U listopadu 2005. god. jedan čovjek osuđen je, doduše uvjetno, na osam mjeseci zatvora zbog toga što je 1999. god. sudjelovao u tučnjavi. Potukao se s policajcima koji su došli u ugostiteljski objekt s namjerom da tamo ponovno uspostave narušeni javni red i mir koji je ovaj bezimeni, uz sufliranje osoba sličnih afiniteta prema javnom redu i miru, obilato kršio.
U tučnjavi je bezimeni, osim fizičke sile, posegnuo i za arsenalom verbalnog nasilja nad policajcima. Da skratim priču, sada je taj bezimeni nasilnik ministar obrane.
Budući da je nastupila pravna rehabilitacija za navedeno djelo nasilja, a to znači da bi mu se samo spočitavanje da je nekoć počinio kazneno djelo smatralo kršenjem zakona, jer mu se ono, u kratkim crtama, briše odnosno odvaja od njega. Ono je, istina, počinjeno, on je zbog toga kažnjen, kaznu je odslužio i sada ga se smatra nekažnjavanom osobom.
Kazneno djelo koje je počinio uistinu je počinjeno, ali je ostalo bez subjekta, desubjektivizirano je i potpuno depersonalizirano. Počinitelj se stoga više ni na koji način ne smije dovoditi u vezu uz to kazneno djelo. Tako kaže zakon, a zakon je tu da ga se poštuje.
Zbog toga ne navodim ime i prezime ovog nasilnika iz 1999. god., koji je tada imao ime i prezime odnosno bio je subjekt kaznenog djela, dok je on danas, zahvaljujući pravnoj konstrukciji rehabilitacije, neporočni građanin i ministar s imenom i prezimenom, ali ne i s cjelovitom individualnom poviješću.
Budući da je njegova neporočnost, kao što sam naveo, izvan povijesti, naknadno mu je pravno konstruirana moralna zakrpa nad počinjenim nasiljem, danas taj vrijednosni, izvanpovijesni konstrukt sebi daje za pravo (kada promatramo njegovu individualnu prošlost ili, teološkim rječnikom rečeno, povijest njegove duše, dolazimo do diskontinuiteta, jasno nam je da on iz te povijesti ne može govoriti, ostaje mu jedino izvanpovijesno moraliziranje) da drugima propisuje što bi trebali raditi ako im je stalo do dobra države i društva.
Njemu je do toga navodno stalo, on državu navodno voli iznad svega, on je toliko voli da je zbog ljubavi prema državi u kojoj obnaša dužnost ministra, obrisao povijesni čin nasilja odnosno obrisao je, bez metaforičkog značenja, sebe kao nositelja toga povijesnoga, sada depersonaliziranog nasilja prema policajcima.
Bezimeni ministar se odvojio od vlastite prošlosti, tu prošlost je ostavio bez glasa i prava javnosti, zamijenivši je izdajničkim, kukavičkim pravnim nalogom da se o njoj šuti, a kako o nečemu, kao slabi konstrukt, mora govoriti, razumljivo je da će u govoru posezati za time da onima koji mu ne odgovaraju, prema kojima gaji neprijateljstvo i prijezir, konstruira krivnju.
Ima tu logike: povijesni nasilnik lažno konstruiranog uzornog života drugima konstruira krivnju kako bi ih, na temelju toga konstrukta, prisilio da se u povijesnom svijetu sadašnjice brane od konstruirane laži. Time postiže da taj njegov konstrukt ima povijesne posljedice.
Ovo se, kada promatramo s razine motivacije, kreće u granicama nasilja – bezimeni ministar obrane nekome, s imenom i prezimenom, želi nauditi. Kako će se nasilje provesti, koju metodu će nasilnik koristiti, to ne mijenja činjenicu da se radi o nasilniku i nasilju.
Ljubitelj sam ironije, ali ne i gadarija. Ironija je na djelu kada čovjek konstruirane neporočne prošlosti drugima konstruira sadašnjost poročnosti i krivnje. To je uistinu ironija. Ali kada to čini kao nasilnik, pozivajući javnost da se obračuna s onim koga je on odredio kao metu, tada više nije riječ o ironiji, riječ je o gadariji onog istog, naoko skrivenog nasilnika koji verbalno i fizički, u nekoj birtiji, nasrće na policajce.
Nasilnik je naknadnom pravnom akrobacijom skriven, ali je i dalje živ, njegova je narav ostala ista, samo je promijenio metode ostvarivanja nasilničkih namjera. Štoviše, ovo nasilje je daleko opasnije od onog desubjektiviziranog. Ovo nasilje se događa u ministarstvu, ono se događalo u birtiji. Desubjektivizirano nasije je evoluiralo.
