Benjamin Abelow: Zelenski govori u ime vanjskopolitičke elite Sjedinjenih Država, koja želi nastaviti rat kako bi mogla nastaviti naoružavati Ukrajinu.
Benjamin Abelow autor je knjige “How the West Brought War to Ukraine: Understanding How U.S. and NATO Policies Led to Crisis, War, and the Risk of Nuclear Catastrophe” (Kako su politike SAD-a i NATO-a dovele do krize, rata i rizika od nuklearne katastrofe). Integralna verzija intervjua prema izvorniku objavljenom u talijanskom prijevodu na stranici QuotidianoWeb nalazi se na portalu other-news.info
U svojoj knjizi o ratu u Ukrajini kažete da su SAD i NATO isprovocirali rat. Kako shvaćate tu riječ, “isprovocirati”?
Reći da su SAD i NATO isprovocirali ovaj rat može značiti dvije različite stvari. Mislim li da su željeli rat i da su znali da će ga njihove akcije započeti? To je jedno od mogućih značenja riječi “isprovocirati”. Ali “isprovocirati” također može značiti da su njihovi postupci nenamjerno izazvali rat. Zapravo, netko može izazvati rat dok pokušava izbjeći rat. Iako je moguće da su neki u američkoj vanjskopolitičkoj eliti htjeli ovaj rat, vjerujem da većina nije. Mislim da je većina iskreno pokušavala stabilizirati mir. U engleskom jeziku imamo frazu: “Put do pakla je popločan dobrim namjerama”. Mislim da se to odnosi na ulogu Sjedinjenih Država i NATO-a u kreiranju ovoga rata.
U knjizi izazivate čitatelje da akcije SAD-a i NATO-a promatraju očima Rusije. Sugerirate da će im to pomoći da razumiju porijeklo rata. Možete li ponuditi primjer?
Jedan primjer se dogodio 2021., godinu prije nego što je Rusija napala Ukrajinu. Te je godine NATO izveo vježbu bojevog gađanja u Estoniji, članici NATO-a na sjeverozapadnoj granici Rusije. NATO je ispalio 24 projektila. Lansirna mjesta bila su samo 70 milja od Rusije, a projektili su imali domet od 285 milja. Svrha ove vježbe bila je uvježbavanje uništavanja ciljeva protuzračne obrane unutar Rusije. Projektili nisu ušli u ruski zračni prostor, a NATO nije planirao napasti Rusiju. Pokušavali su otkriti kako reagirati ako Rusija napadne neku od baltičkih država – Estoniju, Latviju ili Litvu. Uništavanje ciljeva protuzračne obrane bilo je dio opće strategije odvraćanja ili zaštite. Ali ovu su vježbu ruski čelnici mogli shvatiti kao pripremu za ofenzivni napad. Zapravo, iste se vježbe mogu koristiti za treniranje u tu svrhu.
Zamislimo sada obrnutu situaciju. Zamislite da su odnosi Sjedinjenih Država i Kanade u krizi, a da su Rusija i Kanada razvile bliske političke i vojne veze. Sada zamislite da je, koristeći mjesto za obuku u Kanadi, Rusija lansirala projektile 70 milja od granice SAD-a, kako bi vježbala uništavanje mjesta protuzračne obrane unutar Sjedinjenih Država. Kako bi reagirali američki političari i vanjskopolitička elita, vojni planeri i obični građani u Sjedinjenim Državama? Bi li prihvatili ruske tvrdnje da su njihove akcije bile samo obrambene? Ne. Imali bi dovoljno razloga da vježbe smatraju prijetnjom, možda čak i uvodom u rat. Američki čelnici zahtijevali bi da se vježbe prekinu i da se projektili uklone. Vjerojatno bi zahtijevali da ruska vojska u potpunosti napusti Kanadu. A da je Rusija odbila, SAD bi vjerojatno krenule u rat. Kada bi situacija to zahtijevala, američki vojni planeri mogli bi čak zaprijetiti uporabom taktičkog nuklearnog oružja.
Zelenski donosi velike rizike Sjedinjenim Državama i Europi. Poduzeo je korake koji bi NATO mogli uvući u izravan rat s Rusijom
Imajte na umu da ne govorimo samo o tome da Kanada ima vlastitu vojsku. Govorimo o zemlji, u ovom primjeru o Rusiji, koja dolazi izdaleka – zapravo izvan naše hemisfere – i vježba sa svojim projektilima točno na granici SAD-a. To je upravo ono što su Sjedinjene Države i NATO učinili prema Rusiji tijekom njihove vježbe u Estoniji. Njihovi postupci pokazali su duboko zanemarivanje rizika koje je Rusija mogla uočiti. To također pokazuje nedostatak razumijevanja o tome koliko bi lako ponašanje NATO-a moglo smanjiti zapadnu sigurnost, umjesto da je poveća, provocirajući ruski odgovor.
