Književna kritičarka tportala Katarina Luketić komentira podijeljene reakcije oko nagrađivanja Boba Dylana nobelovom nagradom za književnost razobličujući mitove o čistoj i lijepoj književnosti
Je li Švedska akademija pogriješila? Znači li dodjela Nobelove nagrade za književnost Bobu Dylanu komercijalizaciju književnosti i neprihvatljivo širenje područja borbe na popularnu kulturu? Ili je riječ o hrabrom iskoraku iz prakse dosadašnjeg nagrađivanja i vraćanju poezije pisane za izvođenje u okrilje književnosti? Može li se kantautor smatrati 'pravim' piscem? Ima li nekih izvanknjiževnih, pa i političkih motiva za nagrađivanje Dylana?
Sveta vojska zaštitnika književnosti
Kritičari ovogodišnjeg Akademijina izbora, osporavatelji opusa Boba Dylana i sveta vojska zaštitnika 'čiste i lijepe' književnosti što se okuplja po medijima i društvenim mrežama kako bi branila književnost od navodno barbarskog nasrtaja popularne kulture, na ta pitanja imaju spremne odgovore. Za njih je Dylan uljez u svijetu književnosti; stihoklepac, a ne Pjesnik. Odlukom o njegovu nagrađivanju ugrožene su, tvrde, književne vrijednosti, a kontekst i izvanknjiževni kriteriji diktirali su tu odluku.
Umjesto argumentacije i demontiranja te navodne Dylanove niskosti, uokolo se prosipaju biseri poput: 'Murakami bi sad trebao dobiti Grammy', a poznati pisci s visoka poručuju: 'Ako je on pisac, onda sam ja košarkaš' ili: 'Iduće godine dobitnik za književnost mogao bi biti Messi'. Osobito vatreno Dylana osporavaju oni koji najčešće ništa ne čitaju i ne mare za književnost, ali – kako je uobičajeno u kulturi amatera – imaju već izgrađen i nepokolebljiv stav o njemu, o 'biti' književnosti, 'pravim' vrijednostima i smislu Nobelove nagrade.
Rodni grad nobelovca Hibbing u Minessoti
Brojnost neargumentiranih kritika, banalnost rasprave i rigidan pogled na umjetničko polje kao da na njemu već preko pola stoljeća zajedno ne supostoje različite kreativne prakse, doista me iznenadila. Pisci koji se bore za svoj teritorij, odabravši sasvim pogrešnu metu, dok im agenti tržišne kulture rade o glavi. Mrzovoljni čitatelji koji ukoričenost i čitanje u tišini sobe smatraju svetim ritualima. Slabo obrazovana publika koja njeguje iluzije o tome kakav treba biti književni bard. Sitnoobrtničko pregledavanje stihova i hejtersko omalovažavanje.
Nobelovci su klasici i najbolji pisci
U podlozi većine takvih prigovora od kojih bruji javnost zadnjih dana stoji tek niz stereotipnih pretpostavki i uvjerenja o tome što čini književnost i književnu vrijednost, koja je uloga književnih nagrada i tko ima pravo dobiti takvo priznanje. Točnije, naziru se one mitske, opće istine koje zakrčuju put argumentiranom mišljenju i onemogućuju dublju interpretaciju umjetničkog djela.
Prva od tih mitskih naracija glasi: Nobelovu dobivaju najbolji pisci, a ona podrazumijeva da Švedska akademija uvijek prepoznaje književnu vrijednost i da je svim Nobelovcima osiguran ulazak u bezvremeni književni kanon. No, pogledamo li u retrovizor to je vrlo daleko od istine, jer Nobelova je nagrada zaobišla mnoge velike pisce 20. stoljeća poput Tolstoja, Prousta, Ibsen, Joycea, Borgesa, Nabokova ili Grahama Greenea.
Da to često nije bio rezultat slučajnosti nego politike nagrađivanja u kontinuitetu pokazuje podatak da je Tolstoj – pokazalo se nakon što su objavljene liste nominacija (po pravilima nakon 50 godina) – bio nominiran čak 16 puta. Također, do danas su nenagrađeni i Kundera, Roth, Auster, Pychon ili Cormac McCarthy (koji su to više zaslužili od po medijima favoriziranoga Murakamija), dok je propuštena prilika da se za života nagradi Borgesa, Bolaña ili Calvina.
