uspomene
u pretincima velike police za prošlost
smještene su uspomene: žive, polumrtve,
balzamirane, raspadnute, zatamnjene.
jedne, odstranjene, usužnjene očajnički žele
na slobodu; žele opet značiti. druge šište kao
da su u loncima s kipućim preživljavanjem.
neke se ne naziru jasno poput grafita izbrisanih
premazima stida i skrivačima patvorina.
većina je mobitelski dostupna s ikonicama
koje se uvijek dotaknu kao poziv 112.
u rafovima onog proteklog života samo
su uspomene na nju krikovi koji se vide;
ne želiš ih vani, želiš zaborav bolnih žigosanja.
dvoje
1
on je božji čovjek.
i u irskoj i u hrvatskoj
on ne zna da nas osvjetljava,
ni ne sluti svoju obasjanost
unutrašnjim žarom.
on je božji čovjek.
tako je i za gagu nikolića
govorio bata stojković:
gdje god se pojavi on ozari ljude.
2
ona je žena dinja u hladnjaku.
a bila je žena dunja na ormaru.
njen traženi miris izbijao je po cijeloj sobi.
a sada njena priljepčiva aroma djeluje
na osobine drugog voća & povrća.
zato je odložena u najlon vrećicu zatomljavanja.
Misao
Filipu Latinoviczu
Kad je bio na sprovodu svojoj ženi
Bibi i stupao za njenim lijesom,
Baločanski je mirisao Bobočkin parfem
na svom rupčiću i mislio o njenoj vagini.
Misao je nagost; zaogrnuta riječima
daje samo naslutiti svoje obline.
Misao je obojani spoj vode i svjetlosti;
čovjek je nebo, a riječi prolazak ispod.
Ili, Baločanski je mirisao Bobočkinu vaginu
i mislio na svoj rupčić s njenim parfemom.
Misao je sumnja, živa brža od prstiju,
zujanje u ušima, neprikladnost, lovina,
sklonište, nenajavljeno nepridržavanje,
jednom parfem, jednom rupčić, jednom
vagina. Misao je put privida na prividnom putu.
Ovdje
Ovdje, na ovoj zemlji, čovjek je ubijao čovjeka.
Ova zemlja je triptih, oltar vremena na sklapanje;
ispred rastvorenih krila vjerujući govore molitve
za održanje života nezaborava; po ovoj zemlji
prošao je rat, ali tu su još uvijek njegove sjene.
Tu smrt je buka, slavljena prslina u miru i tišini.
Tu oprost nije put do srca, već zahtjev za ispaštanjem.
Tu povijest nije priča o prošlosti, tu minulo nije minulo.
Tu spomen na izubljeno nema okus sjete, nego osvete.
Tu postojanje nije iščekivanje, već stalno osvrtanje.
