Noir devedesetih

Kraj je devedesetih. Zagreb je u noir fazi. Crni, razvojačeni branitelj, radi u zaštitarskoj firmi. U rat je otišao s dvadeset i pet godina. Nije mu bilo potpuno jasno protiv koga se bori, ali osjećao je „veličanstvenost i patetiku trenutka“. Toliko mu je bilo dovoljno. Sada živi s roditeljima, u sobi ne većoj od špajze, a karijeru gradi među zaštitarima u crnim uniformama.

Kad su ljeti 1998. Rolling Stonesi došli u Zagreb firma je unajmljena radi osiguranja hipodroma. Nakon pape Wojtyłe na hipodrom stiže Papa Rolling Stone. Na ulicama grada upravo traju mafijaški obračuni, a civili stradaju pred videotekama. Autokratski režim guši slobodne medije, državna televizija prešućuje da je vrhovnik smrtno bolestan. Društvo, još uvijek ratno, dijeli se na „nas“ i „njih“; „nas“ urbane i „njih“ ruralne. Dolazak Stonesa u tom je trenutku politički čin. U zemlji postoje dvije nacije, ona koja je „bila na papi“ i ona koja „ide na roliće“.

Doba krize

Eto nas u Zbogom, Izabel, novom krimiću Gorana Tribusona. Situacija je prepoznatljivo tribusonovska. Duboko smo u noiru devedesetih. Društvena kriza i egzistencijalna kriza, PTSP i Stonesi. No Crni nije na svom terenu, ne na hipodromu. U Stonesima ne vidi identitetsku iskaznicu, mladenački idealizam i bolju prošlost. Kao fanu Sex Pistolsa, „najveći rock’n’roll band na svijetu“ obično mu je sranje.

Nije ovo bilo očekivano. Ne kod Tribusona. Ne bi trebalo biti čudno kada fan Pistolsa kaže da su Stonesi sranje. Ne bi trebao biti ni problem kad netko uopće za Stonese kaže da su sranje (dovoljno je pogledati HBO-ovu dokumentarnu seriju Moj život kao Rolling Stone, s ostarjelim Jaggerom, Richardsom, Woodom i Wattsom, pa da recentne slike smrti rock’n’rolla dosegnu sasvim nove visine). Ali ipak je pomalo neobično kad Tribuson napiše da su Stonesi „najobičniji muzički hohštapleraj, čista reklama za pohlepni kapitalizam“.

U Polaganoj predaji Tribuson je kulturnu šifru Stonesa utisnuo u visoku kulturu. Godina je bila 1984. Stonesi su bili na gramofonu u dječjoj sobi, a onda najednom i u romanu. Tribuson je od Stonesa napravio prvorazrednu kulturnu činjenicu. Mi, klinci koji smo na jeftinim gramofonima slušali Rolled Gold, ostali smo u šoku. Roman je bio premrežen stihovima iz hitova Stonesa. Prvi puta smo Jaggerove pjesme vidjeli otisnute na papiru. Niska kultura je ušla u visoku kulturu. Nismo znali da je i to moguće, da se i to može, ali očito se moglo. Bili smo legalizirani; skupa sa svojim dječjim sobama, tosca gramofonima i posterima iz Džuboksa.

Eto nas u „Zbogom, Izabel“, novom krimiću Gorana Tribusona. Situacija je prepoznatljivo tribusonovska. Duboko smo u noiru devedesetih. Društvena kriza i egzistencijalna kriza, PTSP i Stonesi

Stonesi ili Pistolsi?

Ali Crni iz noir krimića Zbogom, Izabel druga je priča. Rođen 1966. uhvatio je malu, ali ipak postojeću priliku da za Elvisa, Beatlese i Stonese jednostavno kaže da su sranje. Takva je bila generacijska ortodoksija, onih rođenih šezdesetih, koji su Stonese slušali u drugom generacijskom valu. Većina „urbanih“ mrzila je Brenu i Cecu, estradu i tamburice, a uska manjina među njima i Beatlese i Stonese. Nekako se moglo pretpostaviti tko je tu ispao pametniji i bolje prošao. Fanovi Stonesa upisivali su fakultete, fanovi Pistolsa zapošljavali su se kao radnici u kineskim dućanima na Kajzerici. Jedni su 1998. bili na hipodromu u demonstraciji demokratskog, liberalnog društva; drugi kao zaštitari. I Crni među njima.