Koje se lekcije mogu izvući iz ovog primjera?
Ovaj primjer ilustrira ono što politolozi i stručnjaci za međunarodne odnose nazivaju “sigurnosnom dilemom”. Ovaj se pojam odnosi na ideju da akcija koja je namijenjena obrani također može imati napadački potencijal i druga država je može shvatiti kao prijetnju. Rezultat može biti spirala akcije i reakcije koja završava ratom. Dilema je u tome što država želi povećati svoju sigurnost, ali donosi odluke koje imaju suprotan učinak, provocirajući obrambene poteze druge strane.
Ovaj primjer također ilustrira koliko je važno moći zamisliti kako druga država, posebice potencijalni protivnik, doživljava stvari. Ta se sposobnost ponekad naziva “strateška empatija”. Zahtijeva sposobnost da se izađe iz vlastite ograničene perspektive i da se (da tako kažemo) stane u tuđe cipele. Zahtijeva da prepoznamo da se – što god drugo mislili o potencijalnom protivniku – vodstvo druge zemlje sastoji od ljudskih bića koja imaju iste sigurnosne brige i strahove kao i mi.
Ova vježba u Estoniji bila je samo jedna od mnogih vježbi koje je NATO sproveo u blizini ruske granice. Zapravo, NATO je izveo vrlo sličnu raketnu vježbu 2020., također u Estoniji. Sve te vježbe, u ovoj ili onoj mjeri, stvorile su sigurnosnu dilemu za Rusiju. Svaka ta vježba je bila zamišljena kao dio obrambene pripreme i oblik odvraćanja. Ali svaka bi se vježba mogla koristiti i kao dio napadačke strategije. Dok se neki ljudi u SAD-u ili Europi mogu smijati ideji da je NATO prijetnja, iz ruske perspektive to nije šala. NATO je prije svega vojna organizacija. Zapravo, to je najmoćnija vojna organizacija koja je ikada postojala u povijesti svijeta. I mnogo prije nego što je ovaj rat počeo, bila je usmjerena na Rusiju.
Sjedinjene Države i NATO nisu na odgovarajući način uzeli u obzir zabrinutost Rusije za sigurnost. Kao rezultat toga, stvorili su situaciju koju su ruski čelnici vrlo prirodno shvatili kao vojnu prijetnju.
Mislite li da su Putin i rusko vodstvo paranoični?
Stotine tisuća Ukrajinaca su ubijene ili osakaćene, nebrojeni milijuni su raseljeni i traumatizirani, a fizička država Ukrajina je ispražnjena i izgubila je gotovo dvadeset posto svog teritorija
Ne. Mislim da imaju legitimne sigurnosne brige kakve zaokupljaju mnoge nacionalne vlade, uključujući i Sjedinjene Države. Unatoč tome, način na koji lideri gledaju na stvari se oblikuje i mijenja povijesnim iskustvima njihovih zemalja. U slučaju Rusije, važno je zapamtiti da je zemlja više puta napadnuta sa Zapada preko teritorija Ukrajine. Posljednji put kada se to dogodilo, tijekom operacije Barbarossa nacističke Njemačke, jedan od svakih sedam građana Rusije je umro. To je 13 posto ukupne ruske populacije. Ne 13 posto vojske. 13 posto ukupnog ruskog građanstva. Kao jedan od primjera strahovitog razaranja koje je zemlja doživjela, Sankt Peterburg — koji se tada zvao Lenjingrad — drugi najveći ruski grad, bio je pod opsadom više od dvije godine, a njegovi su stanovnici bili prisiljeni na kanibalizam.
Mi u Sjedinjenim Državama, a usuđujem se reći i u većem dijelu Europe, ne možemo niti zamisliti takvo što. Bilo bi to kao da su Los Angeles ili New York bili pod opsadom i svedeni na kanibalizam. Nama je to nepojmljivo. Ali to je u velikoj mjeri dio ruske povijesne memorije. A ta opsada samo je jedan primjer onoga što su ruski građani izdržali unutar svojih granica. U jednoj jedinoj bitci, onoj za Staljingrad, koja je preokrenula tok nacističke invazije, poginulo je blizu 1.000.000 vojnika i 40.000 civila.
Ovi i drugi ratni događaji nisu povijesna apstrakcija za danas žive Ruse. Događaji su utjecali na gotovo sve obitelji. U Putinovom slučaju, njegovi su roditelji jedva preživjeli bolest i gotovo smrtonosne rane, a njegov stariji brat i nekoliko stričeva su umrli. Moramo uzeti u obzir sve to. To je jedan važan čimbenik koji moramo uzeti u obzir kada razmišljamo o strateškoj empatiji i sigurnosnim dilemama.