Dvojbena je i sklonost akademije da nekad ističe vrijednost pojedinih djela (načelno se nagrada dodjeljuje za opus), a jedan od najviše osporavanih takvih slučajeva je ziheraško prenaglašavanje vrijednosti Mannovih Budenbrokova u odnosu na, kritika se slaže, više ili jednako vrijedne romane Čarobni brijeg i Doktor Faustus.
Uz to, Alfred Nobel je propisao da se nagrada ima dodjeljivati za najbolje cjelovito djelo s 'idealističkim tendencijama', a tu je spornu sintagmu Akademija u jednom periodu, posebno početkom stoljeća, tumačila usko i konzervativno, pa su na listi laureata brojni pisci koje više nitko ne čita. Pribrojimo li tome i eurocentrizam i imperijalističku vizuru pri izboru, deficit u procjeni djela pisanih na malim jezicima, rani konzervativizam i kasniji oportunizam, favoriziranje Skandinavaca u prvim godinama i utjecaj dnevnopolitičkih događaja na izbor, jasno je da Nobelov komitet nije bezgrešan.
Na koncu, Nobel je tek nagrada (iako najutjecajnija), a književna se vrijednost verificira na puno širem polju pod utjecajem mnoštva različitih faktora. Niti jedna nagrada ne ispisuje sama povijest književnosti (u smislu povijesti vrijednih i važnih djela) i nikome ne može garantirati dugo književno trajanje. Sve dobitnike i gubitnike, pa tako i Dylana, testira vrijeme.
Obrana književnosti od barbarizacije
Druga mitska naracija tiče se razumijevanja onoga što navodno jest i nije književnost, odnosno povlačenja granice između 'prave' književnosti, sužene na prozu, poeziju i dramu, te drugih, rubnih ili neknjiževnih žanrova, poput eseja, putopisa, rasprava.
Zagovornici kulta 'čiste i lijepe' književnosti smatraju da je još prošle godine Akademija posrnula nagrađivanjem Svetlane Aleksijevič za djelo koje je navodno preblisko novinarstvu i dokumentaristici, da bi sada pala još dublje nagradivši jednog kantautora i rock zvijezdu.
Lakoća otpisivanja pojedinih djela i hijerarhizacija na 'visoke' i 'niske' žanrove zapravo je rezultat neznanja i malograđanskih projekcija o tome što je prava umjetnost. Od antike, preko trubadura, do modernih eksperimentatora poezija je bila povezana s izvođenjem; uostalom, ritmičnost, zvukovno suglasje, muzikalnost... i čine poeziju poezijom, pa je svaki pjesnički izričaj – neovisno od tome čita li se u sebi i za sebe ili pjeva naglas drugima – neodvojiv od glazbe.
Poezija namijenjena izvođenju čuva sjećanje na drevno shvaćanje književnosti, njezine uloge u zajednici i načina prenošenja, a proširimo li to podsjećanjem na nekad bogatu tradiciju usmene književnosti, kao i današnje usmene kulture, jasno je koliko je ograničavajuća optika zagovaratelja 'čiste i lijepe' književnosti. Uostalom, kad je riječ o rubnim žanrovima, treba reći da je Nobelovu nagradu za filozofsko djelo dobio Henri Bergson, dok je Winston Churchill nagrađen za memoaristiku i iznimno govorničko umijeće, što se izrijekom spominje u obrazloženju.
Alien na književnome brodu
Protiv izgona pojedinih žanrova iz književne sfere i propisivanja tko se ima pravo zvati piscem u više je navrata pisao i Roland Barthes, pa tako u tekstu Kritika i istina on poručuje: 'Što nas briga je li slavnije biti romanopisac, pjesnik, esejist ili kroničar? Pisac se ne može definirati u terminima uloge ili vrijednosti, nego samo stanovitom sviješću o govoru. Pisac je svatko za koga jezik predstavlja problem, tko osjeća njegovu dubinu, ne svrhovitost ili ljepotu… Nekoć odvojeni isluženim mitom o 'uzvišenom stvaratelju i poniznom slugi, obama nužnima, svaki na svojem mjestu, itd.', pisac i kritičar susreću se u istom teškom položaju, sučelice istom objektu: jeziku.'
