danas Francuska nema zadrške javno, iz usta svojega Predsjednika, ponoviti osudu kolaboracionističkog režima (čiji je čelnik, mada legenda iz Prvoga svjetskog rata, zbog suradnje s Hitlerom osuđen na smrt, da bi mu zbog visokih godina kazna bila promijenjena u zatvorsku). Danas Francuska ne pita koliko je kolaboranata nakon oslobođenja likvidirano bez suda – po kratkome postupku i tko je za to odgovoran, jer zna, bez ikakve dvojbe ili rezerve, da je kolaboracija s naci-fašizmom bila zločin, a da je taj zločin bio tako strašan da se osveta (mada i sama nerijetko zločin) naprosto nije mogla izbjeći.“
i to je u praksi jedino ispravan odnos prema bližoj prošlosti, jer u protivnom možemo propitivati krivnju „ovih“ ili „onih“ sve tamo do prvih Adamovih i Evinih potomaka i njihovih roditelja. Mudrolije tipa „oprostiti, ali ne zaboraviti“ isprazne su floskule, izuzev ako vas potrefi moždani udar slijedom kojega zaboravljate sve, te onda i mimo ikakve vlastite volje - „opraštate“. Sasvim sam siguran da nećete za bračnog partnera birati osobu koja je ubila vaše roditelje, ma mu milijun puta „oprostili“, jer vaš nezaborav kojim ga odbijate najrječitije svjedoči! To je u trenutnom karakteru ljudske vrste, što svjedoče i zbivanja u regiji, no to nije tema ovog teksta.
Na raznoraznim (napose nezavisnim) medijima (uključivo internetske portale) javljaju se članci novinara, humanista, povjesničara i inih stručnjaka, popraćeni nizom citata iz relevantnih djela i linkovima koji upućuju na njih. Njih treba shvatiti kao upozorenje i doprinos vansistemskom obrazovanju čitatelja – važnom utoliko što sustavi sami propisuju školske programe, obimom kojih će biti zahvaćene ili prešućene teme nepodobne vladajućima). Kršitelji upozorenja - nacionalizmom, domoljubljem, kapitalizmom, konzervativizmom, ustaštvom, fašizmom općenito,…, impregnirani minorni mozgovi, zanemarujući originalna svjedočanstva (primjerice, uporno komentirajući kako je Hitler bio ljevičar i marksist, unatoč par klikova udaljenim riječima spomenutog koji to negiraju) u trenutnoj povijesnoj situaciji (naročito u regiji) ne snose nikakvu odgovornost sem prokletstva da „tutlek vječno ostaje tutlek“, dok su od javnog negiranja holokausta i inih ratnih zločina - kao i promjenjenih povijesnih okolnosti - zaštićeni svojom anonimnošću (svaki informatički stručnjak, doduše, bez problema razotkriva iza nicka skrivene barabe).
Kako slike govore kao tisuće riječi, evo par linkova ( 1, 2, 3, 4, 5, 6, 7) na video priloge koji direktno, iz Führerovih usta očituju njegov odnos prema marksizmu i ljevičarenju (opservacije maloumnika koji priznaje da ne čita članke niti u njima predočene povijesne dokumente, pa onda mudruje iz područja između spolovila i guzice, su i povod ovom tekstu). Samo još usput rečeno; u djelu „The Holocaust Encyclopedia“, stoji za 1933. godinu - kada je Hitler došao na vlast - ova natuknica:
„20 March: The first concentration camp in Germany, DACHAU, is established near Munich. Two days later the first prisoners, mainly German Communists and Socialists, arrive at the camp.“
Daklem su komunisti i socijalisti prve žrtve nad kojima se dotični iživljavao - prvo ih isključivši iz parlamenta u kojem su obnašali demokratski stečene mandate - u prvom koncetracijskom logoru osnovanom s tom namjerom, a potom proširenom brojčano i metodički na sve „protivnike“ režima i „čiste rase“: od komunista, preko Židova, Roma, Slavena i homoseksualaca, do ljudi s psihičkim i fizičkim invaliditetom. Ali, povijest je pokazala; sve to nije bilo dovoljno upozorenje svijetu koji je nastavljao suradnju s nacistima, sve dok „dara nije prevršila mjeru“ (čitaj, dok tadašnjim silama nisu direktno bili ugroženi vlastiti interesi).
