Nogomet je, valjda, jedini sport koji postoji a da su učesnici koji se njime bave na većoj cijeni ukoliko imaju bilo kakve veze s narkoticima. Lijepo je vidjeti Kolumbijce Higuitu i Valderamu na tribinama stadiona u Kazanju kako mašu razdraganim masama ljudi ili Malog Zelenog koji izbezumljeno bleji u nepoznatom pravcu, ni ne znajući da se nalazi na SP u Rusiji. Poznavaoci kokainskih neprilika mogu samo sa sjetom udahnuti i pomisliti što je sve prošlo kroz njihove dišne organe svih ovih godina pa ipak ih vole i obožavaju i mnogo godina nakon što su prestali igrati.
Oni vraćaju sjećanje na igru kada se gol mogao postići malo rukom (kao Diego) i malo glavom (kao Maradona), kada se driblalo dok te netko ne sruši ili dok ne izađeš s loptom izvan granica igrališta, kada je golman izvodio jedanaesterce i slobodne udarce, a na tribinama smjela zapaliti baklja (dobro, nije se baš smjelo, ali se palilo), sudac mogao produžiti produžetak za 10 minuta bez ikakvog razloga (jer zaboravi svirati kraj), a kada se postigne gol skidao se dres i „letjelo u publiku.“
Oni vraćaju sjećanja na vremena kada se igrači nisu proizvodili u nogometnim akademijama uz pomoć laptopa, nego su rasli na livadma krvavih koljena ganjajući „buba maru“ po vazdan.
Veza između lopte, temperamenta i droge u našoj zemlji je naglo popustila činjenicom da su „šmrkavci“ marginalizirani sudskim procesima i nepravomoćnim presudama te ih danas kamere učestalo zaobilaze, što se jako dobro osjeti na igri i atmosferi oko reprezentacije. Čak i samog predsjednika HNS-a nikako ne možemo vidjeti na državnoj dalekovidnici da govori, pa makar protokolarno.
Iako se i dalje kunemo u Domovinski rat, zahvaljujemo Bogu, klanjamo svecima, zaboravljamo na sudske procese stožernih igrača i nepotrebno ističemo mnoge stvari koje s nogometom nemaju velikih dodirnih točaka nekako nam je draže kada o tome govore ljudi poput Zlatka Dalića.
Zlatko Dalić je samozatajni bivši nogometaš, pametan čovjek, realist, optimist, a nakon pobjede nad Dancima i sretnik koji je uspio posložiti kockice u našoj šahovnici i u vrlo kratkom roku postaviti prave stvari na pravo mjesto (Kalinić Nikola) te vratiti vjeru u nogomet, igru koju vole svi.
Hrvatska igra „jogo bonito“, kako vole reći Brazilci, a to je sistem koji uvijek daje rezultat. Treba igrati lijepo, a golovi će sami doći, naravno poštujući pravila i taktičke postavke koje znaju biti i vrlo složene. Danas se igra tkz. reaktivni nogomet, maksimalno koriste i brane međuprostori između linija, a brzi i prodorni bočni igrači potrebniji su nego ikada. Dobro, treba još samo imati Rakitića, Modrića, Perišića, Mandžu, Rebića, Subašića i ostale pa se možeš prilagoditi svakom protivniku, a možeš nametnuti svoj ritam i ostvariti posjed lopte te držati je u nogama dok HDZ ne izgubi izbore.
Godinama je svaki Hrvat (pa i u bivšoj državi) imao svoju idealnu jedanaestoricu i bio pametniji od selektora, mada to ponekad, uz dužno poštovanje pojedinaca, nije ni bilo teško. Svatko je tumačio svoju taktiku centrirajući u šesnaesterac, učvršćujući veznu liniju i bokove, šutirajuči iz daleka, šprintajući u kontre ili još jednostavnije trčeći za sucem ili „češući“ malo jače ne bi li se protivnici usrali. Slagale su se formacije u lokalnim birtijama i kladionicama i svi su imali svoju ideju tko bi trebao igrati i kako dotući protivnika te postati svjetski prvak pa se s godinama udomaćila izreka da u Jugoslaviji, pardon Hrvatskoj, ima selektora upravo onoliko, koliko i stanovnika. Dolaskom Dalića i njegovog stručnog stožera to se preko noći izgubilo i zaista nitko ne bi smio imati primjedbe na selektiranje igrača, skautiranje protivnika, taktičke zamisli, izmjene igrača, ponašanje, medijske istupe svih koji predstavljaju Hrvatsku u dalekoj Rusiji. Konačno se isprofiliralo „prvih 11“ na koje se nema razloga prigovarati i čija imena jednako pamte klinci u vrtićima i dementni starci u penzionerskim domovima. Priča „Vatenih 2018.“ je lijepa i nadamo se da će još dugo trajati. Samo da je ne pokvare političari kada se počnu guzati u završnici turnira. Ali možda i neće jer nema više ni Ćire ni Čačića, a i gospodin „Čestitam“ je uspješno neutraliziran pa ne vidim tko bi osim Jandrokovića skupio hrabrosti i morala te se izložio riziku da ga vlastiti narod „isprda“. Bolje ostati u klimatiziranoj sobi, izdati priopćenje s radim naslovom: „U boj, u boj“ ili kurtoazno poslati telegram s tekstom. „Dok je srca biti će i Kroacije“. Nije loše ni pisati kolumne i učiti strane jezike, u pauzi između utakmica, jer dok je Kroacije biti će i stranih zemalja, a dok je stranih zemalja biti će i dijaspore. A kako je krenulo svi ćemo uskoro postati dijaspora.
