Analiza najavljenih izmjena poreznog sustava, kojima će se stopa poreza na dohodak prepustiti lokalnim vlastima, prirezi ukinuti, mirovinski doprinosi smanjiti a trošarine povećati, dovodi do jednostavnog rezultata – stradat će oni maleni, a pošteđeni će biti dobitnici čitave naše tranzicijske i posttranzicijske epohe
Porezna slika zemlje je politički identitet vlasti (foto Šime Zelić/PIXSELL)
Nove izmjene nekoliko poreznih mjera, najavljene prije desetak dana, dosljedno su nazvane reformom. Naši političari naprosto vole tako okrstiti poneki svoj trag u vremenu. No to ionako nije glavni marketinški trik u ovoj fiskalno-političkoj akciji. Ispred njega stoji činjenica da je sama ta najava ustvari nešto poput onoga notornog probnog balona. To pak znači da mu konkretni sadržaj još nije striktno zaključen, ali su generalno zadane ključne smjernice.
Uzmimo ih za početak sasvim ozbiljno, kao da su zapravo gotova stvar. Izmjene zahvaćaju četiri pogoleme točke ukupnog sustava: porez na dohodak, prirez, mirovinski doprinos i trošarine. Određivanje visine tj. stopa prvog bi se prepustilo jedinicama lokalne uprave. Drugo bi se ukinulo u cijelosti, treće smanjilo, a četvrto dijelom povećalo. Porez na dohodak i prirez, inače, osiguravaju prihod lokalnim jedinicama, dok mirovinskim doprinosom i trošarinama raspolaže država.
Suočeni smo s opasnim namjerama prvog reda, s perspektivom demontaže klasičnog mirovinskog sustava. Ostaje netaknutim drugi stup, mehanizam kojim se radnička davanja za mirovinu izvlače iz sustava za račun financijske industrije
Najveći zahvat je vlada očito namijenila ulaznim transferima za lokalne vlasti, a često u većim gradovima to nije HDZ. I ne samo da im se, pod izlikom oslobađanja dijela plaća za radnike, iz računa odbijaju temeljna sredstva za život. Prirez čini između pet i 10 posto budžeta u tim jedinicama, mada sveukupno na razini RH ne prelazi pola milijarde eura. Porez na dohodak približava se sumi od 1,75 milijardi eura, ali za njega su vladini fiskalni alkemičari smislili poseban ishod.
Dovest će naime općine i gradove i županije u poziciju da se konkurentski odmjere po visini oporezivanja plaća. Ne treba pojašnjavati što to znači u kontekstu tržišta rada. Lokalne će se vlasti međusobno pobiti nasred njega, iako nipošto nisu sve u jednakoj startnoj poziciji za održanje niže cijene komunalnih usluga. Čak ni mnoge susjedne županije to nisu, kamoli one međusobno udaljene. Svejedno, porez na dohodak izaziva toliko povike u javnom prostoru, iz rakursa kapitala, da ta izmjena nikako ne može biti slučajna.
Stalno se, godinama već, poručuje da je rad u Hrvatskoj previše opterećen, kao da ga iznad svega ne pritišće imperativ vlasničkog profita. No dobro, o tome se ne pristoji govoriti, to je pitanje svetosti privatnog vlasništva, pa ostaje napasti ono zajedničko. Javne prihode i rashode, dabome, odnosno poreze i kvarnu državu. Usporedba oporezivanja plaća u zemljama EU-a, međutim, pokazuje da se Hrvatska ni u ludilu ne ističe po tom opterećenju, naprotiv.
Štoviše, imamo ta dva jadna razreda iliti praga od 20 i 30 posto, za razliku od većine drugih zemalja, a i smanjivali smo ih još nedavno. Kad se tome pridoda mirovinski doprinos, ispadamo pravi mali porezni raj. Sve zemlje u tzv. okruženju, kad je posrijedi EU, imaju tu veća davanja. Slovenija, recimo, po svemu nam najbliža u tom društvu, ima fantastičnih pet razreda poreza na dohodak, u rasponu od 16 do 50 posto. A dok mi za mirovine izdvajamo 20 posto, njima je prosjek 27 postotaka.
Sandra Benčić (Foto: Patrik Macek/PIXSELL)
Mirovinski bi doprinos hrvatska vlada također srezala, i ne kaže još koliko, ali zasad nam je tu važnije nešto drugo. Prema najavi, rezalo bi se onih 15 posto za prvi stup, koji se naziva po međugeneracijskoj solidarnosti, a ne bi se diralo drugi. Odmah treba reći, suočeni smo s opasnim namjerama prvog reda, s perspektivom demontaže klasičnog mirovinskog sustava. Ostaje netaknutim drugi stup, mehanizam kojim se radnička davanja za mirovinu izvlače iz sustava za račun financijske industrije.