Pišete o kubanskoj raketnoj krizi. Zašto?
Godine 1962. Sovjetski Savez je postavio projektile s nuklearnim bojevim glavama na Kubu, oko 90 milja od obale Floride i 1000 milja od Washingtona, DC. Sjedinjene Države gotovo su ušle u nuklearni rat kako bi prisilile Sovjete da ih uklone. Ova epizoda može biti poučna za Amerikance jer su u tom slučaju upravo Sjedinjene Države bile na drugom kraju sigurnosne dileme. Neke od istih stvari koje smo tada doživjeli mogu se usporediti s onim što smo učinili Rusiji prije izbijanja rata u Ukrajini. Što je najvažnije, Rusija je zahtijevala da ne uvodimo Ukrajinu u NATO. Ukrajina dijeli granicu od 1200 milja s Rusijom, koja je na određenim točkama udaljena samo 400 milja od Moskve. Neki su tvrdili da je ono što je Zapad učinio Rusiji bila neka vrsta obrnute kubanske raketne krize. Mislim da u tome ima dosta istine.
Možemo naučiti i druge stvari. Jedan od glavnih razloga zašto tijekom krize nije došlo do nuklearnog rata je taj što je predsjednik John F. Kennedy bio hrabar i mudar čovjek u svom odnosu sa Sovjetskim Savezom. Uspostavio je osobni odnos sa svojim sovjetskim kolegom Nikitom Hruščovim, razmjenjujući pisma putem privatnog diplomatskog kanala. Kada je došlo do krize, postojao je element povjerenja, sposobnost da se radi zajedno kako bi se spriječilo da kriza eskalira u nuklearni rat.
Mi na Zapadu vjerujemo da Zelenski ima univerzalnu podršku svog naroda. Ali kako to možemo znati? Oporbene stranke i oporbeni mediji u Ukrajini su zabranjeni
Nažalost, čini se da naši sadašnji lideri nemaju takvu mudrost. Joe Biden je više puta i osobno uvrijedio Putina. Državni tajnik Antony Blinken, glavni diplomat naše zemlje, i naša trenutna podtajnica za politička pitanja, Victoria Nuland, čini se da ne znaju što znači diplomacija. Iz Washingtona dolaze samo uvrede, neprijateljstvo i zahtjevi. Također, suprotno uvriježenom mišljenju, kubanska raketna kriza nije riješena direktnom konfrontacijom Kennedyja i Hruščova, već je sklopljen tajni dogovor u kojem je, u zamjenu za uklanjanje kubanskih projektila, Kennedy pristao ukloniti nuklearne projektile srednjeg dometa iz Italije i Turske. Zapravo, postavljanje tih projektila 1960. i 1961. od strane Sjedinjenih Država bio je jedan od razloga zašto je Hruščov postavio projektile na Kubu. Rješenje krize otkriva potencijal za obostrana diplomatska rješenja za vojno nerješive probleme.
Teško je razgovarati s ljudima o ovom ratu. Ljudi obično kažu da postoji agresor, Rusija, i žrtva, Ukrajina, i da više ništa nije važno. Što kažete ovim ljudima?
Ljudi možda razmišljaju ovako: “U redu, SAD i NATO su pogriješili, ali sada se moramo suočiti s trenutnom stvarnošću. Kakve veze ima kako smo došli do ovoga?” Na površini to dobro zvuči, ali moramo razumjeti zašto je rat počeo ako ga želimo privesti kraju uz minimalna dodatna razaranja i rizik.
Moje formalno obrazovanje nije samo povijest, već i medicina. U medicini razumijemo da ako krivo dijagnosticiramo problem, a zatim ga pokušamo liječiti, koristit ćemo pogrešnu terapiju i možemo pogoršati situaciju. Zapravo, možemo ubiti pacijenta. Upravo se to sada događa. Ljudi u Washingtonu i Europskoj uniji, te u raznim prijestolnicama Europe, pogrešno su dijagnosticirali problem. Rezultat toga, “liječenje” koje su propisali – i nastavljaju propisivati - je poput dolijevanja benzina na vatru. Ovaj bi požar lako mogao izmaći kontroli i dovesti do katastrofe. To bi moglo rezultirati ne samo uništenjem Ukrajine i njezinim potpunim gašenjem kao funkcionalnog društva, već i izravnim sukobom NATO-a i Rusije, što bi moglo dovesti do nuklearnog rata. Neki ljudi gledaju ovaj rat kao na Drugi svjetski rat. Čini im se da se Rusija pokušava proširiti i ponovno uspostaviti Sovjetski Savez ili carstvo. To je besmislica. Stvarni razlog za ovaj rat je sigurnosna dilema koja proizlazi iz širenja NATO-a do ruskih granica. Ali ako mislite da se borite protiv Hitlera, to jest protiv nekoga tko želi preuzeti svijet, nekoga tko nema racionalne brige za sigurnost, već samo želju za ubijanjem i širenjem, tada nastaviti borbu ima smisla. Tada bi moglo imati smisla na pregovore gledati kao na umekšavanje. Čini se da to misle naši vođe – i uz pomoć poslušnih masovnih medija provode propagandu kako bi isto to mislili i stanovnici Sjedinjenih Država i Europe.