Oni vraćaju sjećanje na igru kada se gol mogao postići malo rukom (kao Diego) i malo glavom (kao Maradona), kada se driblalo dok te netko ne sruši ili dok ne izađeš s loptom izvan granica igrališta, kada je golman izvodio jedanaesterce i slobodne udarce, a na tribinama smjela zapaliti baklja (dobro, nije se baš smjelo, ali se palilo), sudac mogao produžiti produžetak za 10 minuta bez ikakvog razloga (jer zaboravi svirati kraj), a kada se postigne gol skidao se dres i „letjelo u publiku.“
Oni vraćaju sjećanja na vremena kada se igrači nisu proizvodili u nogometnim akademijama uz pomoć laptopa, nego su rasli na livadma krvavih koljena ganjajući „buba maru“ po vazdan.
Veza između lopte, temperamenta i droge u našoj zemlji je naglo popustila činjenicom da su „šmrkavci“ marginalizirani sudskim procesima i nepravomoćnim presudama te ih danas kamere učestalo zaobilaze, što se jako dobro osjeti na igri i atmosferi oko reprezentacije. Čak i samog predsjednika HNS-a nikako ne možemo vidjeti na državnoj dalekovidnici da govori, pa makar protokolarno.
Iako se i dalje kunemo u Domovinski rat, zahvaljujemo Bogu, klanjamo svecima, zaboravljamo na sudske procese stožernih igrača i nepotrebno ističemo mnoge stvari koje s nogometom nemaju velikih dodirnih točaka nekako nam je draže kada o tome govore ljudi poput Zlatka Dalića.
Zlatko Dalić je samozatajni bivši nogometaš, pametan čovjek, realist, optimist, a nakon pobjede nad Dancima i sretnik koji je uspio posložiti kockice u našoj šahovnici i u vrlo kratkom roku postaviti prave stvari na pravo mjesto (Kalinić Nikola) te vratiti vjeru u nogomet, igru koju vole svi.
Hrvatska igra „jogo bonito“, kako vole reći Brazilci, a to je sistem koji uvijek daje rezultat. Treba igrati lijepo, a golovi će sami doći, naravno poštujući pravila i taktičke postavke koje znaju biti i vrlo složene. Danas se igra tkz. reaktivni nogomet, maksimalno koriste i brane međuprostori između linija, a brzi i prodorni bočni igrači potrebniji su nego ikada. Dobro, treba još samo imati Rakitića, Modrića, Perišića, Mandžu, Rebića, Subašića i ostale pa se možeš prilagoditi svakom protivniku, a možeš nametnuti svoj ritam i ostvariti posjed lopte te držati je u nogama dok HDZ ne izgubi izbore.
Godinama je svaki Hrvat (pa i u bivšoj državi) imao svoju idealnu jedanaestoricu i bio pametniji od selektora, mada to ponekad, uz dužno poštovanje pojedinaca, nije ni bilo teško. Svatko je tumačio svoju taktiku centrirajući u šesnaesterac, učvršćujući veznu liniju i bokove, šutirajuči iz daleka, šprintajući u kontre ili još jednostavnije trčeći za sucem ili „češući“ malo jače ne bi li se protivnici usrali. Slagale su se formacije u lokalnim birtijama i kladionicama i svi su imali svoju ideju tko bi trebao igrati i kako dotući protivnika te postati svjetski prvak pa se s godinama udomaćila izreka da u Jugoslaviji, pardon Hrvatskoj, ima selektora upravo onoliko, koliko i stanovnika. Dolaskom Dalića i njegovog stručnog stožera to se preko noći izgubilo i zaista nitko ne bi smio imati primjedbe na selektiranje igrača, skautiranje protivnika, taktičke zamisli, izmjene igrača, ponašanje, medijske istupe svih koji predstavljaju Hrvatsku u dalekoj Rusiji. Konačno se isprofiliralo „prvih 11“ na koje se nema razloga prigovarati i čija imena jednako pamte klinci u vrtićima i dementni starci u penzionerskim domovima. Priča „Vatenih 2018.“ je lijepa i nadamo se da će još dugo trajati. Samo da je ne pokvare političari kada se počnu guzati u završnici turnira. Ali možda i neće jer nema više ni Ćire ni Čačića, a i gospodin „Čestitam“ je uspješno neutraliziran pa ne vidim tko bi osim Jandrokovića skupio hrabrosti i morala te se izložio riziku da ga vlastiti narod „isprda“. Bolje ostati u klimatiziranoj sobi, izdati priopćenje s radim naslovom: „U boj, u boj“ ili kurtoazno poslati telegram s tekstom. „Dok je srca biti će i Kroacije“. Nije loše ni pisati kolumne i učiti strane jezike, u pauzi između utakmica, jer dok je Kroacije biti će i stranih zemalja, a dok je stranih zemalja biti će i dijaspore. A kako je krenulo svi ćemo uskoro postati dijaspora.