Shvaćajući da obrazovno orijentirana i dokumentirana upozorenja ništa ne znače mentalnim daltonistima, a trenutačna kazna koju trpe (vječnog tutleštva) još i manje - jer koji je praznoglavac svijestan kako je to upravo on – linkovi na videa su tek prilog pametnijima, obrazovanijima i moralnijima da uvide u kakvom društvu su prisiljeni živjeti. Nije demokracija isto što i sloboda trućanja, ona podrazumijeva odgovorno pisanje i komentiranje tema. A (u)koliko je neodgovornost kažnjiva – bilo u kapitalizmu ili socijalizmu – toliko smo bliži, mada još svjetlosnim godinama udaljeni, istinskoj demokraciji. Jeli slučajnost da najkapitalističkiji narod svijeta, kojeg podguznjaci njegovi (njihovih vlasti koja se u osnovi ne mijenja više od stoljeća) svojataju svojim uzorom, biva najnaoružaniji na svijetu, raspolažući u civilnom sektoru s više oružja od broja stanovnika? Frojdovski gledano, podsvijesno znaju što su učinili starosjediocima svoje države, što rade mnogobrojnim aktualnim svojim građanima, i što širom svijeta čine drugim narodima, kao i da se to ne zaboravlja. Dobar je strah tko ga ima, kažu ljudi, ali nikada u povijesti – dugoročno gledano – oružje nije spriječilo osvetu potlačenih, na isti način kako se postupa(lo) prema njima. Nije to moj izbor, pravdanje ili protivljenje – to je povijest. To je u „genima“ trenutnog evolucijskog stupnja većine pripadnika ljudske vrste.
Na sudovima se optuženika sudi temeljem dokaznog materijala kojeg su prikupili istražni organi, i mimo pojedinih slučajeva (ne baš tako rijetkih) kad se ovima manipulira još u istražnom postupku, oni se smatraju vjerodostojnima. Sudac ili porota, uvjereni kako su im predočeni materijali nezaprljani kojekakvim interesima i u skladu s njima prepravljani, donose odluku – oslobađaju ili osuđuju na izdržavanje kazne (ili samo novčano) optuženika, koji time postaje slobodan čovjek ili krivac kojem se pruža još par prilika da uloži prigovor na presudu. Nakon propisanih koraka, ukoliko i vrhovni, za to predviđeni organ ne promijeni odluku nižih sudova, ni sam bog više ne može utjecati na čovjekovu sudbinu!
U vojsci postoji pravilo da stražari raspoređeni oko područja kasarne ili nekog logora tijekom izvođenja vojnih vježbi, moraju – danju ili noću – upozoriti prikradajuće neznance da ne prilaze bez identifikacije, par puta ponavljajući upozorenje „Stoj, pucat ću!“. Nakon čega repetiraju oružje, i ukoliko nesretnik (ili osoba zlih namjera) koji prilazi ne reagira na upozorenje, pucaju – ispunjavajući propisanu proceduru - te zbog ranjavanja ili ubojstva ne snose nikakve zakonske posljedice.
U zakonodavstvima niza zemalja postoje zakoni koji kaznenom prijetnjom (upozorenjem) priječe negiranje fašističkih ratnih zločina, odnosno holokausta:
Zemlje u kojima je zakonski zabranjeno negiranje Holokausta
Jedan od najpoznatijih suvremenih poricatelja holokausta, engleski povjesničar David Irving, osuđen je 2006. godine u Austriji na zatvorsku kaznu zbog kršenja tamošnjih zakona o njegovom poricanju. Hrvatska ima u zakonodavstvu prilično maskirne (indirektne) zakone, koji se uglavnom arbitrarno (ne)upotrebljavaju, na što je svojevremeno reagirala i povjerenica EU za pravosuđe. Dok se ova država ne postavi prema iskonskim ljudskim vrijednostima kako to zahtijeva humanistička etika, ona je za ovog autora država kakvu je više puta opisivao (recimo, u 1, 2).
Ljubitelji vesterna, a naročito kapitalističkih dogmi o neprikosnovenosti privatnog vlasništva, jako dobro znaju kako se na Zapadu postupa u slučaju njegovog ugrožavanja. Na granicama posjeda postoji upozorenje, kršenje kojega se bez pardona može kazniti upucavanjem kršitelja. I u ostalim dijelovima svijeta postoje zakonske norme za kršitelje svetosti osobnog vlasništva (privatno i osobno vlasništvo različiti su pojmovi). Zakon, kakav bio da bio (on je pravna norma, što ne mora značiti njegovu pravednost) je upozorenje kršiteljima, koji ga ni ne moraju poznavati, što ne utječe na obavezu njegovog pridržavanja (ostavimo se rasprava o moralnosti ili nemoralnosti ovakve odredbe u pojedinim povijesnim okolnostima).
