Ne znam zašto Péter Nádas tako često dolazi u Zagreb. Slušao sam ga i gledao u jesen 2013, na prvom Frakturinom Festivalu svjetske književnosti. Deset godina kasnije ponovo je gostovao. I opet sad, na zagrebačkom knjižnom vašarištu Interliberu, nekoć davno uspostavljenom da stvori hrvatsku protutežu velikom beogradskom Sajmu knjiga. Nádas je došao, i govorio pametno i razložno o stvarima koje, barem se meni tako čini, u Zagrebu sa svakim njegovim gostovanjem razumjeti može sve manje ljudi. Oni pametni i načitani odavno su već toliko ostarili da umiru. Oni, pak, drugi ne shvaćaju o čemu je tu ustvari riječ, i zašto neki ljudi knjigama tako nametljivo nasrću na njihovo dragocjeno vrijeme. A te knjige su, u hrvatskom prijevodu sljedeće: “Divna povijest fotografije” objavljena je u Frakturi 2005, “Paralelne pripovijesti” kod istog izdavača izlaze 2012, pa 2015. “Knjiga sjećanja” i 2023. “Strahotne priče”. Četiri romana i ukupno 2856 stranica, ili, prema slobodnoj procjeni ovog čitatelja, četiri mjeseca života, čitanja i razmišljanja. Četiri mjeseca vremena s Nádasem, koji neće ni glatko ni lako proći, a ostavit će ozbiljne posljedice na vrijeme što će zatim uslijediti. Međutim, pisac je, ipak, po treći put poslom došao u Zagreb, govorio je o pisanju i neukim je novinarkama – možda i kojem novinaru? – s televizije i iz tiskovina, koje sasvim sigurno nisu čitale njegove knjige, jer nemaju vremena, mala su djeca a mnogo posla, odgovarao na pitanja o tim knjigama. One bi ga najradije pitale o Viktoru Orbánu, to je već njihov teren, dojma su da o njemu i o njegovoj vladavini nešto i znaju, ali Nádas ne bi o tome, ili je ono što će reći njima i njihovim urednicima teško razumljivo. Dolazak jednog od najznačajnijih europskih pisaca u Zagreb za ovaj je grad i njegovu tobožnju kulturnu zajednicu poput nastupa slavne, tijelom vrlo obuhvatne sopranistice, koja pjeva pred zadivljenom publikom, koja, međutim, ne razumije nijedne jedine riječi, ama ne razumije niti na kojem jeziku umjetnica pjeva.
Stoga, njegovo gostovanje čitatelju – ali zbiljskom čitatelju! – stvara nelagodu, i on najednom ništa ne želi znati za Nádasa u Zagrebu. Osjećao se loše i ono jednom, 2013. godine, kada je prepuna dvorana Zagrebačkog kazališta mladih u madžarskog pisca zurila nasmiješeno i prijazno, kao u rinocerosa od žada, koji čudom žubori tim svojim nerazumljivim jezikom. Neugodno je s nečitajućima biti u istoj prostoriji, koliko god da su ljubazni.
Prije nekoliko je dana objavljena i još jedna Nádaseva knjiga u Zagrebu, koju je, kao i sve prethodne, izuzev “Divne povijesti fotografije”, prevela Xenia Detoni. Naslov “Pisanje kao profesija”: pet eseja na jedva stotinjak stranica. Riječ je o namjenskim tekstovima, recimo o eseju napisanom na poziv Joseph Haydn Stiftunga, i pročitanom prije jednog koncerta u Baselu, održanog u sklopu ciklusa naslovljenog “Haydn 2032”, pa onda o slovu zahvale prilikom primanja jedne švedske književne nagrade, te govoru na otvorenju 93. tjedna knjige u Budimpešti. Svih pet eseja napisano je i po časopisima objavljeno u posljednje dvije-tri godine, ali je svaki od njih, bez obzira na svoju izvornu namjenu, prozno remek-djelce. Koje ne samo da opstoji izvan povoda za koji je nastalo, nego i izvan žanra, koji mu je u knjizi nametnut kao smoking gostu ceremonije. Ovo su zapravo priče, ispripovijedane na jednostavan i razumljiv način, tako da bi ih mogao razumjeti baš svatko, a ne samo onaj tko je vičan čitanju. Ali je svaka od njih tako duhovita, pametna i sadržajna da je opet samo za one koji imaju dara i znatiželje za tuđu priču.
