teći prema izvoru
kada bi se neumitan slijed
u našim životima zaustavio,
kada bi predodređenost prestala
teći prema ušću,
neugrožena bi ostala samo prošlost.
poput vode zasićene plinom,
hlađene, zaboravljene i zaleđene u
zamrzivaču, sa zarobljenim
mjehurićima, u nabubrjeloj prošlosti
sjajile bi se perle prštave mladosti.
starica ružica leži i razvrstava nesmrznute
mjehuriće proživljenog.
uočila je balon vremena prije svjetskog rata,
kuharsku školu u bavaništu,
upraviteljicu lidu latkovu
kojoj je kuhala kavu, i bila štrkljavo rulence.
nešo, stara kost iz pedeset i neke,
priča priču kako ponekad pogleda prema
plikovima gimnazijskih dana. imovno zbrinut
sa sjetom se prisjeća dana
oskudice i uspoređivanja,
vremena bez televizora i nogometnih derbija.
kada bi se usud pretvorio u vremensku krutinu,
jedino bi gazirana prošlost protjecala – prema izvoru.
bez briga
shvatio si odavno kako zapravo nikome
ne trebaju još i tvoje brige. svi su izobličeni
od težine vlastitih. predlagao si razmjenu briga,
uspostavljanje ravnoteže, poravnanje,
kratkotrajna rasterećenja. funkcioniralo je
samo neko vrijeme, jer svi ste se obamanjivali
ustupanjem briga. otada si uzor za skrivanje
razdiruće uznemirenosti: ogovaraš svoj grad,
s prezirom i podsmjehom govoriš o vođama,
šalješ linkove o tajnoj povijesti,
prosljeđuješ mailove koji ne sadrže
prijetnje o posljedicama ako ih se ne
prosljedi dalje, lajkaš i banalne postove,
raspravljaš o kuhanju, glazbi i životinjama,
u dopisivanja uvrstiš uspomene iz srednje,
zatražiš savjet o gadgetima, zdravlju i odjeći...
naklapaš, a bez glasa si, prisutan si, a nema te.
isušivanje
sve više i brže rasprostire se isušeno,
besplodno tlo; pušu topli, jednolični
vjetrovi, nanose zrnca pijeska u lice;
odavno je presušilo jezero smijeha,
ne teku više duboke rijeke razgovora.
nestali su iz srca nezadrživi šamani
koji su uspjevali dozvati kiše radosti.
dospio si u pustinjsko doba, prolaziš
pored dina, kroz in salah, odvajaš se
od mediterana, a nikada nećeš stići
do ekvatora. strepiš od žeđi, zavidiš
devama, haluciniraš da će te prekriti
sipko uništenje; močvare su još jučer
bile tu, u dobu poplava, i živcirale te.
Meta
Nisam poput lutajućih propovjednika, ja se samo
ispovijedam, oblačeći metaforički, obredni suf,
prenoseći sažetke usklađenosti života s mističnom
praksom onih koji razbacanu gomilu smisla povezuju
i obnavljaju, onih koji razbuđuju usnulu nadarenost.
A kad jedan od sufija izrekne: nitko od mene nije
naučio vještinu gađanja iz luka, a da od mene nije
kasnije načinio metu, ja zašutim, dodirujući obilježeno
mjesto na mojim prsima, leđima i glavi. I gađaju učenici
metu na svom ocu, mužu, prijatelju, uredniku, učitelju.