Proširimo li Barthesov citat tvrdnjom da su i romanopisac, i dramatičar, i pjesnik čiji je medij isključivo knjiga, i pjesnik koji izvodi djela na pozornici u istom 'teškom položaju sučelice jeziku', onda uvjerenja o Dylanovu nepripadanju i dezavuiranju književnosti nemaju nikakva smisla.
Dylan jest pjesnik (kao i Arsen Dedić ili Bulat Okudžava), a njegov je opus bogat i raznolik, istovremeno i inovativan i ukorijenjen u pjesničko naslijeđe, pa ga se ispravno vidi kao nastavljača velike tradicije američke poezije. Osim folk napjeva i starih balada koje je prenio s jedne na drugu obalu američke kulture, Dylan u pjesme ugrađuje whitmanovski i beatnički interes za svakodnevni život i obespravljene, ali i osamljeničku modernost Rimbauda ili Dylan Thomasa, po kojemu je, uostalom, Robert Zimmerman sam sebe i nazvao Bob Dylan, kako svjedoči u svojoj iznimnoj autobiografiji Kronike (1).
Kronike pokazuju i koliko je književnost njemu važna, i to ne samo zbog pasusa o opsesivnom proučavanju folk pjesama ili uronjenosti u knjige iz prijateljeve biblioteke, nego i zato što je cijela knjiga napisana književnim diskursom, sa sviješću o jeziku i komponiranju.
Također, njegovim je utjecajima premrežena suvremena književnost, a jedan od primjera je roman Duh Dylana španjolskog pisca Enrique Vila-Matasa u kojem je okosnica anegdota o tome kako su Dylana 1965. na jednom koncertu obožavatelji skoro ubili kada se pojavio s električnim bendom i srušio vlastiti mit o folk pjevaču. Kasnije će on rušiti druge mitove o sebi i uvijek nastojati ići još dalje, u novim smjerovima, s koferom tradicije pod rukom. U Dylanovoj nepredvidljivosti i bijegu od kalupa, po Vila-Matasu, iskazuje se ključni impuls umjetnika za autentičnošću, za time da se 'pobjegne od onoga kakvim te drugi vide i onoga što drugi očekuju od tebe'.
Bob Dylan ni slučajno nije Alien na književnome brodu, uljez koji se ušuljao i oteo književnost pravim piscima. On je pjesnik društvenog otpora i konflikta, glasnik borbe odozdo, ali i melankolični osamljenik koji nije želio ispunjavati kolektivna očekivanja. Pjesnik ljubavnih čežnji koji uglavnom nije klizio u onu, rock kulturi često imanentnu kič sentimentalnost. U njegovim pjesmama se čuje ritam željeznica, putovanja po američkim gradovima i provincijama, kao i buka njujorških ulica i barova. Uza sve, on je cink i duhoviti komentator koji će i vlastitu poziciju u suvremenoj kulturi fino ironizirati.
Političnost Nobela
Na kraju, treća uobičajena stereotipna naracija koja se nazire u aktualnim komentarima tiče se političnosti Nobela i insinuacija da je Dylan zbog izvanknjiževnih razloga dobio nagradu. Istina, Nobelova nagrada podrazumijeva određenu političnost ('idealističke tendencije'), ali svako umjetničko djelovanje i njegova recepcija reflektiraju stvarnost koja je uvijek politična. Književnost se ne piše i ne čita u kuli bjelokosnoj, uvijek na jednak način bez obzira na mjesto i vrijeme radnje. Uronjeni smo u kontekst pa pisanje i čitanje u laboratorijskim uvjetima bez bakterija ne postoji. Naravno, postoje autohtone i dugotrajne književne vrijednosti – zbog čega npr. danas još uživamo u starim epovima koji se više javno ne pjevaju – ali interpretacija se nikad ne odvija u vakuumu.