Nećemo ovom prilikom iznova tumačiti koliko nam je već pustih milijardi eura tako izmaknuto kroz protekle 22 godine postojanja drugog stupa. Dovoljno je uzgred primijetiti da ga se svako toliko spominje po novim gubicima na saldu naše kolektivne tobožnje štednje. I da su ga rečene zemlje EU-okruženja s indignacijom odbacile, pa je ostao nekom vrstom hrvatske fiskalne ekskluzive. Svejedno, restrikcija je danas namijenjena ekskluzivno prvom stupu.
Prepuštanje odluke o naplati poreza na dohodak jedinicama lokalne uprave nije samo puko bacanje kosti među njih. Kompeticija te vrste prouzročit će nove nejednakosti na mapi radničkih prava i socijalnog statusa Hrvatske
No taj će novonastali manjak trebati odnekud nadoknaditi, jer ni sad država ne uspijeva prikupiti više od nekih 56 posto novca za mirovine. Točnije, za isplatu aktualnih mirovina, što hoće reći da će biti još gore. Još više će se morati preliti s neke druge stavke, a prva od njih jest PDV. Tu već govorimo o najregresivnijem porezu, u smislu socijalne neosjetljivosti i prebacivanja najtežih opterećenja na najšire slojeve. Ujedno i one najizloženije te najranjivije, to je valjda posve jasno.
Hrvatska, uz Mađarsku, uzima daleko najveći PDV u Europskoj uniji. Ako ga usporedimo s navedenim drugim prihodima, lako se uviđa koliko je dominantan, s tih svojih osam milijardi eura godišnje. Znamo li da trošarine ne donose više od 1,1 milijardu eura, uz navedene iznose poreza na dohodak i prireza, uočavamo da svi oni zajedno ostaju debelo ispod polovine prihoda od PDV-a. Nije teško naslutiti odakle vlada kani nadoknaditi nekakav novi manji gubitak od mirovinskog doprinosa.
Prihod od PDV-a raste, kroz višu potrošnju, s praktično svakim oslobađanjem dijela plaće, ali bi se reklo da to odgovara i radnicima. Samo kad ne bi bilo izvjesno da će sve što dobiju na mostu, izgubiti na ćupriji. Najprije kroz taj isti PDV, jer kobajagi-reforma nije usmjerena na rasterećenje od te enormno visoke obaveze. Zatim i faktičnim, makar relativnim jačanjem drugog stupa, s obzirom na slabljenje prvog, e da bi se gubitak od tog sustava, od milja nazvan tranzicijski trošak, vratio u lice svima nama.
Boris Lalovac (Foto: Nena Žganec/PIXSELL)
Preraspoređivanje tereta javnih financija nije ovdje posebno zamaskirano. Na dobitku će svakako biti poslodavci, jer će plaće neznatno porasti, a najmanje zahvaljujući njima. Povrh svega, i oni i vlada će tvrditi da je na stvari jedan socijalno veoma senzibilan komplet fiskalno-političkih zahvata. Potvrđuju to već prve reakcije Hrvatske udruge poslodavaca na samu najavu poreznih izmjena. Inače jako rijetko tako pozitivno reagiraju kad su u pitanju još neprecizirane mjere.
Nadalje, prepuštanje odluke o naplati poreza na dohodak jedinicama lokalne uprave nije samo puko bacanje kosti među njih. Kompeticija te vrste prouzročit će nove nejednakosti na mapi radničkih prava i socijalnog statusa Hrvatske, što se razilazi i s vrijednostima zastupanim Ustavom RH. Može se to nekom pričiniti kao decentralizacijski, čak demokratizacijski korak naprijed, sa spuštanjem ovlasti na niže razine. No radi se u biti o posve reakcionarnom uzmaku države ispred kapitala.
Porezna je slika neke zemlje ništa doli politički identitet njezine državne vlasti par excellence. Između pripadajućih mjera ističu se one izravne, koje se kroje prema osobnom profilu svakog od nas, a gdje porez na dohodak zauzima ključno mjesto. Kad se to prepusti unutarnjem tržištu, imamo posla s regresivnim pristupom po definiciji. Drugi izravni porezi u ovom slučaju to samo dodatno cinično potvrđuju. Pogledajmo kako se tretira porezne obaveze na dobit, nekretnine, najam.
Kao što je Hrvatska u samom vrhu po teretu PDV-a, nametnutog svima, tako je na samom dnu EU-a po onom koji trpe birani tj. povlašteni među nama. Iako se u zadnje vrijeme, ovo krizno, dosta govorilo o potrebi zauzimanja suprotnog kursa, dogodilo se upravo suprotno. Iznađen je način da se poštede dobitnici čitave naše mučne epohe, obilježene krajnje liberalnim ekonomsko-političkim prodorima najšireg opsega.
