Nakon konsternacije koju je doživjelo hrvatsko “ pučanstvo“ odlukom Haaškog suda, te javnog samoubojstva Slobodana Praljka pred milijunskim auditorijem, nabacuju se „argumenti“ za i protiv okrivljenih. Dok jedni napadaju sve i svakoga tko je „kriv“ za izrečenu presudu, drugi govore da su dobili što su zaslužili. A za one koji se hvataju za glavu i „srce“, među najveće krivce spada bivši predsjednik Republike Hrvatske Stjepan Mesić. Nikako ne mogu „skontati“ zašto je on najveći krivac?
Navodno zato što je dao ili dozvolio uvid u transkripte Franje Tuđmana, Gojka Šuška i Janka Bobetka s onima koji su procesuirani.
Ne smijemo nikako zaboraviti tezu da Hrvatska „nije“ bila agresor i da bi se to valjda u tim transkriptima trebalo prepoznati i dokazati. Čak što više, ako je teza istinita, ta bi dokumentacija Hrvatsku trebala potpuno alimentirati, čak i od sumnji na uključenost u nedozvoljene aktivnosti. Sada se pitam; Pa nije valjda da u tim arhivima ima nešto kompromitirajuće ? „Nemoguće??!“ Ako se pak zna da ima, onda bi, po mom mišljenju, trebalo začepiti gubicu i ne laprdati. A ako nema kompromitirajućih transkripata, onda je Mesić uradio dobro. Hajde ti sad budi pametan.
Zaboraviti ne smijemo ni obveze svakog „involviranog“ da je dužan surađivati s Haaškim Tribunalom, tim prije što je Hrvatska sudjelovala u njegovom osnivanju. Mesić tvrdi da je upravo to činio, tj. poštivao važeće propise odnosno Ustavni zakon. Zamislimo da nije htio surađivati?! To bi bilo ne samo sumnjivo, već i svojevrstan dokaz da se nešto „iza brda valjalo“. Tim prije, što se znao razlog za Mesićevo i Manolićevo napuštanje HDZ-a; Kriva Tuđmanova politika prema BiH. Hajdemo se staviti u Mesićevu ulogu???
Tisuće stranica prikupljene dokumentacije mogu omesti suce Tribunala u utvrđivanju prave istine, jer neminovno stvaraju „impresije“ kod članova Tribunala, koliko god nastojali biti objektivni. Isto tako, ti nebrojeni dokumenti mogu dati i potpuniju sliku stanja na terenu. Naravno, ako se želi znati prava istina. Ili će biti po onoj: „Istina je voda duboka“. I što je još gore, žrtve zločina ne vrednuju se jednako, već po mjerilima „naši“ i „njihovi“.
Nevinih u politici teško je naći, pa je za očekivati da će se tek sada otkrivati učešće hrvatskih, hercegovačkih, srpskih i bošnjačkih „vlastodržaca“ iz tog vremena. Možda bi bilo bolje da ovi koji „vrište“ stišaju glas, barem dok se potomci današnjih emigranata ne vrate u svoje djedovine. Ako se ne budu „vraćali“ zadojeni ideologijama propalih režima 1945. godine.
Žrtava je bilo na svim stranama. Za sve sumnjive i optužene ( sa sve tri strane) najveća pokora je što ima preživjelih, „uslikanih“ , ekshumiranih i nestalih, što je vidio cijeli svijet koji također zauzima stavove o tim strahotama. Kao i mi o strahotama u drugim dijelovima svijeta. Nastojimo biti neutralni, objektivni i „pravedni“. Treba malo pogledati kako se na sva ta događanja gleda s prostorne i vremenske distance.
Koje to presude za sve stradalnike mogu biti satisfakcija za sve što su preživjeli, odnosno nisu preživjeli? Ni priznanja, ni pokajanja, ni odsluživanje kazni ne mogu vratiti pobijene, masakrirane, nestale, osramoćene. Ali bar da se postojeći „drmatori“ zajedno i zdušno „bore“ kako se nešto takvo ne bi ponovilo ni u primisli. Nisam siguran da se dovoljno djeluje u tom pravcu.