Dopustite mi da izravno odgovorim na vaše pitanje. Pitali ste što reći ljudima koji misle da porijeklo rata nije važno. Odgovor je jednostavan: objasnite im zašto je to jako važno. Objasnite kako će pogrešno razumijevanje zašto je rat počeo dovesti do lošeg i moguće katastrofalnog ishoda. Ideje su najmoćnije stvari na svijetu. Pogrešne ideje su među najopasnijima. Trenutno je naš zadatak zamijeniti loše ideje dobrima, pri čemu mislim na ideje koje bolje odražavaju realnost situacije.
Što sada možemo očekivati od naših vođa?
Mnogi ljudi čekaju da njihovi izabrani i neizabrani lideri – u Washingtonu, Bruxellesu i europskim prijestolnicama – prepoznaju svoje pogreške. Neki ljudi vjerojatno misle da bi vođe pokušali ispraviti svoje pogreške kada bi ih prepoznali. Mislim da je to malo vjerojatno iz dva razloga.
Prvi razlog je to što se čini da su zarobljeni stavom “Putin-jednako-Hitler”. Čini se da nisu sposobni ili da ne žele primijeniti stratešku empatiju, vidjeti stvari ruskim očima i shvatiti stvarne uzroke ovog rata. Iako vjerujem da većina naših vođa istinski želi ono što je najbolje za svoje zemlje, političke zajednice i svijet, oni su opasno ograničeni u svojim pogledima,
Drugi razlog je taj što su mnogi naši čelnici i institucije oni koji su i stvorili problem. Oni su ti koji su gurali širenje NATO-a. Kao rezultat toga, stjerali su u kut ne samo Rusiju, nego i sami sebe. Naši lideri, umjesto da prepoznaju svoje pogreške i naprave odgovarajuće prilagodbe, još žešće guraju istu destruktivnu politiku.
Zato građani Europe i građani Sjedinjenih Država moraju nešto poduzeti. To bi trebala biti mirna akcija, demokratska akcija, ali svejedno snažna akcija. Na nama je da vidimo što se događa, da educiramo ljude i da razvijemo masovni pokret koji će obuhvatiti cijeli politički spektar. Ne samo lijevo. Ne samo desno. Ne samo one na rubu. Sve. Ovo je pitanje previše važno da bi se svelo na stranačku politiku. Moramo se suočiti sa stvarnošću, a ta stvarnost uključuje rizik od izravnog sukoba NATO-a i Rusije i rastuću mogućnost nuklearnog rata.
U svojoj knjizi opisujete kako su, dok se Sovjetski Savez bližio kraju, zapadne zemlje uvjeravale Moskvu da se NATO neće širiti prema istoku. Moskva je napravila ozbiljnu pogrešku što nije dobila to jamstvo u pisanom obliku. Mislite li da je Moskva napravila još neke pogreške?
Uvjeravanja koja spominjete bila su dio dogovora po kojem će Moskva ukloniti svojih 400.000 vojnika iz Istočne Njemačke. Cilj je bio dopustiti da se podijeljena Njemačka, Istok i Zapad, ponovno ujedini pod okriljem NATO-a. Zauzvrat, NATO se ne bi širio prema istoku. U to vrijeme, NATO je bio smješten ne istočnije od sredine Njemačke, oko tisuću milja od ruske granice. Sve je to usmeno dogovoreno. Imamo pisane dokaze o procesu, ali dogovor nikada nije postao službeni ugovor. Moskva je uklonila svoje trupe, ali Zapad nije izdržao. Kao što kažete, ovo je bila ozbiljna greška Moskve.
Kada kažemo da je to bila pogreška, zapravo kažemo da je Moskva bila glupa što nam je vjerovala. Kakvi smo mi to narodi koji ne drže svoju riječ i ne žive u skladu s onim što kažemo da ćemo učiniti? Ovdje je vrijedno istaknuti da kada su Kennedy i Hruščov spriječili nuklearni Armagedon razmjenom sovjetskih projektila na Kubi za američke projektile u Italiji i Turskoj, niti taj dogovor nije bio službeni ugovor. Povjerenje je bilo bitna komponenta, pogotovo jer Kennedy, prema uvjetima sporazuma, trebao ukloniti američke projektile nakon šest mjeseci nakon što je Hruščov uklonio sovjetske.
