Od kraja listopada prošle godine jedna Facebook-objava lančano kruži društvenim mrežama, da bi prije nekoliko dana, putem vibera, stigla i do mene. Radi se zapravo o prosljeđenom screenshotu. Prvotni pošiljatelj uočio je golemi humorni potencijal kratke ispovijesti zamjenika jednog brodskog news portala, pa se odlučio javnu ispovijest još više umnožiti. Na tome mu hvala, jer sam se pristigloj forvarduši prvo od srca nasmijao (najmanje zbog pravopisa!), potom sam se, još više nego inače, zabrinuo za stanje takozvanog „brodskog lokalnog novinarstva“, a onda me je sve skupa potaknulo na ovaj mali osvrt.
„Mali Luka“, kako sam sebe naziva junak fb-ispovijesti, zahvaljuje se novinarki sbplusa, vodećeg mjesnog portala, na podršci. Inače, rečeno ime mu je dala dotična medijska djelatnica, a on smo ponavlja ono što ona isto ponavlja, to da je on „mali Luka“. E, sad, koliko su tvrdnje u njenom tekstu podrška „malom Luki“, a koliko su kritika tupog, prostačkog, ograničenog uma većine čitatelja uradaka „malog Luke“, za raspravu je o suštini problema. Poticaj da novinarka piše o „malom Luki“ je njegov tekst o deset brodskih top neženja. Takvi tekstovi svakodnevni su začinjavac u lifestayle magazinima, prepunih savjeta za zdrav život, otklanjanju bolesti, mršavljenju i sličnim temama. Trebalo je samo shrpiti deset fotki i napisati nekoliko „provokativnih“ rečenica poput ovih: „Mada nije klasični neženja, jer je već bio oženjen, Marko je sada prema našim saznanjima slobodan...“; „Vedranove tekstove čitate, a da to možda i ne znate.“; „Javnosti poznat kao Gradski vijećnik.“ Ako su to provokacije koje su izazvale brojne i neugodne komentare, što bi tek potakla objava top liste najvećih brodskih jebača? Narod bi u velikom broju izašao na ulice protestirati.
Smatrajući tekst o neženjama svojim velikim postignućem, „mali Luka“ daje svečano i radno obećanje da će i dalje kročiti tim putem. Neću se zaustaviti na neženjama, nastavljamo dalje, jer vi to želite, ja pišem i pisat ću što vi želite, euforično izjavljuje. Izvan konteksta brodske stvarnosti, ovo zvuči vrlo haype, divlje i blještavo, smjelo, vratolomno i uzbuđeno. Ne radi se tu o koraku u pametnoj marketinškoj strategiji koja priziva iluziju prihvaćanja nečega što je vrhunac novinarskog sadržaja i forme, nego se radi spontanom nadrkavajućem sugeriranju da će čitatelji od njega i jegovog portala dobiti priliku klikom doći na te važne teme, na samu bit egzistencije u našoj maloj kasabi. Neženje, a možda čak i jebači (ili antijebači), to su top teme, bez toga se nemre živeti. Tko u postojećem spektaklu koji je proizveden od starih momaka i njihovih popularizatora, uopće pomišlja na iseljavanje mladih očeva i majki zajedno s cijelim familijama, tko upoće čita o sudbinama tih izdajničkih pički, tko traži krivce u samom Brodu za demografsku katastrofu?! A da ne spominjemo ostale antidomoljubne teme, kao što su nezaposlenost, neimaština, nasilje u obiteljima...
Druga aberacija koja je vidljiva iz fb-objave je ovisnost o podršci „teta Željke“. Radi se o tipičnoj manifestaciji ovisnosti. Toliko je ovisan o dvosmislenoj podršci da o tome piše, ali ne u smislu otrežnjavajućeg odvikavanja od droge za (samo)omamljivanje, nego najave uzimanja u još većim količinama. Što potiče ovisnost? Pretjeranost. Iza pretjerane zahvalnosti krije se samozadovoljstvo, umišljaj da si važan i velik, jer si složio tekst o neženjama.
Važno je što čitaš, a ne s kim se družiš ili kakvu hranu voliš. Ljude zanima tvoj tekst, a ne tvoja faca i održavaš li redovni seksualni život. Tako bih kao član redakcije razgovarao s kandidatima za novinare u NBL-u, naravno, uz prethodni dogovor s legendarnim urednikom Miroslavom Jurićem Mirecom. Usput ću reći: svi ti privremeni/prolazni novinari su se zaposlili, osim mene, njihovog kratkotrajnog mentora. Tadašnji gradonačelnik dr. Vladimir Jerković-Čole pokušao je i mene zaposliti, ali nije išlo. Najviše se usprotivio pjesnik ovdašnji, Čoletov stranački (HSLS) kolega, a kojem sam napisao predgovor za knjigu poezije. Ipak, ja se osjećam odlično, kao svi neokaljani i nezaraženi kretenskim kolektivizmom, iako mi je građanski i profesionalni život skrenuo u neobičnom pravcu, do osujećivanja. Ali kako se osjećaju ovi drugi?!
Zanima me što čita „mali Luka“, čitan i podržavan medijski pregalac? Koliko radi na sebi? Je li spreman ući u srce tame i baterijom istraživanja osvijetliti njegove najmračnije kuteve? Je li spreman napustiti žutilo, prestati buncati da će pisati po nalogu tupog publicuma, i napokon napisati nešto posvećeno vlastitoj sjebanoj generaciji? Je li spreman istražiti što je istisnulo čovječnost kao vrijednost nad vrijednostima? Je li spreman biti nepodnošljivo iskren u opisima gradske političke prljavštine kao što to nitko nije bio od brodskih novinara? Ili će i ubuduće pisati na Facebooku da su komentari čitatelja vulgarniji od njegovih tekstova?