No, da me priča o odnosu političkoga i umjetničkoga (ne politike kao dnevne aktivnosti političara) ne odvede predaleko, spomenut ću samo da se političnost Švedske akademije ove godine iskazuje kao otvaranje prema zanemarenim oblicima umjetničkog stvaranja, kao inkluzija pjesništva koje se javno izvodi i osvještavanje današnje intermedijalnosti. Za razliku od ideja da se pod svaku cijenu nagrađuju disidenti ili odaje priznanje konkretnoj politici (kao u slučaju dodijele Nobelove nagrade za mir 2012. Europskoj uniji), ovu namjeru držim itekako prihvatljivom.
tportal
Je li Švedska akademija pogriješila? Znači li dodjela Nobelove nagrade za književnost Bobu Dylanu komercijalizaciju književnosti i neprihvatljivo širenje područja borbe na popularnu kulturu? Ili je riječ o hrabrom iskoraku iz prakse dosadašnjeg nagrađivanja i vraćanju poezije pisane za izvođenje u okrilje književnosti? Može li se kantautor smatrati 'pravim' piscem? Ima li nekih izvanknjiževnih, pa i političkih motiva za nagrađivanje Dylana?
Sveta vojska zaštitnika književnosti
Kritičari ovogodišnjeg Akademijina izbora, osporavatelji opusa Boba Dylana i sveta vojska zaštitnika 'čiste i lijepe' književnosti što se okuplja po medijima i društvenim mrežama kako bi branila književnost od navodno barbarskog nasrtaja popularne kulture, na ta pitanja imaju spremne odgovore. Za njih je Dylan uljez u svijetu književnosti; stihoklepac, a ne Pjesnik. Odlukom o njegovu nagrađivanju ugrožene su, tvrde, književne vrijednosti, a kontekst i izvanknjiževni kriteriji diktirali su tu odluku.
Umjesto argumentacije i demontiranja te navodne Dylanove niskosti, uokolo se prosipaju biseri poput: 'Murakami bi sad trebao dobiti Grammy', a poznati pisci s visoka poručuju: 'Ako je on pisac, onda sam ja košarkaš' ili: 'Iduće godine dobitnik za književnost mogao bi biti Messi'. Osobito vatreno Dylana osporavaju oni koji najčešće ništa ne čitaju i ne mare za književnost, ali – kako je uobičajeno u kulturi amatera – imaju već izgrađen i nepokolebljiv stav o njemu, o 'biti' književnosti, 'pravim' vrijednostima i smislu Nobelove nagrade.
Rodni grad nobelovca Hibbing u Minessoti
Brojnost neargumentiranih kritika, banalnost rasprave i rigidan pogled na umjetničko polje kao da na njemu već preko pola stoljeća zajedno ne supostoje različite kreativne prakse, doista me iznenadila. Pisci koji se bore za svoj teritorij, odabravši sasvim pogrešnu metu, dok im agenti tržišne kulture rade o glavi. Mrzovoljni čitatelji koji ukoričenost i čitanje u tišini sobe smatraju svetim ritualima. Slabo obrazovana publika koja njeguje iluzije o tome kakav treba biti književni bard. Sitnoobrtničko pregledavanje stihova i hejtersko omalovažavanje.
Nobelovci su klasici i najbolji pisci
U podlozi većine takvih prigovora od kojih bruji javnost zadnjih dana stoji tek niz stereotipnih pretpostavki i uvjerenja o tome što čini književnost i književnu vrijednost, koja je uloga književnih nagrada i tko ima pravo dobiti takvo priznanje. Točnije, naziru se one mitske, opće istine koje zakrčuju put argumentiranom mišljenju i onemogućuju dublju interpretaciju umjetničkog djela.
Prva od tih mitskih naracija glasi: Nobelovu dobivaju najbolji pisci, a ona podrazumijeva da Švedska akademija uvijek prepoznaje književnu vrijednost i da je svim Nobelovcima osiguran ulazak u bezvremeni književni kanon. No, pogledamo li u retrovizor to je vrlo daleko od istine, jer Nobelova je nagrada zaobišla mnoge velike pisce 20. stoljeća poput Tolstoja, Prousta, Ibsen, Joycea, Borgesa, Nabokova ili Grahama Greenea.
Da to često nije bio rezultat slučajnosti nego politike nagrađivanja u kontinuitetu pokazuje podatak da je Tolstoj – pokazalo se nakon što su objavljene liste nominacija (po pravilima nakon 50 godina) – bio nominiran čak 16 puta. Također, do danas su nenagrađeni i Kundera, Roth, Auster, Pychon ili Cormac McCarthy (koji su to više zaslužili od po medijima favoriziranoga Murakamija), dok je propuštena prilika da se za života nagradi Borgesa, Bolaña ili Calvina.