Pitali ste jesu li Rusija i njezini čelnici činili druge pogreške. Jesu. A prva među njima je bila: Rusija je napala Ukrajinu. Čak je i za Rusiju invazija katastrofa. Istina je da je NATO stjerao Rusiju u kut i Rusija je odlučila krenuti u borbu. Za to snosimo veliku odgovornost i sada moramo pronaći način da se pošteno nosimo sa stvarnošću koju smo stvorili. Ali ipak je Rusija započela rat. Moralna je obveza zemlje i njezinih vođa da istraže svaki mogući put prema miru prije nego što poduzmu takav korak. Ubijanje nevinih je neprihvatljivo. Treba se iznimno potruditi da se to izbjegne. Nisam uvjeren da je Putin to učinio prije pokretanja ovoga rata.
Ipak, budući da to malo ljudi zna, moram naglasiti da je Putin mnogo puta pokušao izbjeći ovaj rat. Pokušao je 2007., kada je istupio na Münchenskoj sigurnosnoj konferenciji, ističući da se europska sigurnost mora baviti potrebama svih strana istovremeno. Pokušao je 2014. i 2015., tijekom Minskog procesa, koji je bio Putinov pokušaj rješavanja krize u Donbasu, u istočnoj Ukrajini, gdje je izbio rat na ruskoj granici. Putin je ponovno pokušao u prosincu 2021., kada je pokušao pregovarati o pitanju članstva Ukrajine u NATO-u. Ali Zapad, posebice Sjedinjene Države, o tome nisu htjele raspravljati. U osnovi je američka poruka Rusiji bilai: NATO vas se ne tiče, čak ni na vašoj granici.
Također, u ožujku 2022. – samo nekoliko tjedana nakon što je Rusija izvršila invaziju, u vrijeme kada je ruska vojna akcija još uvijek bila ograničena i još nije uzrokovala veliko razaranje ukrajinske infrastrukture – Putin je pokušao postići mirovni sporazum s Ukrajinom. Čak je i tada nastojao izbjeći daljnji rat tako što bi natjerao Ukrajinu da se odrekne članstva u NATO-u. Čini se da su temeljne crte sporazuma bile razrađene i da bi rat bio priveden kraju. Ali Zapad je sabotirao taj mirovni proces. To znamo iz više izvora, što uključuje ukrajinske medije, izjave bivšeg premijera Izraela, turskih izvore i dva znanstvenika koji pišu u časopisu Foreign Affairs. Očito su SAD i Britanija željele produžiti rat kako bi kaznile Putina i oslabile Rusiju.
Unatoč mnogim Putinovim pokušajima da izbjegne ovaj rat i ograniči njegov opseg, ne mogu na rusku invaziju gledati kao išta drugo nego nečasan čin i užasnu pogrešku. Ne mogu to opravdati. Ne mogu prihvatiti ideju da Putinu nije preostalo ništa što je još mogao pokušati.
U knjizi govorite i o ulozi ukrajinskih ultranacionalista tijekom uvoda u sadašnji rat. Na što se to odnosi?
Mi na Zapadu čujemo puno o fašističkim i ultranacionalističkim utjecajima u Rusiji, ali puno manje o tim skupinama u Ukrajini. Ta tema je zabranjena. I stalno slušamo da je njihov broj relativno mali, što je istina. Međutim, ukrajinski ultranacionalisti, neonacisti i drugi na krajnjoj desnici, dobro su organizirani i spremni upotrijebiti nasilje. Kao rezultat toga, izvršili su ogroman utjecaj na donošenje odluka u Ukrajini. Zapravo, krajnja desnica je upotrijebila “prisilni veto” na ukrajinsku politiku.
Najvažniji primjer odnosi se na ukrajinskog predsjednika Volodomira Zelenskog. Izabran je 2019. na mirovnoj platformi. Pobijedio je s većinom od 73 posto glasova, što mu je dalo velike ovlasti. Želio je riješiti sukob u Donbasu, u istočnoj Ukrajini, gdje je trajao građanski rat od 2014. Iako je Rusija pružila potporu etničkim Rusima i govornicima ruskog jezika koji su tražili veću autonomiju, odnosno stvarno odvajanje od Ukrajine, sukob je u osnovi bio unutarnji za Ukrajinu. U svom inauguracijskom govoru, Zelenski je rekao da je spreman izgubiti svoju [predsjedničku] poziciju ako to bude posljedica traženja mira. Ali samo tjedan dana kasnije, čelnik krajnje desnice izjavio je u objavljenom intervjuu da će Zelenski, ako provede svoje planove, izgubiti ne samo svoju poziciju, već život. .