Veći dio života Joseph Haydn bio je u sretnom i sigurnom angažmanu kod madžarske aristokratske porodice Esterházy. Živio je daleko od glavnih tokova epohe, pa se našao u prilici da sebi samome stvara estetski kontekst. Pišući o njemu esejističku pripovijest ili pohvalu skladatelja pred njegovom suvremenom publikom, Nádas će, posve logično, proći kroz zrcalo u pripovijest o svom mrtvom prijatelju, još jednom velikom madžarskom piscu, Péteru Esterházyju, direktnom potomku Haydnovih mecena i poslodavaca, rođenom u obitelji kojoj su komunisti oduzeli najveći dio imovine i zabranili im da se nazivaju grofovima. U vrijeme festivala u Baselu, Esterházyjeva smrt bila je još živa, ali o prijatelju Nádas govori vedro, ne spominjući nikakva umiranja, i zezajući se pomalo na njegov račun, kao da je on tu i sluša ga. Središnji trenutak pripovijesti, na kojem počiva cjelokupna statika teksta, pripada anegdoti o jednoj njihovoj svađi. Anegdoti o vremenu, prijateljstvu i kašnjenju… “Znao se kretati tako naglašeno kao da svakim svojim korakom ne samo da mjeri udaljenost nego i zorno ističe, pogledajte, ja sam u stanju kao od šale svladati čak i gravitaciju.” Ova esejistička pripovijest otvara knjigu “Pisanje kao profesija”, a meni je, čitatelju, na umu dok sam je čitao bilo to kako li su je doživjeli i što su osjećali dok su je slušali ljudi koji su u Baselu 17. travnja 2022. došli na Haydnov koncert. U umjetnosti, piše Nádas, pišući o svom prijatelju i pišući o Haydnu, “u umjetnosti ništa nije kompliciranije od jednostavnosti”. Nju ovaj pisac dosljedno postavlja na vrh zamišljene estetske hijerarhije, na baš svakoj od 2856 stranica koje sam pročitao, kao i na svih 98 koje danas čitam. “Svatko se mora sam uzdići do svoje jednostavnosti pa u prostoru s prorijeđenim zrakom raditi i živjeti povučeno, za što doista treba imati kuraže. A ako kuraže nema, onda je nema. Valja imati kuražu u monarhiji, kuražu valja imati u diktaturi, ali nam kuraže treba i u ovoj prokleto jebenoj demokraciji, to više što je u umjetnosti većinsko mišljenje u potpunosti bezvrijedno.” Doista, u umjetnosti je većinsko mišljenje u potpunosti bezvrijedno, barem onoliko koliko je u političkoj demokraciji većinsko mišljenje tehnički presudno.
U prvom eseju u knjizi Nádas piše o Péteru Esterházyju, dok u onom po kojem je knjiga i ponijela naslov “Pisanje kao profesija”, piše o Imreu Kertészu, genijalno analizirajući njegov stil i jezik. U nekim drugim tekstovima, on govori i o nekim drugim madžarskim piscima, svojim suvremenicima. Govori s onom čitateljskom poniznošću s kojom dobar čitatelj osvaja i tumači svijet svoga pisca. Zašto hrvatski pisci, oni koji su doista dobri, kao i oni koji se trude postati dobri, nikad, ali baš nikad, čak ni kada ih o tome pitanju, čak ni kada im je to u opisu posla, ne govore i ne pišu o drugim hrvatskim piscima, svojim suvremenicima, osim ako s njima nisu u najbližim prijateljskim odnosima, ili ako ih za njih ne vezuje lojalnost prema izdavaču? Zašto toga u hrvatskoj književnosti nema? (Sebe, naravno, izuzimam, jer ja sam, barem u ovoj i u nekoliko drugih stvari, sam svoja književnost.) Razlog je, pretpostavljam, upravo u tome što je hrvatskim piscima nepodnošljiva gesta čitateljske poniznosti, izuzev u slučaju kada je njima i njihovim djelima upućena… I to hrvatsku književnost čini malom i na svoj način jadnom i provincijalnom, u odnosu na madžarsku književnost koja je velika skoro onoliko koliko su veliki najveći njezini pisci.
Osim što je pisac, Péter Nádas bio je i fotograf. U eseju “Na bojama tmine” govori o tome kako je to prestao biti. Kada je u trgovinama nestalo filmova, fotopapira i inog materijala za razvijanje i izradu fotografija, i kada je digitalna tehnologija konačno pobijedila, on je donirao svoju opremu, pobacao ostatke materijala, i završio s fotografijom. Bez imalo ljutnje i bespotrebnog žala, Nádas precizno objašnjava razliku između jedne i druge fotografije. Na digitalnoj fotografiji nestaje perspektive, nestaje dubine, gube se kontrasti, iščezavaju sjene.
Svoje svjetlopisno djelo Nádas je 2012. predstavio u dvije fotomonografije, koje nose naslove “Lichtgeschichte” i “Schattengeschichte”, “Pripovijest svjetla” i “Pripovijest sjene”. Uz njih je priložio i prozni tekst, teško odredivog žanra, u kojem se oprostio s analognom fotografijom. Sve je, opet, izvanredno zanimljivo i na neki krajnje utišan i miran način uzbudljivo do krajnjih granica čovjekova oka, srca i uma. Kada bi fotografirao ljudska lica, na njima bi uvijek bilo više sjene, više mraka. Kao i na ulicama Budimpešte, u nekom davnom vremenu. Na jednoj slici, čovjek s kišobranom, nogu prebacio preko noge, šeretski, kao usred plesa, stoji naslonjen na violončelo u nekoj sirotinjskoj platnenoj futroli. Okolo ljudi, zrcalo mokrog pločnika. Tako lijepa fotografija.
Kada je Péter Nádas došao u Zagreb, ja sam s uredno naslagane piramide knjiga u radnoj sobi ponovo uzeo “Lichtgeschichte” i “Schattengeschichte”, i započeo listanje. Na fotografiji iz 1979. mladi Péter Esterházy, u polumraku, bez naočala po kojim će ga čitatelji poznavati, u zrak diže staklenu šalicu, u kojoj je i žličica za čaj. Puči usne, kao da provjerava okus. Glava mu samo djelomice izranja iz bjeline ruba… Svijet ne smije ostati neopisan.