Dvojbena je i sklonost akademije da nekad ističe vrijednost pojedinih djela (načelno se nagrada dodjeljuje za opus), a jedan od najviše osporavanih takvih slučajeva je ziheraško prenaglašavanje vrijednosti Mannovih Budenbrokova u odnosu na, kritika se slaže, više ili jednako vrijedne romane Čarobni brijeg i Doktor Faustus.
Uz to, Alfred Nobel je propisao da se nagrada ima dodjeljivati za najbolje cjelovito djelo s 'idealističkim tendencijama', a tu je spornu sintagmu Akademija u jednom periodu, posebno početkom stoljeća, tumačila usko i konzervativno, pa su na listi laureata brojni pisci koje više nitko ne čita. Pribrojimo li tome i eurocentrizam i imperijalističku vizuru pri izboru, deficit u procjeni djela pisanih na malim jezicima, rani konzervativizam i kasniji oportunizam, favoriziranje Skandinavaca u prvim godinama i utjecaj dnevnopolitičkih događaja na izbor, jasno je da Nobelov komitet nije bezgrešan.
Na koncu, Nobel je tek nagrada (iako najutjecajnija), a književna se vrijednost verificira na puno širem polju pod utjecajem mnoštva različitih faktora. Niti jedna nagrada ne ispisuje sama povijest književnosti (u smislu povijesti vrijednih i važnih djela) i nikome ne može garantirati dugo književno trajanje. Sve dobitnike i gubitnike, pa tako i Dylana, testira vrijeme.
Obrana književnosti od barbarizacije
Druga mitska naracija tiče se razumijevanja onoga što navodno jest i nije književnost, odnosno povlačenja granice između 'prave' književnosti, sužene na prozu, poeziju i dramu, te drugih, rubnih ili neknjiževnih žanrova, poput eseja, putopisa, rasprava.
Zagovornici kulta 'čiste i lijepe' književnosti smatraju da je još prošle godine Akademija posrnula nagrađivanjem Svetlane Aleksijevič za djelo koje je navodno preblisko novinarstvu i dokumentaristici, da bi sada pala još dublje nagradivši jednog kantautora i rock zvijezdu.
Lakoća otpisivanja pojedinih djela i hijerarhizacija na 'visoke' i 'niske' žanrove zapravo je rezultat neznanja i malograđanskih projekcija o tome što je prava umjetnost. Od antike, preko trubadura, do modernih eksperimentatora poezija je bila povezana s izvođenjem; uostalom, ritmičnost, zvukovno suglasje, muzikalnost... i čine poeziju poezijom, pa je svaki pjesnički izričaj – neovisno od tome čita li se u sebi i za sebe ili pjeva naglas drugima – neodvojiv od glazbe.
Poezija namijenjena izvođenju čuva sjećanje na drevno shvaćanje književnosti, njezine uloge u zajednici i načina prenošenja, a proširimo li to podsjećanjem na nekad bogatu tradiciju usmene književnosti, kao i današnje usmene kulture, jasno je koliko je ograničavajuća optika zagovaratelja 'čiste i lijepe' književnosti. Uostalom, kad je riječ o rubnim žanrovima, treba reći da je Nobelovu nagradu za filozofsko djelo dobio Henri Bergson, dok je Winston Churchill nagrađen za memoaristiku i iznimno govorničko umijeće, što se izrijekom spominje u obrazloženju.
Alien na književnome brodu
Protiv izgona pojedinih žanrova iz književne sfere i propisivanja tko se ima pravo zvati piscem u više je navrata pisao i Roland Barthes, pa tako u tekstu Kritika i istina on poručuje: 'Što nas briga je li slavnije biti romanopisac, pjesnik, esejist ili kroničar? Pisac se ne može definirati u terminima uloge ili vrijednosti, nego samo stanovitom sviješću o govoru. Pisac je svatko za koga jezik predstavlja problem, tko osjeća njegovu dubinu, ne svrhovitost ili ljepotu… Nekoć odvojeni isluženim mitom o 'uzvišenom stvaratelju i poniznom slugi, obama nužnima, svaki na svojem mjestu, itd.', pisac i kritičar susreću se u istom teškom položaju, sučelice istom objektu: jeziku.'
