Dana 17. srpnja papa Franjo potpisao je tekst čiji naslov na njegovoj službenoj internetskoj stranici glasi: “Pismo Svetog oca Franje o ulozi književnosti u obrazovanju”. Ili bi, možda, bolje bilo reći – u formiranju. Odmah na početku Papa piše da je najprije htio pisati o ulozi književnosti u svećeničkom formiranju, da bi odmah zatim proširio temu i na sve druge koji se bave pastoralnim radom, ali onda je shvatio da su mu zapravo na umu svi kršćani. “Ono čime bih se želio pozabaviti jest značaj čitanja romana i pjesama na svačijem putu prema osobnoj zrelosti.”.
Nakon ovog slijedi esej razdijeljen u četrdeset i četiri paragrafa ili fragmenta, u kojem papa Franjo razmatra što je književnost, zašto je važno čitati, kakav je odnos između poezije i vjere, da bi na koncu zaključio da se pjesnik i svećenik bave srodnim, ako ne i zajedničkim poslovima. “Književnost pomaže čitatelju da razbija idole autoreferencijalnih, lažno samodostatnih, statično konvencionalnih govora, koji katkad zagađuju i naš crkveni govor, porobljavaju slobodu Riječi. Književna riječ je ona koja pokreće jezik, oslobađa ga i pročišćava: napokon, otvara ga novim izražajnim mogućnostima, čini ga gostoljubivim za Riječ, koja se nastanjuje u ljudskoj riječi…” U poeziji i u književnosti Papa nalazi put jezika, kojim može biti izrečeno navještenje i kojim čovjeku može biti iskazana riječ Božja. Pritom, njegov je tekst, naravno, prepun citata i referenci. Ali, opet, jako je zanimljivo koga Franjo citira.
Nije neobično da se poziva na Karla Rahnera, utemeljitelja Nove teologije, i jednog od nesumnjivo najvećih, misaono najartikuliranijih kršćanskih i katoličkih teologa dvadesetog stoljeća, isusovca, Heideggerova studenta, jednog od projektanata Drugog vatikanskog koncila, koji je tvrdoglavo ustrajavao na pravu vjernika na sumnju i na važnoj kreativnoj ulozi sumnje. Međutim, u Franjinom pismu, koje bismo mi i dalje tvrdoglavo nazivali esejom, jednako važni referentni autori su, na primjer, Jorge Luis Borges, T. S. Eliot, Marcel Proust. A esej završava upečatljivim citatom Paula Celana: “Oni koji istinski nauče vidjeti, približavaju se onome što je nevidljivo.”
Oni na koje se Franjo poziva, govoreći o pjesništvu i o književnosti, i u čijem djelu traga za jezikom, niti su pisci iz crkvenih klupa, niti pripadaju onome što bi se u duhu površne hrvatske pedagogije i propagande dalo nazvati piscima kršćanskog nadahnuća. Uostalom, Paul Celan je Židov, a neki od onih čija se imena spominju u fusnotama Franjina eseja bili su biseksualci ili homoseksualci, ateisti, bezbožnici… Ali ni kada govori o onome za čim čovjek traga u književnim djelima i romanima koje čita, Papa ne spominje pobožne teme. On vidno izbjegava tumačenje književnosti, ili općenito umjetnosti, kao pomoćnih crkvenih, obrednih, imaginativnih ili teoloških disciplina. Književnost iz perspektive njegova eseja nije nešto sporedno. Ona je bit.
Franjo će, naravno, govoriti o tome da je u čitanju književnih djela način upoznavanja drugih ljudi i da je to put k uživljavanju u njihove perspektive. Za sebe kaže da je skloniji tragičnim temama u literaturi, nego ičemu drugom. Ali kakve on primjere navodi? Kakvi prizori, scene, događaji iz književnosti Franji na um padaju: “plač napuštene djevojke, starica koja pokriva unuka dok spava, borbu trgovca koji nastoji zaraditi za život, sram onoga koji je izložen neprestanim kritikama, dječaka koji u snovima traži utočište od nasilnog života…” Takve priče, reći će on, u nama bude odjeke naših vlastitih iskustava i tako bivamo osjetljiviji na druge ljude. Na vrlo lijep način predočit će značaj onog što se u običnim razgovorima o filmu ili književnosti naziva – identifikacija. Dragocjeno je biti drugi.
Papa Franjo se, naravno, u svom eseju štedro služi vlastitim iskustvima i primjerima iz svoje biografije. Logično, jer kako bi se drukčije i govorilo o književnosti i o čitanju? Pa onda priča o tome kako je kao mladi svećenik, bilo mu je dvadeset i osam, u isusovačkoj školi u Santa Feu radio kao srednjoškolski profesor književnosti. Na satovima lektire bilo je predviđeno da se čita stihovana tragedija o El Cidu, francuskog klasika Pierrea Corneillea, što se učenicima baš nikako nije dalo, nego su tražili Garciju Lorcu. Dogovorio se s njima da Corneillea pročitaju za domaći zadatak, kod kuće, a zauzvrat će na satovima razgovarati o suvremenoj književnosti. “Naravno da su htjeli čitati suvremena književna djela. Ali čitajući one knjige koje su ih tog trenutka zanimale, razvijali su vlastiti interes i ukus u književnosti i u pjesništvu…” I na taj način se, piše Franjo, stvaraju pretpostavke da učenici, ili općenito ljudi, dođu u čitanju i do onog što prethodno nisu ni htjeli, a ni mogli s razumijevanjem pročitati. “Naravno, ne tražim od vas da čitate isto što i ja. Svatko neka pronađe knjige koje govore o njegovom životu i koje će postati autentični suputnici na njegovu putovanju. Ne postoji ništa kontraproduktivnije od čitanja nečega iz osjećaja dužnosti…” Nije smisao čitanja neke knjige u društvenoj obvezi prema upravo toj knjizi.
