Nemiri & nesanice: Nakon što je kapitulirala u borbi za Bleiburg, Crkva mora dekontaminirati komemoracije

Predsjednik Hrvatskoga sabora Gordan Jandroković održao je u četvrtak 11. travnja pripremni sastanak s predstavnicima Hrvatske biskupske konferencije i Počasnog bleiburškog voda u svezi s obilježavanjem 79. obljetnice ‘’Bleiburške tragedije i Hrvatskog križnog puta’’ koja se i ove godine održava pod pokroviteljstvom Hrvatskoga sabora. Na sastanku su u ime HBK-a sudjelovali vojni ordinarij Jure Bogdan i nacionalni ravnatelj Dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu HBK-a i BK-a BiH Tomislav Markić. Kao predstavnici Počasnog bleiburškog voda (PBV) bili su zamjenik predsjednika Milan Kovač, počasni predsjednik Vice Vukojević te stanovita Tena Vujčić. Komemoracija s polaganjem vijenaca i molitvom, koju će predvoditi vojni ordinarij Jure Bogdan, održat će se na zagrebačkom Gradskom groblju Mirogoju u subotu, 18. svibnja 2024. godine, u 9:30. Nakon toga predviđena je misa u 12:15 koju će u Spomen-crkvi Muke Isusove u Maclju služiti zagrebački pomoćni biskup Mijo Gorski.

Vijest je kratka i tiha, ali iza te vijesti se krije cijela jedna povijest promašaja i pretjerivanja, što hrvatskih biskupskih konferencija u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini (koje zajedno odlučuju o liturgijskim aspektima komemoracije premda su bile krive za negativne aspekte sadržaja komemoracija) što vlasti Hrvatske, pa tako i hrvatskih predstavnika u BiH, koje su često s tih komemoracija upućivale mitomanske izjave, što, napokon, Počasnog bleiburškog voda koji se trudio, do zadnjeg atoma snage, zadržati proustaški kolorit konačno izbrisane strahote s kamena kojim se davala počast ustašama: ‘’U čast i slavu poginuloj hrvatskoj vojsci’’.

Nakon što su austrijska policija i parlament proglasili proustašama fajrunt pa je i koruška biskupija isto rekla, i to najprije hrvatskim crkvenim vlastima, da se mise zadušnice na Bleiburgu neće više tolerirati kao mjesta veličanja propalih ustaških formacija, Hrvati su stali improvizirati. Vidjelo se da su potpuno pogubljeni. Najprije se misa za bleiburšku tragediju odigrala u Sarajevu, s izuzetno lošim posljedicama (osobito su se digli na noge sarajevski antifašisti. Tim više što kardinal Vinko Puljić nije govorio o stravičnim zlodjelima ustaša u samom Sarajevu za Drugog svjetskog rata), pa se trabunjalo o svehrvatskoj žrtvi ponad krbavskog polja na Udbini uz koreografije viđenih redikula s Lojbaškog polja, pa se vijećalo i došlo do toga da se komemorira u Hrvatskoj, ali na realnom mjestu stradanja naroda i vojske (ili vojski), što Macelj zasigurno jest, na poziciji koja nije nikomu sporna. Mislim da treba napustiti sintagmu ‘’bleiburške žrtve’’, jer je neprecizna: na Bleiburgu nije bilo masovnih ubojstava, tamo se samo dogodila prisiljena predaja ustaških i drugih kvislinških formacija, te zauvijek prekinuti s bilo kakvim nostalgičnim asocijacijama na NDH i njene zločinačke vojničke formacije koje se na Bleiburgu itekako veličalo.

Predsjednik HBK-a, zagrebački nadbiskup Dražen Kutleša, predvodio je lani, u subotu 13. svibnja, tu misu u Macelju. Propovijed mu je bila dobra, u pokušaju da se krene s demitologizacijom „bleiburških komemoracija“. Pojasnio je zašto je Macelj autentično mjesto stradanja (kardinal Kuharić je tamo bio već 1991.). Premda je tek jedan lik držao štangu s okačenom zastavom HOS-a i natpisom ‘’za dom spremni’’ i premda je stajao u vidokrugu Dražena Kutleše, koji tada, već za oltarom, nije ništa mogao poduzeti, istakli su se Gordan Jandroković, taj koji plaća račune za pokroviteljstvo komemoracije, i Davor Božinović, koji je mogao dati skloniti tipa i narediti policiji da ga se propisno globi, ali optirali su za komotnost i pozu da je „sve OK“.

Ne čuje se više škrgut zubi svih onih koji su, najprije na Lojbaško polje, na Bleiburg dolazili slaviti „poginulu hrvatsku vojsku“ (manji dio ekipe je s istim sentimentima dolazio to činiti i u Udbinu) i splasnuo je bijes jer im je austrijska vlast maknula to sramotno veličanje ustaša na kamenu koji je služio kao spomenik. Jandroković je prošle godine kazao da je bleiburšku tragediju bolje obilježavati u Hrvatskoj jer je riječ o događaju iz hrvatske povijesti. “Ponavljam, tu se radi o našim sunarodnjacima, to je dio hrvatske povijesti, to je tragedija hrvatskog naroda i trebamo to obilježavati ovdje, u Macelju”, rekao je Jandroković.

Organizator komemoracije je Počasni bleiburški vod (PBV) dok je Hrvatska biskupska konferencija (HBK) suorganizator u liturgijskom dijelu. Pokrovitelj komemoracije je Hrvatski sabor, a supokrovitelj se više ne spominje – Hrvatski narodni sabor BiH (ovi, pak, komemoriraju u nekropoli stećaka Radmilji kod Stoca, što je poseban skandal i druga priča).

Nakon što je u Austriji proglašen fajrunt, a Crkva u Hrvatskoj i u BiH kapitulirala u borbi za Bleiburg, Vice Vukojević i kompanija mislili su da mogu vratiti sve na staro: na tompsonijadu, na crne majice, na hektolitre piva, na kobasice i na ustaške rekvizite, na podignute desnice, na slike Ante Pavelića. I to uz suglasnost HBK-a? Malo morgen. Katolička Crkva je shvatila poruke iz Austrije i zna da je dužna komemorirati, ali ne tako da veliča one među žrtvama koji su bili akteri najužasnijih zločina. Na Macelju se sada komemorira skromno i decentno. Stvar je izgubila na intenzitetu i na masovnosti, pak HBK još mora izdati proglas o naravi ustaških zločina i o odgovornosti ustaša i samih članova Crkve u hijerarhiji i u narodu. Tada bi stvar konačno sjela na svoje mjesto.

nacional