Linija života: ‘Njihove plaće od kojih se narodu plače’

Nacionalova politička analitičarka i novinarka komentira političke poteze i izjave premijera Andreja Plenkovića

Nije premijer Plenković cicija. Pogotovo kad sebe samog i svoju svitu treba počastiti. Naravno, na državni trošak. Pred izbore je podigao plaće raji u državnim i javnim službama, sada nakon izbora, usred ljeta, dok je Hrvatska po odmorima, enormno bilda zarade političkoj klasi. Predizborna kupovina birača već je stigla na naplatu: ministar financija Primorac traži dramatično reduciranje troškova. Rebalansom proračuna trebalo bi uštedjeti golemih 1,56 milijardi eura, baš onoliko koliko su neposredno uoči izbora plaće rasle. Rashodi će se države morati obuzdavati, dok primanja državnih dužnosnika eskaliraju.

Porast plaća šefovima države i članovima Vlade nije sporan. Mora se priznati da su u usporedbi s drugim top adresama njihova primanja bila neadekvatna. Desetak se godina nisu povećavala. Čak su i direktori državnih firmi bolje zarađivali. Ljudi na politički najodgovornijim pozicijama moraju biti pristojno plaćeni. Trebalo je usto riješiti i neke disbalanse koji su se posebno u posljednje vrijeme u sustavu pojavili. Potpuno je nelogično da ministri po plaćama u svojim resorima padnu na pedeseto ili čak petstoto mjesto. Da im podređeni zarađuju mnogo više. Sporna je, međutim, razina rasta političkih plaća i argumentacija kojom se premijer Plenković u svojoj odluci poslužio. Ustavni stručnjak Branko Smerdel na društvenim mrežama upozorava da Amandman 27. na američki Ustav propisuje da odluka Kongresa o povećanju plaća stupa na snagu tek nakon sljedećih izbora. U hrvatskoj vladi ne vide ništa problematično u tome da sami sebi enormno napumpaju plaće.

Plimni val

Vladina odluka o povećanju osnovice za 270 državnih dužnosnika neke će nepravde ispraviti, ali će neke nove možda još frapantnije stvoriti. Vrtoglavi rast osnovice od preko 83 posto djeluje šokantno. Za prva tri čovjeka u državi, predsjednika Republike, Sabora i Vlade, plaće skaču za više od dvije tisuće eura. Svaki će od njih dobiti povećanje koje je mnogo veće od prosječne plaće u Hrvatskoj. Zoran Milanović s dosadašnjih oko 3600 ide na oko 6000 eura, Gordan Jandroković s oko 3100 raste na oko 5300 eura, Andrej Plenković zarađivat će oko 5500 eura, umjesto oko 3300, koliko je dosad imao. Plaće se ministara povećavaju za oko 1600 eura, pa će iznositi oko 4000 eura. Na toliko će otprilike i plaće saborskih zastupnika. Posljedično, plimni će se val preliti i na niže razine, do čelnika lokalne samouprave. Jako rastu plaće župana, gradonačelnika i općinskih načelnika, ali vrlo vjerojatno i njihovih pročelnika. Skoro dvije tisuće ljudi. Profitirat će i bivši ministri i zastupnici koji koriste pravo na prim

anje plaće po modelu 6+6. Premda ne rade, dobit će povišicu od oko 1500 eura. Tako se i ražalovanom ministru Banožiću, kojega čeka suđenje za prometnu nesreću sa smrtnim posljedicama, primanja povećavaju za oko 2000 eura. Uglavnom, Plenković je, izgleda, jako ozbiljno shvatio davno mu upućeni kompliment da ga zlatom treba platiti, pa je cijelu političku klasu odlučio pozlatiti.