Iako su mu roditelji profesori književnosti i glazbe, Crni ima principijelni antiintelektualni stav. Vjerojatno to ima veze s time što mu je otac alkoholičar a majka preljubnica. Studiranje na Filofaksu za Crnog je čisti gubitak vremena. Zauzeo je busiju Pistolsa i sad iz nje puca po svemu: od Stonesa do Aznavoura, po čijoj pjesmi je naslovna Izabel dobila ime. Ima kod Crnog mnogo kratkih spojeva, ali među njima i ponešto nedosljednosti. Premda nikada nije čuo za Pipi Dugu Čarapu, zna da su godine kada je rođen filmove snimili Preminger, Resnais i Truffaut. Zapravo, za jednog isključivog pankera pokazuje izvanredno poznavanje holivudskog klasičnog noir krimića. Onako kako je u Polaganoj predaji junak iz Renault “četvorke” citirao Stonese, tako Crni sjedi u svojoj Škodi Favorit i citira rečenice i scene iz Okamenjene šume, Bulevara sumraka, Obilježene žene, Gilde, Visoke Sierre, Palog anđela, Dvostruke obmane, Malteškog sokola, Casablance, Velikog sna, iz filmova This Gun for Hire i Murder My Sweet, i možda još ponekog noira koji nam je promakao.

Kada tajkun Vulas s Gornjeg Prekrižja unajmi Crnog kao tjelohranitelja svoje kćeri dobro će mu doći to poznavanje klasičnog noira; mada ne treba odviše računati na društveno uklapanje nekog tko je fan Philipa Marlowea i Sida Viciousa. Noir je žanr otpadnika i usamljenika, bijelih vitezova crnih gradova. Noir je crn, mračan, mastan, obješen o uže. Noir je i čvrsto zadan. Tu su fatalne žene, dvostruke obmane i beskrupulozni moćnici, a šansa za hepiend manja je od dobitka na lotu.

Fanovi Stonesa upisivali su fakultete, fanovi Pistolsa zapošljavali su se kao radnici u kineskim dućanima na Kajzerici. Jedni su 1998. bili na hipodromu u demonstraciji demokratskog, liberalnog društva; drugi kao zaštitari. I Crni među njima

Od Bogarta do Kuljiša

Tribuson u Zbogom, Izabel sve to ima. Poruka romana je u samom odabiru žanra. Smisao nije u originalnosti već u dobro izvedenom klišeju. Kako je Zoran Tadić u devedesetima vidio pravo vrijeme za remake Trećeg čovjeka (Treća žena), tako je i za Tribusona kraj stoljeća doba noira. Na fanovima Rolling Stonesa je da društvo odvedu u novo stoljeće. To će i učiniti godinu kasnije, predvođeni Baretom i Hladnim pivom. Na pankerskoj ortodoksiji, koja je nakon dragovoljačkih uniformi završila u zaštitarskim uniformama, jest da časno izgubi generacijsku utakmicu. Takva je logika punkerskih i noir ortodoksija.

Tribuson čvrsto upravlja poznatim obrascima, a čitatelj se za to vrijeme zabavlja igrom povijesnih i žanrovskih markacija: od Bogarta do Denisa Kuljiša. Između redova smo imaginarne samoposluge, s jedne strane devedesete, s druge klasični noir. Američki žanr devedesetih je već odavno kanoniziran, zajedno s vesternom, screwball komedijom i ostalim klasičnim holivudskim žanrovima. Kod nas to su odradili „hičkokovci“, kritičari okupljeni oko takozvanog „Vladekovog stola“. Noir je dakle etablirana lektira, daleko od kulturne ilegale kakva su još početkom osamdesetih bili Stonesi. Crni sa svojim profesorskim filmskim ukusom pomalo ispada iz karaktera, kako se to kaže na filmu. No jasno nam je što Tribuson hoće reći. I zapravo posve nesputano uživamo u tom farbanju devedesetih u crno.

Krimić Zbogom, Izabel (rujan, 2022.) objavljen je istodobno kad i Obiteljske slike, kompendij Tribusonovih autobiografskih knjiga (Rani dani, Trava i korov, Mrtva priroda i Vrijeme ljubavi). Obiteljske slike komandni su brod Tribusonove proze. Zbogom, Izabel dvanaesti Tribusonov krimić, ako smo uspjeli dobro izbrojiti. Možemo govoriti o jubilarnim izdanjima i obljetničkoj godini: od prve objavljene Tribusonove knjige (Zavjera kartografa, 1972.) prošlo je ravno pola stoljeća. Kako kaže Bogart u Casablanci: Here’s looking at you, kid!