Guramo li i danas pod tepih ono što nam se ne sviđa, ono zbog čega agenture na svim stranama trebaju doživjeti osudu vlastitih naroda? Ovi „patriotski“ istupi vodećih političara, obećanja da će se učiniti sve kako bi se izvršila „revizija“ presude, bacanje je prašine u oči naivnom puku. Naivni puk neće „čeprkati“ po transkriptima, tisućama stranica sudskih spisa. Neukom i pristranom puku treba Pedro na kojeg se svaljuje krivica, kako pravi krivci ne bi „trpjeli“ grizodušje, osudu ili sankcije.
U ovim prostorima (a vjerojatno i drugdje), slave se heroji rata. Herojima se dakako priznaju samo junačka djela a izostavljaju možebitne delikatne akcije, koje su kao posljedicu imale velike „žrtve“ na drugoj ili trećoj strani. Heroje bi zapravo trebali proglašavati protivnici (da ne kažem neprijateljske strane). Onaj koji se izložio da rat ne bude tako svirep, tako bezdušan, da nevine žrtve ne trpe torturu, taj se treba proglasiti herojem-heroinom, i to od onih koje su ti heroji spašavali. Kao što Židovi proglašavaju one koji su ih spašavali u vrijeme holokausta, (Pravednik među narodima).
Zaborav nije rješenje. Pokajnici u svoje ime ili u ime nekoga rijetko se viđaju, a ako predstavljaju državu, narod, naciju, onda od „svojih“ doživljavaju osude. Pokloniti se žrtvama i istinski se zalagati kako se nikada ne bismo doveli u slično stanje, bojim se ne nailazi na dovoljnu potporu. Lakše je mrziti, osuđivati, prijetiti onima koji su spremni govoriti istinu, nego se osvrnuti, pogledati istini u oči. Da bismo to „jednog dana“ dosegli, potreban je veliki napor. Osobito kod onih koji se predstavljaju kao dušebrižnici, koji potiču vjeru u Božju pravdu. Na žalost, povijest nas uči da nas ničemu nije naučila. Više znamo o zločincima i diktatorima svih fela nego o istinskim humanistima koji su svoje živote izlagali da bi spašavali tuđe živote. O takvima bi trebalo govoriti mladim naraštajima, da bi i sami razvijali svijest o ljudskosti i humanim djelima. No, povijest je drsko dosljedna sama sebi!
Navodno zato što je dao ili dozvolio uvid u transkripte Franje Tuđmana, Gojka Šuška i Janka Bobetka s onima koji su procesuirani.
Ne smijemo nikako zaboraviti tezu da Hrvatska „nije“ bila agresor i da bi se to valjda u tim transkriptima trebalo prepoznati i dokazati. Čak što više, ako je teza istinita, ta bi dokumentacija Hrvatsku trebala potpuno alimentirati, čak i od sumnji na uključenost u nedozvoljene aktivnosti. Sada se pitam; Pa nije valjda da u tim arhivima ima nešto kompromitirajuće ? „Nemoguće??!“ Ako se pak zna da ima, onda bi, po mom mišljenju, trebalo začepiti gubicu i ne laprdati. A ako nema kompromitirajućih transkripata, onda je Mesić uradio dobro. Hajde ti sad budi pametan.
Zaboraviti ne smijemo ni obveze svakog „involviranog“ da je dužan surađivati s Haaškim Tribunalom, tim prije što je Hrvatska sudjelovala u njegovom osnivanju. Mesić tvrdi da je upravo to činio, tj. poštivao važeće propise odnosno Ustavni zakon. Zamislimo da nije htio surađivati?! To bi bilo ne samo sumnjivo, već i svojevrstan dokaz da se nešto „iza brda valjalo“. Tim prije, što se znao razlog za Mesićevo i Manolićevo napuštanje HDZ-a; Kriva Tuđmanova politika prema BiH. Hajdemo se staviti u Mesićevu ulogu???