Jasna A. Petrović (Foto: Matija Habljak/PIXSELL)
Stradat će naposljetku iznova oni maleni, baš kako priliči ambijentu u kojem nije više jasno ni što je to uopće politika, i gdje se tu nalazi bauk ekonomije. Pa, eno i nje valjda u političkom marketingu, zadnjoj pošti organizacije društvenih odnosa. Ima li se u vidu da je marketing u osnovi istraživanje tržišta i metoda njegova osvajanja, ponešto tu ipak biva lakše razumljivo. Prodat će nam i ovaj put nevješto zapakiranu staru robu, ali će nas to koštati najskuplje dosad.
Kritike reforme
Odjek najavljenih poreznih izmjena u opozicijskim redovima nije mogao biti pozitivan već zbog činjenice jasne vladine sabotaže jedinica lokalne uprave. Takav zahvat ima očitu predizbornu namjenu, kao i ostavljanje poreza na nekretnine i najam u istom dosadašnjem obliku. No malo dalje od reakcija na samu tu podvalu, dolazimo i do ponešto općeg, a konkretnog političko-ekonomskog sadržaja.
"Nužno je promijeniti porezni sustav sa sadašnjeg nepravednog i regresivnog, koji kažnjava rad, a nagrađuje život od imovine i od prihoda od kapitala, prema pravednom sustavu, koji će doslovno nagrađivati proizvodnju i rad, a progresivno oporezivati bogatstvo", rekla je o tome Sandra Benčić, zastupnica stranke Možemo! u Hrvatskom saboru.
"Po najavama kako bi se eventualno davala nadležnost lokalnim samoupravama da same propisuju svoj porezni dohodak", istaknuo je njezin stranački kolega Damir Bakić, "o tome ne bih ni govorio zato što mi je neshvatljivo da se takve stvari na tako neozbiljan način plasiraju u javnost, jer to vodi izravno u fragmentaciju."
Neven Vidaković (Foto: Luka Stanzl/PIXSELL)
Sličnim se stajalištem oglasio Boris Lalovac, zastupnik SDP-a, bivši ministar financija. "Sada otvarati još veću rupu u mirovinskom sustavu, a ne znamo što će biti za godinu dana, neozbiljno je zato što je mirovinski sustav uvijek bio zadnja brana kod svih ministara financija da su mirovine sigurne", kazao je on pored ostalog, po Hininom izvještaju dodajući kako "postoji i ozbiljan problem s drugim mirovinskim stupom". Naglasak su na to stavili i pojedini čelnici sindikalnih centrala.
"Opasno je čačkati po porezu", mišljenja je tako Krešimir Sever, "u uvjetima kada je taj porez u cjelini prihod lokalne zajednice pa znamo da, ukoliko to netko ne nadoknadi lokalnoj zajednici, ona nama poskupi komunalije, uvede nove poreze, ukine neke potpore, i svi skupa prođemo gore ukoliko javne vlasti nemaju rješenje za to. A čačkanje po mirovinskom osiguranju je posebno opasno."
Još oštrija bila je Jasna A. Petrović, predsjednica Sindikata umirovljenika Hrvatske: "Ministar financija Marko Primorac proglasio je rat radnicima i umirovljenicima. Naravno da neće dirati drugi stup i da udara na prvi stup koji je temelj u cijeloj Europskoj uniji. Ono što on najavljuje može samo koristiti poslodavcima dugotrajno, ne radnicima, a pogotovo ne umirovljenicima. Ovo je otvoren poziv radnicima i umirovljenicima da se udruže i idu na ulice."
Od izjava neovisnih ekonomista podcrtavamo onu Nevena Vidakovića koji je primijetio da "prvi put u 30 godina imamo profesora javnih financija za ministra" u tom sektoru. No i to da se taj profesor ovdje najviše bavi – tračanjem. "Što je još više zabrinjavajuće", nastavlja on, "u vrijeme ministra Zdravka Marića imali smo barem koordinirano laganje."
Vidaković smatra da vlada potiče inflaciju, dok ispod radara prolazi nužnost hitne dokapitalizacije HEP-a ili krah projekta Fortenove. Što se mirovina tiče, drži kako svjedočimo "egzistencijalnom debaklu" drugog mirovinskog stupa. "On ne funkcionira", dodao je, "pa ga možemo ili ukinuti ili reformirati, a nema ga tko reformirati i on opstaje. On služi kao protočni bojler za financiranje državnog duga."