Povijesne pobune eksploatiranih protiv svojih iskorištavatelja, od Spartakovih vremena i prije, preko seljačkih buna u srednjem vijeku, Francuske revolucije do Pariške komune i Oktobarske te jugoslavenske socijalističke revolucije, zahvaćajući sve veći dio čovječanstva (u jednom času preko pola svijeta imalo je – doduše, kakav-takav – socijalizam), nisu negoli povijesna upozorenja što će čekati one koji ih izazivaju, poslije sloma oštro ih sankcionirajući, a vrišteći na sav glas o ljudskim (naravno, svojima!) pravima kad „bleiburgerizacije“ – dali humano, o tome se da raspravljati, ali tek nakon razmatranja odnosa izazivača pobuna prema potlačenima – zahvate i njih.
Pravne norme (zakoni) propisuju pravo na samoobranu vlastitog tjelesnog integriteta, nabrajajući u kojim slučajevima se ono smatra prevaziđenim (prekomjerna upotreba sile), čineći tako od napadnutoga također optuženika za kazneno djelo. I te norme također predstavljaju upozorenje kršiteljima, što ih u tom slučaju očekuje. Čak i pljačkaši banaka upozoravaju njihove komitetnte koji se u krivi čas zateknu na krivom mjestu, bilo riječima bilo upozoravajućim pucnjem, što ih čeka ne slijede li njihove upute. Nije ovdje važno kriminalno djelo protiv – ne vašeg novca u bankama, već protiv njihovih vlasnika koji koriste tuđe blago kamatirajući ga vjerojatno ispod stupnja inflacije – već činjenica da prije djela u najvećem broju slučajeva slijedi eksplicitni ili implicitno (koje oni kojima je upućeno teško shvaćaju) upozorenje. Čak i majka upozorava svoje dijete da nešto krivo radi, prije no je prisiljena s par blagih udaraca po stražnjici upotrijebiti jače, nažalost – ne samo za „klinčiku“ – uvjerljivije argumente.
Za vrijeme 2.svjetskog rata, Vrhovni štab NOV je više puta upućivao pozive fašistima (osim ustašama!) za predaju, obećavši im amnestiju za eventualno - do časa predaje počinjene – zločine, odnosno za sudjelovanje u kvislinškim formacijama. Tko nije ovo shvatio kao upozorenje tipa „Stoj, pucat ću!“, vlastitim je izborom odabrao kasniju sudbinu, neovisno jeli mu ona realizirana pravnim propisima ili „običajnim“ (napose na Balkanu) pravom, štogod preživjeli ili njihovi potomci (biološki ili idejni) - pa i najaktualniji - o tome mislili. Kaže Tomislav Jakić:
„Danas Francuska zna i ne dovodi u pitanje tko je u Drugome svjetskom ratu bio na pravoj, a tko na pogrešnoj strani – pri čemu ovo “pogrešna” znači na strani zločina. Danas Francuska nema zadrške javno, iz usta svojega Predsjednika, ponoviti osudu kolaboracionističkog režima (čiji je čelnik, mada legenda iz Prvoga svjetskog rata, zbog suradnje s Hitlerom osuđen na smrt, da bi mu zbog visokih godina kazna bila promijenjena u zatvorsku). Danas Francuska ne pita koliko je kolaboranata nakon oslobođenja likvidirano bez suda – po kratkome postupku i tko je za to odgovoran, jer zna, bez ikakve dvojbe ili rezerve, da je kolaboracija s naci-fašizmom bila zločin, a da je taj zločin bio tako strašan da se osveta (mada i sama nerijetko zločin) naprosto nije mogla izbjeći.“
i to je u praksi jedino ispravan odnos prema bližoj prošlosti, jer u protivnom možemo propitivati krivnju „ovih“ ili „onih“ sve tamo do prvih Adamovih i Evinih potomaka i njihovih roditelja. Mudrolije tipa „oprostiti, ali ne zaboraviti“ isprazne su floskule, izuzev ako vas potrefi moždani udar slijedom kojega zaboravljate sve, te onda i mimo ikakve vlastite volje - „opraštate“. Sasvim sam siguran da nećete za bračnog partnera birati osobu koja je ubila vaše roditelje, ma mu milijun puta „oprostili“, jer vaš nezaborav kojim ga odbijate najrječitije svjedoči! To je u trenutnom karakteru ljudske vrste, što svjedoče i zbivanja u regiji, no to nije tema ovog teksta.