Odluka Andreja Plenkovića da političku klasu siromašne Hrvatske časti bogatim plaćama, opoziciju – zanimljivo! – uopće nije uzbunila. Nema ubojite kritike ni oštrih reakcija. Nitko ozbiljno ne prosvjeduje. Ne vrište na Pantovčaku. Ne grmi šef države. Šuti ljevica, ne javlja se ni desnica. Nema čak ni rutinskog oponiranja

Ogroman rast njihovih plaća djeluje bahato. Pokazuje veliku socijalnu neosjetljivost. Andrej Plenković može misliti da mu je mjesto uz prve persone Europe, ali Hrvatska je po zaradama i životnom standardu svojih ljudi na dnu zemalja EU-a. Prema analizi Jutarnjeg lista, hrvatski se premijer s druge najslabije plaće čelnika država Unije jako visoko vinuo, tamo gdje Hrvatska po svojim ekonomskim i socijalnim pokazateljima nikako nije. Sada će po ukupnom iznosu svojih bruto primanja preskočiti 11 europskih premijera. Među njima i šefove vlada nekih velikih i vrlo uspješnih zemalja poput Italije, Španjolske ili Poljske. Usporedbe s prosječnom plaćom još su šokantnije. U odnosu prema prosječnoj hrvatskoj plaći – oko 1300 eura, s tim da dvije trećine zaposlenih ima manje – Plenkovićeva će zarada biti osma najveća u zemljama EU-a. Devetnaest šefova država ostavlja iza sebe. Pretekao je čak i francuskog predsjednika. Macronova je plaća 4,3 puta veća od prosječne bruto plaće u Francuskoj, dok će hrvatski premijer inkasirati skoro pet prosječnih bruto zarada u Hrvatskoj. Talijanska premijerka Meloni ima manje, premda su plaće u Italiji dvostruko bolje od hrvatskih. Premijer Slovenije zarađuje otprilike za trećinu (na godišnjoj razini oko 30.000 eura) manje od Plenkovića, iako je prosječna plaća u Sloveniji 77 posto veća od hrvatske. Po visini mirovina Hrvatska je također prikovana pri dnu Europe.

Sramotna odluka

Objašnjenja sramotne odluke o rekordnom dizanju plaća političkoj klasi također su problematična. Tvrdnja da su dužnosnici, kako to premijer Plenković kaže, nakon ogromnog povećanja ostalih plaća u državi zaslužili i vlastito adekvatnije valoriziranje, na jako je klimavim nogama. Neki su zaslužili, a neki, bogme, i nisu. Neki su zaslužili smjenu, a ne veće plaće. Čime je, primjerice, ministar Beroš zavrijedio povećanje plaće ako je javno zdravstvo u Hrvatskoj dovedeno do raspadanja. Slično je s još nekim tragično potkapacitiranim ministrima Domovinskog pokreta, kojima je stranačka knjižica jedina kvalifikacija.

U praksi ne funkcionira ni načelno ispravan argument da se većim plaćama ministarski posao može učiniti atraktivnijim. Ne funkcionira jer nije premijer Plenković svoju vladu nakrcao lošim ministrima zato što bolje ne može platiti, nego zato što su mu kadrovski kompasi tako podešeni da ne bira sposobne, nego podobne. Uzima one kojima će lako dominirati i dirigirati. Da mu je zaista stalo do kvalitete, porast je plaća prilika za rekonstrukciju vlastitog kabineta. Scenarij koji je od njega nerealno očekivati. Slučaj Dubravke Šuice zorno pokazuje da se premijer služi lažima kad sugerira kako su financije ograničavajući faktor u njegovu kadroviranju. Umjesto da na raskošno plaćenu visoku funkciju u Europskoj komisiji – trenutno oko 28.000 eura mjesečno – pošalje nekoga tko to svojim kapacitetima zaslužuje, on je odlučio izvući ni po čemu važnu bivšu HDZ-ovu gradonačelnicu Dubrovnika, koja je u politici pokazala samo vještinu zgrtanja osobnog imetka.