Prijetnje nasiljem Zelenskom i njegovoj vladi su se nastavile. To je uključivalo izravne prijetnje smrću Zelenskog i nasilne ultranacionalističke i neonacističke demonstracije koje su demolirale predsjedničku zgradu. S vremenom je Zelenski kapitulirao. Odustao je od svoje mirovne platforme i usvojio politiku prihvatljivu krajnjoj desnici. Počeo je tvrditi da kriza u Donbasu zapravo nije građanski sukob, već je u potpunosti rezultat ruskog uplitanja i intervencije. To je bio stav koji je zastupala krajnja desnica. Sporazumi iz Minska — par prethodno potpisanih sporazuma koji su mogli mirno riješiti krizu u Donbasu — nikada nisu provedeni. Jack Matlock, Jr., koji je bio pretposljednji veleposlanik SAD-a u Sovjetskom Savezu, izjavio je da Rusija vjerojatno ne bi izvršila invaziju na Ukrajinu da su se sporazumi iz Minska proveli.
Većina ljudi na Zapadu malo zna o ovoj povijesti. Zapravo, moj je dojam da su zapadne vlade to namjerno prikrile, jer se ne uklapa u priču koju žele ispričati.
Kažete da je Zelenski “kapitulirao” pred krajnjom desnicom. Na Zapadu ga inače ne prikazuju tako. Je li ispravno govoriti na ovaj način kada je Ukrajina napadnuta i dok je u ratu?
Kad kažem da je Zelenski “kapitulirao” pred krajnjom desnicom, ponavljam ono što je rekao ukrajinsko-kanadski znanstvenik Ivan Katchanovski, politolog sa Sveučilišta u Ottawi. On je jedan od najupućenijih svjetskih stručnjaka o mnogim aspektima novije političke povijesti Ukrajine. Nije moguće razumjeti što se događa u Ukrajini bez čitanja rada Katchanovskog.
Uz svoje istraživanje krajnje desnice, Katchanovski je proučavao kako su Sjedinjene Države intervenirale u ukrajinsku politiku. Opisao je kako su, počevši od prosvjeda na Majdanu i svrgavanja predsjednika Viktora Janukoviča 2014., Sjedinjene Države stekle izniman utjecaj u odabiru ključnih osoba u ukrajinskoj vladi, kao i u kreiranju njezine politike. Povremeno je kontrola bila u biti diktatorska. Prema Katchanovskom, Sjedinjene Države stekle su toliku kontrolu da je, koristeći tehničke definicije političke znanosti, Ukrajina postala “država klijent” SAD-a. Sjedinjene Države su iskoristile svoju moć da Ukrajinu postave kao pijuna u geostrateškoj igri kako bi izvršile pritisak na Rusiju.
Budući da je Ukrajina napadnuta, postoji prirodna tendencija da se ne kritiziraju njezini čelnici. Naše vlade i mediji pojačavaju tu tendenciju. Međutim, zbog kapitulacije Zelenskog, njegova politika produbljuje i produžuje ovaj rat. Zagovara maksimalističke pregovaračke pozicije, koje sprečavaju pokretanje prema miru. Koristi se agresivnom retorikom. Šutjeti o Zelenskom, odnositi se prema njemu “u rukavicama”, znači podržavati rat po defaultu.
Mi na Zapadu vjerujemo da Zelenski ima univerzalnu podršku svog naroda. Ali kako to možemo znati? Oporbene stranke i oporbeni mediji u Ukrajini su zabranjeni. Vojno sposobni muškarci – raspon je široko definiran, između 18 i 60 godina – bivaju uhićeni ako pokušaju napustiti zemlju. Mladiće hvataju s ulice i šalju protiv njihove volje u stroj za mljevenje mesa na fronti. To ne bi bilo potrebno kada bi svi bili željni borbe.
Za mnoge na Zapadu Zelenski je postao lice Ukrajine i personifikacija pravedne stvari. Na njega se gleda kao na model i inspiraciju. Kako vi vidite Zelenskog?
Zelenskog na Zapadu vide kao velikog heroja, novog Churchilla, odvažnog i hrabrog ratnika. Mislim da je ovaj prikaz gotovo suprotan istini. Zamagljuje stvarnost čovjeka koji je, pod pritiskom, prekršio svoju najveću vrijednost i cilj: uspostaviti mir u Donbasu i okončati građanski sukob u Ukrajini. Kao rezultat toga, rat u Donbasu se nastavio i pridonio izbijanju sadašnjeg, šireg rata.
