Mario Radić između Stipe Mlinarića i Ivana Penave (foto Patrik Macek/PIXSELL)
Domovinski pokret nedvojbeno će pretrpjeti štetu nakon žestokih unutarstranačkih izbora koji su okončani očekivanom pobjedom Ivana Penave nad Marijem Radićem. Kažemo očekivanom pobjedom, jer je jasno da Penava ne bi na brzinu raspisao izbore usred ljeta da nije shvatio kako u svojim rukama ima mehanizme kontrole izbornog procesa i da na svojoj strani ima glavninu ključnih ljudi u organizacijskom traktu stranke. Tome je na samom kraju dodana neuobičajena odluka o javnom glasanju o predsjedniku i zamjeniku predsjednika, što je bio manevar u korist frakcije koja trenutno ima realnu moć u strukturama vlasti na razini države i na razini lokalne samouprave, pri čemu je najvažniji Vukovar.
DP-ov Klub zastupnika u Saboru past će odmah s jedanaest na devet ljudi, a kad Damir Biloglav krajem studenog aktivira svoj zamrznuti mandat, ostat će ih osam; stranku će napustiti dio članova i ugasit će se neke lokalne organizacije; Mario Radić i njegov najbliži suradnik Igor Peternel vjerojatno će se upustiti u osnivanje nove desničarske stranke, a Radićevi mediji i novinari – predvođeni bijesnim Velimirom Bujanecom – udarat će svim sredstvima po stranci u koju su se do jučer zaklinjali, rejting DP-a zacijelo će pasti barem u prvo vrijeme... No usprkos šteti i neovisno o tome što će se zbivati u budućnosti, logika politike neminovno je nalagala Penavi da poduzme akciju koju je, eto, uspješno dovršio prošle subote.
Od osnutka Domovinskog pokreta u veljači 2020. pa do ovogodišnjeg ulaska te stranke u HDZ-ovu vladajuću koaliciju, Mario Radić iz drugog je plana funkcionirao kao stvarni šef. Bogati poduzetnik Radić – suvlasnik Pevexa i vlasnik niza drugih tvrtki te poslovni partner i prijatelj Pavla Vujnovca, najmoćnijeg domaćeg biznismena – bio je uvjeren da je činjenica njegova bogatstva i njegovih financijskih ulaganja u stranku i u dio stranačkih ljudi sasvim dovoljna da nitko ne dovede u pitanje poziciju koju je sam sebi osmislio: to je pozicija vladara iz sjene, čovjeka koji očito ima jake razloge da se ne izloži do kraja nego da upravlja preko marioneta. Prevario se, jer politika ipak nije biznis i u politici veoma rijetko prolaze oni koji neprestano ponavljaju da već imaju sve i da im ne treba bavljenje politikom, osim da usreće državu i široke narodne mase. To je geslo pod kojim je u predsjedničku kampanju ušao i HDZ-ov kandidat Dragan Primorac, što je odraz nerazumijevanja naravi politike i suštinski najslabije mjesto njegove kandidature, uza sve ostale slabosti. Kompletna Radićeva unutarstranačka predsjednička kampanja vrtjela se oko ovoga: ja sam davao svoje pare, a oni su neodgovorno trošili.
Nakon pobjede, Penava je izjavio da se, zapravo, radilo o srazu njegove frakcije, kojoj je ideologija iznad svega, i Radićeve tehnomenadžerske struje koja da je isključivo zainteresirana za vlast kao sredstvo ostvarivanja svojih poslovnih interesa. U tome možda ima djelić istine, ali samo djelić, s obzirom na to da se dvije zaraćene grupacije ideološki uopće ne razlikuju, a sva im se kvaziideologija svodi na antisrpstvo, filoustaštvo, jednodimenzionalno veličanje Domovinskog rata i zabranjivanje svega što se ne uklapa u njihove uske šovinističke poglede. Radilo se samo o tome tko će biti gazda i čija će biti zadnja, naročito sad kad DP sudjeluje u vlasti i raspolaže konkretnom moći.
Penava je ispravno procijenio da je Radićevo naglo i neobjašnjeno odustajanje od ministarske funkcije u zadnji čas, premda je sam najavljivao da će preuzeti dužnost u Vladi, pouzdan znak slabosti i da mu se ukazala prilika koju ne smije propustiti. Usput, na ovom mjestu nekoliko smo puta ponovili da Radić više od tri mjeseca nije rekao ništa o otkriću Drage Hedla, novinara portala Telegram, da mu je sredinom devedesetih suđeno zbog krađa po napuštenim kućama Srba u okolici Našica, niti ga novinari o tome išta pitaju.
Analitičari su, naravno, smjesta požurili da pravim pobjednikom raskola u DP-u proglase premijera Andreja Plenkovića. Da, Plenković će se možda malo lakše nositi s ponešto oslabljenim koalicijskim partnerom i možda će lakše ignorirati ili odbijati njihove zahtjeve, ali njemu naprosto treba svih osam preostalih DP-ovih zastupnika da bi imao minimalnu parlamentarnu većinu od 76 ruku. U ovom trenutku ne vidi se kako bi mogao naći zamjenu za osam ljudi.
Vjerojatnije je da će ići na pokušaj pojačavanja ili dodatnog osiguravanja većine s jednim ili dva zastupnika iz opozicije, a uspije li DP-u da privuče u svoje saborske redove dvojicu trenutačnih neidentificiranih opozicionara – na čemu, kako je javno rekao, radi glavni tajnik Josip Dabro – zapravo se neće promijeniti ništa. Plenkoviću ide na ruku to što će se ranjeni DP zubima i noktima držati za vlast, jer im novi izbori sad nikako ne odgovaraju, no to, također, nije nikakva novost u odnosu na stanje prije odlaska Radića i njegove družine. Potkapacitirani DP bit će, kao i dosad, poslušan partner, a Plenković će unatoč tome biti frustriran što nema druge koalicijske opcije za dostizanje parlamentarne većine, niti ima hrabrosti da izazove nove izbore.
