Odrasla sam s brodovima. Bilo ih je u mojoj familiji, i ribarskih i batela, naučila sam za rana poštovati brodove, još više more, ćudljivost mu kojom od bonace naglo prelazi u opasne nevere, putujem trajektima godinama, prepoznajem onaj golemi umor posade za vrijeme ludila turističke sezone kada u jednom danu do otoka prebace na tisuće putnika i automobila, ali samo je jedan brod oduvijek bio moj prvi izbor, sve unatoč njegovoj starosti, ruzini, škripavosti – Lastovo koje je godinama držalo prugu Split-Šolta, ali po fortunalu juga ili goropadne tramuntane kada nijedan trajekt ne može stići do najudaljenijeg hrvatskog otoka, Lastova, zna se sve do danas da na put kreće Lastovo. Do prije desetak godina na brodovima Jadrolinije u skromnim su barovima radili brodski konobari, a Maks je na Lastovu kuhao najbolju kavu. Onda su ti kafići dani u koncesije raznim probisvijetima, pa zato danas kava na trajektu košta skoro četiri eura i pri tome je ogavna.
Jest, Lastovo je prastari Japanac, najstariji u floti, i sami smo jednom ostali u njegovoj garaži više od pola sata jer se izlazna rampa nije dala dignuti, ali nitko se nije nervirao, imali smo vjere u njegovu posadu. Od koje su trojica danas mrtva, poginuli su ovih dana pod rampom teškom deset tona, dok se četvrti slučajno spasio padom u more. Nezabilježena je to nesreća u tobože pomorskoj zemlji, a u pristojnoj bi državi izazvala trenutačne ostavke resornog ministra i šefa uprave državnog brodara što ga je HDZ-ova korupcijska hobotnica potpuno uništila. Unatoč stalnim upozorenjima sindikata pomoraca i pomorskih stručnjaka, država uporno kupuje stare i dotrajale trajekte, što ih se druge zemlje nastoje riješiti, i ne zna se je li Lastovo bilo na izdisaju, je li se nesreća mogla spriječiti, tko je kriv za smrt tri iskusna pomorca.
Nikakvi savjeti, naime, nikakve sugestije, naprosto ne dopiru do ušiju šefa Jadrolinije koji s morem ima veze koliko i ja s uzgojem ovaca, taj je tobožnji menadžer ovoga i onoga doveden na mjesto prvog čovjeka Jadrolinije s referencom člana HDZ-a i premijerovog prijatelja, pa je zato i bilo moguće da taj Sopta malo nakon nezabilježene brodske tragedije hladno izjavi da se „moramo suzdržati“ i kako je „sada vrijeme da odradimo turističku sezonu“. Jebala te sezona gade hadezeovski! – bila je masovna reakcija posebno stanovnika otoka kojima doslovce život zavisi od pomorskih veza s kopnom, a koji za ovu vlast međutim, zajedno s posadama Jadrolinije, postoje samo kako bi opsluživali jedinu propulzivnu granu privrede, to jest turizam.
A kakvi nezamislivi gadovi vode ovu državu pokazao je potom i ministar prometa i mora koji se nakon tragedije danima skrivao, da bi onda lanuo kako se ne može iz kancelarije znati što se događa na moru i na brodovima, a nije valjda on odgovoran za kupnju isluženih trajekata, ali zato basnoslovno skupih, pa je tako zadnja akvizicija Jadrolinije, trajekt Oliver, star više desetljeća, plaćen čak 17 milijuna eura, da bi odmah po kupnji proveo dva mjeseca na remontu, a što je koštalo dodatnih dva i po milijuna eura. Da bi se već na prvoj plovidbi dogodila ozbiljna havarija i Oliver je satima plutao negdje u kanalu prema Korčuli. Nije ministar valjda odgovoran za stanje u svom resoru, za dotrajalu flotu, pomorce koji ljeti rade i po 18 sati dnevno, s plaćom mornara od tisuću eura, dok šef uprave, taj Sopta, ima 4.500, nije odgovoran ni za nepodnošljivo stanje u autobusnom ili željezničkom prijevozu, s feratom koja, ako je sreće, putuje od Splita do Zagreb desetak sati.
Onda se tek peti dan nakon pogibije pomoraca, preplanuo i ratoboran, ukazao u nekom svetištu gospon premijer pa osuo paljbu po novinarima koji ga se usuđuju pitati hoće li netko snositi odgovornost za tragediju na Lastovu, hoće li njegov ministar ili barem šef uprave Jadrolinije podnijeti ostavku. Taj nepodnošljivo bahati lik čitavu je uzrujanost javnosti oko stanja u Jadroliniji, a što je rezultiralo smrću pomoraca, proglasio neprijateljskom, medijskom ujdurmom s ciljem da se naškodi njegovoj vladi i potom rezolutno odbio svaku odgovornost svoga podguznog štrumfa, ministra pomorstva, za tragediju na trajektu i za ukupno stanje flote.
Još da ga je neki novinar upitao hoće li on sam dati ostavku, vjerojatno bi doživio slom živaca, a ne treba sumnjati da će istraga – koja traje li traje – pokazati kako je uzrok nesreće na Lastovu ljudski faktor, to jest sami članovi posade. No što i da je tako? Umanjuje li to činjenicu da Jadrolinijom upravljaju nestručne ništarije i da je Lastovo nalik starcu kojemu je kobno otkazao vitalni organ? Ili da se brodovi više ne grade u domaćim brodogradilištima, jer takvih jedva da ima, budući da su brodograđevni giganti u nekada pomorskoj zemlji namjerno uništeni u takozvanoj tranziciji, kako bi se ta atraktivna mjesta uz more rasprodala stranim turističkim „diveloperima“ koji su već posve uništili pomorsko dobro, sve dakako uz skrivenu proviziju, a vrsni brodograditelji rasuli se po svijetu.
I evo tek nekoliko primjera moralne i političke odgovornosti s razine državne uprave: ministar prometa u Egiptu podnio je 2019. ostavku zbog eksplozije vlaka. U privatnom vlasništvu. U Južnoj Koreji ostavku je 2014. dao predsjednik vlade zbog potonuća trajekta. U privatnom vlasništvu. Itd. itd. Da, ali ovo je Hrvatska kojom vlada bezdušna, korumpirana klika kojoj je smrt Marka, Denisa i Joška, ispraćenih tužnim zvukom sirene Jadrolinijinih brodova, tek bura u čaši vode. Jer, „sada moramo odraditi sezonu“! Napuniti državnu kasicu. I po cijenu nečije smrti.