Umjesto kao heroja, na Zelenskog gledam kao na tragičnu figuru. Suočio se s velikim iskušenjem. Može li interese svoje zemlje staviti ispred svoje osobne sigurnosti i želje da održi vlast? Potpuno je zakazao. Ali ovaj neuspjeh je razumljiv, a možda je i bio neizbježan. 2019., nedugo nakon što je Zelenski izabran, pokojni profesor Sveučilišta Princeton i New York Stephen F. Cohen je rekao da će njegovi mirovni napori propasti ako Sjedinjene Države ne zaštite Zelenskog od krajnje desnice. Da SAD ne podržava Zelenskog, rekao je Cohen, on ne bi imao šanse. Zelenski nikada nije dobio tu podršku.
Nadalje – a to govori mnogo o utjecaju krajnje desnice u Ukrajini – oni koji su prijetili životu Zelenskog nisu procesuirani. Ni policija ni sudovi nisu zaštitili pristaše i kolege Zelenskog kada su se zalagali za mir. Znakovito je da je Zelenskijev prijatelj Sergej Sivokho, kojeg je Zelenski izabrao da odigra ključnu ulogu u traženju mira i pomirenja unutar Ukrajine, fizički napadnut.
Jednako zabrinjavajuće je što se ukrajinski narod nije digao i zahtijevao da policija, sudovi i druge državne institucije pruže odgovarajuću zaštitu Zelenskom. Na prvi pogled, to je teško razumjeti, s obzirom na njegov veliki izborni mandat i činjenicu da je, u vrijeme njegova izbora, u Ukrajini bilo aktivno najmanje 70 pro-mirovnih skupina. Ova pozadina opisana je u važnoj novoj knjizi profesora Nicolaija Petra sa Sveučilišta Rhode Island, The Tragedy of Ukraine. Zašto se ova popularna podrška miru nije pretvorila u demokratski pritisak da se Zelenski i njegova vlada zaštite od nasilja? Glavni čimbenik je bez sumnje bio taj što su se mnogi ljudi bojali krajnje desnice. Znali su da progovaranje može ugroziti njihove živote. Prisilni veto krajnje desnice proširio se i na građane.
Ali problem je dublji od toga. Mnogi u Ukrajini imaju ambivalentan odnos s krajnjom desnicom. Tijekom dijelova 1940-ih, naoružane nacionalističke skupine na čelu sa Stepanom Banderom i Romanom Šuhevičem borile su se protiv Sovjeta u Ukrajini. Budući da su označeni kao borci za ukrajinsku neovisnost, danas u Ukrajini mnogi cijene Banderu i Šuheviča. U borbi protiv Sovjeta, Banderina frakcija Organizacije ukrajinskih nacionalista otvoreno je surađivala s nacistima kada su napali Ukrajinu 1941., pomažući im u provođenju njihove totalitarne i genocidne politike. A skupina na čelu sa Šuhevičem. Ukrajinska ustanička armija, počinila je masovna ubojstva nad civilima. Ne samo da je ova skupina ubila etničke Ukrajince koji su se protivili njihovoj politici, već su ubili desetke tisuća Poljaka i Židova. Ipak, budući da su se Bandera i Šuhevič borili za nacionalističku stvar, mnogi ih Ukrajinci i dalje visoko cijene. Kao rezultat toga, kada su oni koji stoje na ideološkoj liniji ovih nasilnih nacionalističkih skupina – moderna krajnja desnica – zaprijetili životu i vladi Zelenskog, ukrajinski narod nije ustao da ga podrži.
Premalo ljudi u Ukrajini je obratilo odgovarajuću pozornost kako na brutalnu nacionalističku prošlost zemlje tako i na rirodu događaja koji su činili njezin politički poredak nakon 2014. Na kraju, Zelenski stvarno nije imao šanse. Iskreno je želio mir i, barem u početku, hrabro je slijedio svoj cilj. Ali naposljetku mu je nedostajalo hrabrosti, snage karaktera i potrebne potpore Zapada, kao i vlastitog naroda, da izdrži. Zato na Zelenskog gledam kao na tragičnu figuru.
Međutim, Zelenskog moramo i kritizirati. Ako je istraživački novinar Seymour Hersh u pravu, Zelenski i njegova vlada su pronevjerili mnogo milijuna dolara američke pomoći od početka rata. Ipak, po meni, to nije njegov najveći grijeh. Na Zelenskog gledam kao na uništitelja svoje zemlje. On je čovjek koji je, kako je rekao Richard Sakwa, mogao spriječiti ovaj rat izgovorivši samo pet riječi: “Ukrajina neće ući u NATO.” Zelenski snosi i odgovornost što nije hrabrije ustrajao nakon što mu je život ugrožen. Također je mogao sklopiti mir u ožujku i travnju 2022., samo nekoliko tjedana nakon početka rata, kada su pregovori s Rusijom bili u tijeku i postizali uspjeh. Ali je popustio pod pritiskom Zapada – i tako se rat nastavio i eskalirao. Stotine tisuća Ukrajinaca su ubijene ili osakaćene, nebrojeni milijuni su raseljeni i traumatizirani, a fizička država Ukrajina je ispražnjena i izgubila je gotovo dvadeset posto svog teritorija.