Negdje odmah pri početku svog eseja, u jednom ili dva retka Franjo će književnost i poeziju suprotstaviti digitalnim ekranima, društvenim mrežama i mobilnim telefonima, ali neće se time dalje baviti, niti će na paranoičnoj opsesiji i strahu od audio-vizualne civilizacije graditi svoj tekst. Uostalom, on ga i nije započeo da bi zaključio da su mobiteli škodljivi. Kao što ni čitanje on ne hvali zato što bi korisno bilo čitati. On u svemu tome uspostavlja za nas gotovo ljekovite kriterije. Jest da nastupa krajnje liberalno – dopuštajući svakome da bira knjige u skladu s vlastitim interesom, ukusom i iskustvom – ali kroz cijeli se esej jasno prepoznaje da to nikako ne znači da se treba čitati bilo što. Svaka njegova riječ posvećena je kriterijima. Estetskim, naravno! Ali estetski kriteriji, striktno govoreći, obično ne iznevjeravaju etičke kriterije. Franjo zagovara odvažnost i slobodu. Ne dopušta mogućnost da bi književnost i poezija mogli odvratiti vjerujućeg od njegove vjere, kao ni to da bi u književnosti i poeziji moglo biti išta od onog što bi vjerujućeg moglo povrijediti u vjeri. On, međutim, sugerira nešto što je ovom njegovom čitatelju na trenutke djelovalo gotovo posve nevjerojatno – jer je upućeno s katedre jednog, pa još i rimskog!, biskupa – Franjo svojim vjernicima sugerira da bi mogli izgubiti jezik svoje vjere, a time i jedini njezin put, ne budu li se bavili pjesništvom i književnošću.
Pritom, Franjo ne insistira na tome da govori nešto naročito novo ni originalno, pa čak ni nešto što bi se baš toliko ticalo transformacijama novoga svijeta. On govori o ranokršćanskom angažmanu unutar žive kulture svoga vremena. Pa se poziva na Bazilija iz Cezareje, jednoga od crkvenih otaca, koji u četvrtom stoljeću govoreći mladima, vjerojatno svojim nećacima i nećakinjama, veliča bogatstvo klasične književnosti, koju su stvorili “hoi éxothen”, ili “oni izvana”, što će reći – pagani. Pa se, pretrčavši u dahu skoro dva tisućljeća, pozove na obraćanje umjetnicima svoga prethodnika, Pavla VI, još jedan neobičan vatikanski tekst, iz kojeg ovaj čitatelj pamti: “Noi abbiamo bisogno di voi.”, ili naprosto: “Mi vas trebamo.” (Zapravo je nečuveno tužno da se ove riječi nikad nisu čule iz famozne Crkve u Hrvata. Možda zato u toj filijali velike univerzalističke zajednice koju predvodi rimski biskup danas gotovo da i nema onih koji bi razumjeli što to piše u “Pismu Svetog oca Franje o ulozi književnosti u obrazovanju”.)
Sve ovo samo je dio onog što postoji u Franjinom eseju. Kao što su i riječi ovog čitatelja samo dio onog što bi on još htio reći o onome čime je u tom tekstu ponesen. Ta ponesenost ne tiče se nesumnjivog Papinog autoriteta u svijetu. Ne tiče se ona čak ni tanke vjere čitateljeve da bi tim autoritetom ovim mogao djelovati barem na manji dio svojih hrvatskih pastira. A ponajmanje se čitateljeva ponesenost tiče nade – jer takva ne postoji! – da bi hrvatske vlasti, čiji mehanizmi, naročito u kulturi i obrazovanju, pomalo podsjećaju na rad katoličke političke falange, mogle makar primiti na znanje Franjin esej. Osim što su bahati i protukršćanski, i što su udaljeniji od Kristova tijela, a “to tijelo sazdano je od strasti, emocija i osjećaja, riječi koje su izazov i koje su utjeha, ruku koje dodiruju i liječe, pogleda koji oslobađa i hrabri, tijela sazdanog od prihvaćanja, od praštanja, gorčine, srčanosti i neustrašivosti, od ljubavi”, ti su hrvatski falangisti udaljeniji od one funkcije jezika o kojoj Franjo govori. Od književnosti i od pjesništva, a onda i od Boga.
Kad se vratio iz Japana, Franju su, prepričava, pitali što bi Zapad mogao naučiti od Istoka. Odgovorio je “Mislim da Zapadu nedostaje malo poezije.” Teško onima koji ovo ne razumiju, a još teže onima koji razumiju.