Na raznoraznim (napose nezavisnim) medijima (uključivo internetske portale) javljaju se članci novinara, humanista, povjesničara i inih stručnjaka, popraćeni nizom citata iz relevantnih djela i linkovima koji upućuju na njih. Njih treba shvatiti kao upozorenje i doprinos vansistemskom obrazovanju čitatelja – važnom utoliko što sustavi sami propisuju školske programe, obimom kojih će biti zahvaćene ili prešućene teme nepodobne vladajućima). Kršitelji upozorenja - nacionalizmom, domoljubljem, kapitalizmom, konzervativizmom, ustaštvom, fašizmom općenito,…, impregnirani minorni mozgovi, zanemarujući originalna svjedočanstva (primjerice, uporno komentirajući kako je Hitler bio ljevičar i marksist, unatoč par klikova udaljenim riječima spomenutog koji to negiraju) u trenutnoj povijesnoj situaciji (naročito u regiji) ne snose nikakvu odgovornost sem prokletstva da „tutlek vječno ostaje tutlek“, dok su od javnog negiranja holokausta i inih ratnih zločina - kao i promjenjenih povijesnih okolnosti - zaštićeni svojom anonimnošću (svaki informatički stručnjak, doduše, bez problema razotkriva iza nicka skrivene barabe).
Kako slike govore kao tisuće riječi, evo par linkova ( 1, 2, 3, 4, 5, 6, 7) na video priloge koji direktno, iz Führerovih usta očituju njegov odnos prema marksizmu i ljevičarenju (opservacije maloumnika koji priznaje da ne čita članke niti u njima predočene povijesne dokumente, pa onda mudruje iz područja između spolovila i guzice, su i povod ovom tekstu). Samo još usput rečeno; u djelu „The Holocaust Encyclopedia“, stoji za 1933. godinu - kada je Hitler došao na vlast - ova natuknica:
„20 March: The first concentration camp in Germany, DACHAU, is established near Munich. Two days later the first prisoners, mainly German Communists and Socialists, arrive at the camp.“
Daklem su komunisti i socijalisti prve žrtve nad kojima se dotični iživljavao - prvo ih isključivši iz parlamenta u kojem su obnašali demokratski stečene mandate - u prvom koncetracijskom logoru osnovanom s tom namjerom, a potom proširenom brojčano i metodički na sve „protivnike“ režima i „čiste rase“: od komunista, preko Židova, Roma, Slavena i homoseksualaca, do ljudi s psihičkim i fizičkim invaliditetom. Ali, povijest je pokazala; sve to nije bilo dovoljno upozorenje svijetu koji je nastavljao suradnju s nacistima, sve dok „dara nije prevršila mjeru“ (čitaj, dok tadašnjim silama nisu direktno bili ugroženi vlastiti interesi).
Shvaćajući da obrazovno orijentirana i dokumentirana upozorenja ništa ne znače mentalnim daltonistima, a trenutačna kazna koju trpe (vječnog tutleštva) još i manje - jer koji je praznoglavac svijestan kako je to upravo on – linkovi na videa su tek prilog pametnijima, obrazovanijima i moralnijima da uvide u kakvom društvu su prisiljeni živjeti. Nije demokracija isto što i sloboda trućanja, ona podrazumijeva odgovorno pisanje i komentiranje tema. A (u)koliko je neodgovornost kažnjiva – bilo u kapitalizmu ili socijalizmu – toliko smo bliži, mada još svjetlosnim godinama udaljeni, istinskoj demokraciji. Jeli slučajnost da najkapitalističkiji narod svijeta, kojeg podguznjaci njegovi (njihovih vlasti koja se u osnovi ne mijenja više od stoljeća) svojataju svojim uzorom, biva najnaoružaniji na svijetu, raspolažući u civilnom sektoru s više oružja od broja stanovnika? Frojdovski gledano, podsvijesno znaju što su učinili starosjediocima svoje države, što rade mnogobrojnim aktualnim svojim građanima, i što širom svijeta čine drugim narodima, kao i da se to ne zaboravlja. Dobar je strah tko ga ima, kažu ljudi, ali nikada u povijesti – dugoročno gledano – oružje nije spriječilo osvetu potlačenih, na isti način kako se postupa(lo) prema njima. Nije to moj izbor, pravdanje ili protivljenje – to je povijest. To je u „genima“ trenutnog evolucijskog stupnja većine pripadnika ljudske vrste.