Čak i ako je rezultat bio produljeni rat, možda Zelenski služi nekoj višoj svrsi? Može li žrtva koju Ukrajinci podnose biti opravdana kao dio šire borbe protiv autoritarizma? I u krajnje ograničenom smislu, može li Zelenski djelovati na način koji služi američkim i europskim interesima?
Ne, nijedna od ovih svrha nije ispunjena. Zapravo, Zelenski donosi velike rizike Sjedinjenim Državama i Europi. Poduzeo je korake koji bi NATO mogli uvući u izravan rat s Rusijom. Na primjer, kada se ukrajinski projektil protuzračne obrane srušio u Poljskoj (saveznici NATO-a obuhvaćenoj odredbom članka 5. o kolektivnoj obrani), Zelenski je tvrdio da je to bio namjerni ruski raketni napad na Poljsku. Čini se da je lagao u svrhu uvlačenja NATO-a u izravnu borbu s Rusijom. Ovdje se mora primijetiti da izravan rat NATO-a i Rusije nosi neprihvatljivo visok rizik od nuklearne eskalacije. Ovo je zaključak studije RAND Corporation iz siječnja 2023. RAND je think tank kojeg financira američka vojska. Ne izdaje takva upozorenja olako.
U obraćanju australskom think tanku, Institutu Lowy, Zelenski je predložio da Zapad pokrene preventivni napad na ruski nuklearni arsenal.
Činjenica je da je Zelenski u biti glasnogovornik. On govori u ime vanjskopolitičke elite Sjedinjenih Država, koja želi nastaviti rat kako bi mogla nastaviti naoružavati Ukrajinu kao posrednika za slabljenje Rusije, koristeći zemlju Ukrajine kao bojno polje, a ukrajinske građane kao topovsko meso. Ipak, cilj slabljenja Rusije, što je pusti san washingtonskog vanjskopolitičkog establišmenta, nije u interesu američkih ili europskih građana. Malo je vjerojatno da će biti uspješan. Ekonomski šteti Zapadu i uništava Ukrajinu. A ako Zapad ikad počne ostvarivati svoj cilj – uništenje Rusije kao velike vojne sile – vjerojatni rezultat bi bila ruska uporaba nuklearnog oružja na bojnom polju, što bi lako moglo eskalirati u strateški nuklearni rat.
Oni u Sjedinjenim Državama, Ukrajini i Europi koji ovaj sukob vide kao borbu demokracije protiv autoritarizma krivo tumače što se događa. Neki to možda čine iz neznanja, drugi namjerno u prilog geostrateškom planu. Stvarnost je da su, u ključnim aspektima, demokraciju u Ukrajini davno podrila ukrajinska krajnja desnica – i Sjedinjene Države.
Velik dio onoga što govorite je u suprotnosti sa zapadnim narativom i sukobljava se s trenutnom američkom politikom. Mogli bi vas smatrati antiamerikancem. Jeste li antiamerikanac? Mrzite li Ameriku?
Apsolutno ne. Moji djed i baka došli su u Sjedinjene Države kako bi pobjegli od nasilja u drugim zemljama i pronašli bolji život. Čak i sada, dvije generacije kasnije, i dalje u mislima držim sliku Amerike kao svjetionika slobode i sigurnosti za svijet.
Unatoč svemu što se događa, i dalje vjerujem da je u svojoj biti Amerika velika zemlja. Pomogla je čovječanstvu dati neprocjenjive filozofske koncepte o slobodi i pravima pojedinca. Bez sumnje, ponekad nije uspjela ispuniti te visoke ciljeve, ali ponekad je. U svakom slučaju, ti ideali stoje sami za sebe i odigrali su transformativnu ulogu u svijetu. Također vjerujem da su Sjedinjene Države — zajedno sa Sovjetskim Savezom, koji je odigrao odlučujuću ulogu u porazu Hitlera — možda doslovno spasile svijet od nacizma.
Dakle, ne, nisam antiamerikanac. Svoje komentare ovdje, kao i svoju knjigu i svoja rad vezan uz rat u Ukrajini, vidim kao izraz američkog patriotizma – pokušaj da se pomogne prilagođavanju američkih politika pravim interesima Sjedinjenih Država kao nacije. Pokušavam na miran način utjecati na politiku kako bi bolje odražavala najviše etičke vrijednosti Sjedinjenih Država. Da bismo postigli ovaj cilj, nadu koju mnogi dijele, moramo se suočiti sa stvarnošću, čak i ako je ta stvarnost neugodna. Moramo biti spremni otvoreno govoriti.