Antikoruptivna mjera

Najzačudniji je ipak stav da su veće plaće antikoruptivna mjera. Što bi impliciralo da slabe plaće funkcioniraju kao svojevrsna dozvola za korupciju. Da se u tom slučaju lopovluk na neki način podrazumijeva. Premijerova se izjava može shvatiti kao pokušaj opravdavanja svega onoga što se s njegovom vlašću u prethodna dva mandata događalo. Ali i kao objašnjenje njegova generalno benevolentnog odnosa prema korupcijskim aferama njegovih bliskih suradnika. Skandalozna Plenkovićeva operacija racionalizacije kriminala, predstavljanje banditizma kao navodne posljedice potplaćenosti njegovih ministara i drugih sudionika vlasti, relativizira i zakonsku normu i elementarni moral. Nisu njegovi odabranici uhvaćeni s rukom u državnom džepu zato što su bili loše plaćeni, nego zato što su bili kvarni. A i sustav je podešen tako da pogoduje klijentelističkim i kriminalnim spregama. Sigurno je da visina plaće ne određuje razinu poštenja. Niti se rastom plaća Hrvatska može čuvati od korupcije. Ali bi časni i zakonima odani ljudi u vlasti to mogli. Bez toga, apetiti se pohlepe i grabeža u vladajućoj strukturi beskrajno mogu povećavati. Neovisno o visini plaća.

Vladina odluka o velikom rastu plaća političke elite reaktualizira pitanje socijalne pravde u hrvatskom društvu. Premijer voli mantrati o svojoj brizi za socijalnu koheziju, uporno ponavlja da je spriječio socijalnu frakturu. Ali nema kohezije u društvu u kojem su socijalne podjele tako velike kao što je to u Hrvatskoj. Neka recentna istraživanja pokazuju da su socijalna nejednakost, odnosno socijalne razlike u hrvatskoj državi dramatično narasle. Ovdje smo već spominjali podatak da se stopa rizika od siromaštva i socijalne isključenosti u Hrvatskoj povećava, što ekonomisti uzimaju kao alarmantan dokaz drastičnog socijalnog raslojavanja. Rast političkih plaća povećava jaz između političke vlasti i ostatka nacije. Pogotovo jer svoju privilegiranost politička klasa ne kani reducirati. Državne rezidencije po kojima čelnici države besplatno ljetuju, državni resursi kojima raspolažu, avioni i limuzine, plaćeni stanovi, dodaci, brda pogodnosti koje idu uz političke funkcije, ništa od toga Plenkovićeva vlada ne misli rezati. Ničega se od tih ekstra povlastica oni neće odreći. Svojim pohlepnim plaćama navodno pristojni premijer pokazuje predatorski karakter. Jako se pokondirio. Kao da ne zna kako mu narod živi. Njegova se vlast od svoje socijalne baze potpuno odvojila.

Odluka Andreja Plenkovića da političku klasu siromašne Hrvatske časti bogatim plaćama, opoziciju – zanimljivo! – uopće nije uzbunila. Nema ubojite kritike ni oštrih reakcija. Nitko ozbiljno ne prosvjeduje. Ne vrište na Pantovčaku. Ne grmi šef države. Šuti ljevica, ne javlja se ni desnica. Nema čak ni rutinskog oponiranja. Vjerojatno stišani premijerovom lukavom odlukom da ih učini participantima u svojoj velikoj milosti. Povećanjem će se plaća i predsjednik države, i saborski zastupnici, pa onda i lokalni čelnici također omastiti. Zagrebački je gradonačelnik Tomašević već objavio da će rast svoje plaće rado konzumirati. Ni ostali se neće buniti. Još manje da bi premijerov poklon netko odbio. Za šaku ih je, odnosno snopić eura uspio kupiti. Nikada vlast i opozicija nisu u Hrvatskoj bili bliži. Pare su ih pomirile. Oko svojih su većih plaća uspješno ujedinjeni. Svi skupa sve dalje od onih koje bi politički trebali predstavljati. Sve odvojeniji od naroda.

nacional