Proširimo li Barthesov citat tvrdnjom da su i romanopisac, i dramatičar, i pjesnik čiji je medij isključivo knjiga, i pjesnik koji izvodi djela na pozornici u istom 'teškom položaju sučelice jeziku', onda uvjerenja o Dylanovu nepripadanju i dezavuiranju književnosti nemaju nikakva smisla.
Dylan jest pjesnik (kao i Arsen Dedić ili Bulat Okudžava), a njegov je opus bogat i raznolik, istovremeno i inovativan i ukorijenjen u pjesničko naslijeđe, pa ga se ispravno vidi kao nastavljača velike tradicije američke poezije. Osim folk napjeva i starih balada koje je prenio s jedne na drugu obalu američke kulture, Dylan u pjesme ugrađuje whitmanovski i beatnički interes za svakodnevni život i obespravljene, ali i osamljeničku modernost Rimbauda ili Dylan Thomasa, po kojemu je, uostalom, Robert Zimmerman sam sebe i nazvao Bob Dylan, kako svjedoči u svojoj iznimnoj autobiografiji Kronike (1).
Kronike pokazuju i koliko je književnost njemu važna, i to ne samo zbog pasusa o opsesivnom proučavanju folk pjesama ili uronjenosti u knjige iz prijateljeve biblioteke, nego i zato što je cijela knjiga napisana književnim diskursom, sa sviješću o jeziku i komponiranju.
Također, njegovim je utjecajima premrežena suvremena književnost, a jedan od primjera je roman Duh Dylana španjolskog pisca Enrique Vila-Matasa u kojem je okosnica anegdota o tome kako su Dylana 1965. na jednom koncertu obožavatelji skoro ubili kada se pojavio s električnim bendom i srušio vlastiti mit o folk pjevaču. Kasnije će on rušiti druge mitove o sebi i uvijek nastojati ići još dalje, u novim smjerovima, s koferom tradicije pod rukom. U Dylanovoj nepredvidljivosti i bijegu od kalupa, po Vila-Matasu, iskazuje se ključni impuls umjetnika za autentičnošću, za time da se 'pobjegne od onoga kakvim te drugi vide i onoga što drugi očekuju od tebe'.
Bob Dylan ni slučajno nije Alien na književnome brodu, uljez koji se ušuljao i oteo književnost pravim piscima. On je pjesnik društvenog otpora i konflikta, glasnik borbe odozdo, ali i melankolični osamljenik koji nije želio ispunjavati kolektivna očekivanja. Pjesnik ljubavnih čežnji koji uglavnom nije klizio u onu, rock kulturi često imanentnu kič sentimentalnost. U njegovim pjesmama se čuje ritam željeznica, putovanja po američkim gradovima i provincijama, kao i buka njujorških ulica i barova. Uza sve, on je cink i duhoviti komentator koji će i vlastitu poziciju u suvremenoj kulturi fino ironizirati.
Političnost Nobela
Na kraju, treća uobičajena stereotipna naracija koja se nazire u aktualnim komentarima tiče se političnosti Nobela i insinuacija da je Dylan zbog izvanknjiževnih razloga dobio nagradu. Istina, Nobelova nagrada podrazumijeva određenu političnost ('idealističke tendencije'), ali svako umjetničko djelovanje i njegova recepcija reflektiraju stvarnost koja je uvijek politična. Književnost se ne piše i ne čita u kuli bjelokosnoj, uvijek na jednak način bez obzira na mjesto i vrijeme radnje. Uronjeni smo u kontekst pa pisanje i čitanje u laboratorijskim uvjetima bez bakterija ne postoji. Naravno, postoje autohtone i dugotrajne književne vrijednosti – zbog čega npr. danas još uživamo u starim epovima koji se više javno ne pjevaju – ali interpretacija se nikad ne odvija u vakuumu.
No, da me priča o odnosu političkoga i umjetničkoga (ne politike kao dnevne aktivnosti političara) ne odvede predaleko, spomenut ću samo da se političnost Švedske akademije ove godine iskazuje kao otvaranje prema zanemarenim oblicima umjetničkog stvaranja, kao inkluzija pjesništva koje se javno izvodi i osvještavanje današnje intermedijalnosti. Za razliku od ideja da se pod svaku cijenu nagrađuju disidenti ili odaje priznanje konkretnoj politici (kao u slučaju dodijele Nobelove nagrade za mir 2012. Europskoj uniji), ovu namjeru držim itekako prihvatljivom.
tportal