Uglavnom, uistinu je prvorazredna gadarija to što je ta, snagom rehabilitacije nekažnjavana osoba, kasnije obnašala najviše političke funkcije, uključujući i sadašnju funkciju ministra obrane. Budući da nisam naveo ime i prezime ove osobe, neću navoditi ni državu u kojoj se ovo događa, nekako mi je žao građana koji u njoj žive, jer je sasvim razvidno da, kao građani, nemaju nikakvog samopoštovanja.
Ti građani pristaju živjeti u takvoj državi. No, kada je već bezimeni ministar rehabilitiran, onda i ja, za potrebe ove kolumne, sebi uzimam za pravo da rehabilitiram tu državu i da ne navedem o kojoj državi je riječ.
Bezimeni nasilnik živi i djeluje u bezimenoj državi. Ovo je najbolji opis toga ministra, te države, ali i građana koji pristaju da im netko takav bude ministar. Bezimenost nedostojna imena.
Građani imaju pravo da na izborima iskažu političku volju iz koje proizlazi da ne cijene sebe, a ni državu u kojoj žive. To su i napravili, a dokaz tome je i to što nemaju ništa protiv toga da im nekadašnji nasilnik nad policajcima, a policajci predstavljaju državu, postane ministar obrane koji vodi računa o obrambenoj moći te iste države koju je nekada napadao.
Ako prihvatimo ovu logiku, onda bi u jednoj takvoj državi krajnje suspektnog spoznajnog aparata mogli zamisliti da građani biraju da im javnim životom upravlja, eto pada mi na pamet, politička stranka osuđena za korupciju, kao i da im glavni državni odvjetnik bude osoba koja se nalazi u bliskim odnosima s optuženicima za teška koruptivna djela.
E, upravo jedna takva država je i rehabilitirala nasilnika kako bi on danas mogao biti ministar obrane, a ja sam rehabilitirao tu državu, zbog toga ni taj nasilnik, a ni ta državu nemaju ime. Smatram da je to i pravedno – nisu ni zaslužili da nose neko ime. Riječ je o bezimenosti nedostojne imena.
Da ne bih čitavu kolumnu potrošio na bezimene države i ministre, pogledajmo što se posljednjih dana događa u našoj državi, s imenom, u našoj Republici Hrvatskoj.
Tu se predsjednik vlade, koji se odaziva na ime Andrej i prezime Plenković, uz svesrdnu pomoć stranačkog ministra obrane, koji je u javnosti poznat kao Ivan Anušić, odlučio, zloupotrebljavajući vojsku, obračunati s predsjednikom države, Zoranom Milanovićem. Oni se, svim silama, trude da načelnik Glavnog stožera Oružanih snaga Republike Hrvatske bude njihov stranački potrčko, zapisničar i maneken.
Očekuju da on ide kamo mu oni kažu, da piše ono što njima odgovara te da s njima pozira pred fotoaparatima dokazujući tako da im je lojalan.
To, naravno, nije uloga glavnog čovjeka oružanih snaga. Takve (na)oružane snage ne čuvaju državu nego političku stranku. Ako uzmemo u obzir da je Andrej Plenković gotovo izravno pozvao pripadnike oružanih snaga da otkažu poslušnost predsjedniku države, koji je njihov vrhovni zapovjednik, onda je jasno da se ova država, zahvaljujući predsjedniku vlade s imenom i prezimenom, baš kao i njegovom ministru, polako ali sigurno pretvara u vojnu huntu.
Doduše, ne događa nam se ovo prvi puta, pamtimo mi i plinske boce u Savskoj ulici.Po čemu se sve ono bezimeno i rehabilitirano s početka kolumne razlikuje od ovoga s kraja kolumne? Ne znam, možda po tome što se o onom prvom ne smije govoriti kako bi se u ovom drugom moglo živjeti.
No, čovjeka obvezuje ono što zna, ali i ono što ne smije znati. To što ne smije znati ostalo je bez imena, ne i bez posljedica. Nasilnik može biti rehabilitiran, ali je njegovo nasilje izazvalo čitav lanac posljedica, ono i dalje živi, prisutno je i društvu. Ono stvara čitav lanac nasilja – od fizičkog i verbalnog do političkog i pravnog.
Samo u društvu koje je utemeljeno na lancu nasilja osuđeni nasilnik može postati ministar obrane. U kojoj državi je to moguće? Pa u onoj državi koja nije zaslužila da je se nazove imenom.