Tisuće stranica prikupljene dokumentacije mogu omesti suce Tribunala u utvrđivanju prave istine, jer neminovno stvaraju „impresije“ kod članova Tribunala, koliko god nastojali biti objektivni. Isto tako, ti nebrojeni dokumenti mogu dati i potpuniju sliku stanja na terenu. Naravno, ako se želi znati prava istina. Ili će biti po onoj: „Istina je voda duboka“. I što je još gore, žrtve zločina ne vrednuju se jednako, već po mjerilima „naši“ i „njihovi“.
Nevinih u politici teško je naći, pa je za očekivati da će se tek sada otkrivati učešće hrvatskih, hercegovačkih, srpskih i bošnjačkih „vlastodržaca“ iz tog vremena. Možda bi bilo bolje da ovi koji „vrište“ stišaju glas, barem dok se potomci današnjih emigranata ne vrate u svoje djedovine. Ako se ne budu „vraćali“ zadojeni ideologijama propalih režima 1945. godine.
Žrtava je bilo na svim stranama. Za sve sumnjive i optužene ( sa sve tri strane) najveća pokora je što ima preživjelih, „uslikanih“ , ekshumiranih i nestalih, što je vidio cijeli svijet koji također zauzima stavove o tim strahotama. Kao i mi o strahotama u drugim dijelovima svijeta. Nastojimo biti neutralni, objektivni i „pravedni“. Treba malo pogledati kako se na sva ta događanja gleda s prostorne i vremenske distance.
Koje to presude za sve stradalnike mogu biti satisfakcija za sve što su preživjeli, odnosno nisu preživjeli? Ni priznanja, ni pokajanja, ni odsluživanje kazni ne mogu vratiti pobijene, masakrirane, nestale, osramoćene. Ali bar da se postojeći „drmatori“ zajedno i zdušno „bore“ kako se nešto takvo ne bi ponovilo ni u primisli. Nisam siguran da se dovoljno djeluje u tom pravcu.
Guramo li i danas pod tepih ono što nam se ne sviđa, ono zbog čega agenture na svim stranama trebaju doživjeti osudu vlastitih naroda? Ovi „patriotski“ istupi vodećih političara, obećanja da će se učiniti sve kako bi se izvršila „revizija“ presude, bacanje je prašine u oči naivnom puku. Naivni puk neće „čeprkati“ po transkriptima, tisućama stranica sudskih spisa. Neukom i pristranom puku treba Pedro na kojeg se svaljuje krivica, kako pravi krivci ne bi „trpjeli“ grizodušje, osudu ili sankcije.
U ovim prostorima (a vjerojatno i drugdje), slave se heroji rata. Herojima se dakako priznaju samo junačka djela a izostavljaju možebitne delikatne akcije, koje su kao posljedicu imale velike „žrtve“ na drugoj ili trećoj strani. Heroje bi zapravo trebali proglašavati protivnici (da ne kažem neprijateljske strane). Onaj koji se izložio da rat ne bude tako svirep, tako bezdušan, da nevine žrtve ne trpe torturu, taj se treba proglasiti herojem-heroinom, i to od onih koje su ti heroji spašavali. Kao što Židovi proglašavaju one koji su ih spašavali u vrijeme holokausta, (Pravednik među narodima).
Zaborav nije rješenje. Pokajnici u svoje ime ili u ime nekoga rijetko se viđaju, a ako predstavljaju državu, narod, naciju, onda od „svojih“ doživljavaju osude. Pokloniti se žrtvama i istinski se zalagati kako se nikada ne bismo doveli u slično stanje, bojim se ne nailazi na dovoljnu potporu. Lakše je mrziti, osuđivati, prijetiti onima koji su spremni govoriti istinu, nego se osvrnuti, pogledati istini u oči. Da bismo to „jednog dana“ dosegli, potreban je veliki napor. Osobito kod onih koji se predstavljaju kao dušebrižnici, koji potiču vjeru u Božju pravdu. Na žalost, povijest nas uči da nas ničemu nije naučila. Više znamo o zločincima i diktatorima svih fela nego o istinskim humanistima koji su svoje živote izlagali da bi spašavali tuđe živote. O takvima bi trebalo govoriti mladim naraštajima, da bi i sami razvijali svijest o ljudskosti i humanim djelima. No, povijest je drsko dosljedna sama sebi!
