Rajko Grlić je pripadnik buntovne generacije poslednjih velikih filmskih Jugoslovena (uz Srđana Кaranovića, Кarpa Godinu, Gorana Markovića, Lordana Zafranovića, Slobodana Šijana, Želimira Žilnika), koja se nije prilagođavala nijednom režimu. Svojim kritičkim stavovima prema društvima i stvarnosti u kojoj živimo, Grlić nam je uvek iznova pokazivao da lični integritet i dostojanstvo i dalje imaju veliku važnost.
.
.
Razgovor sa rediteljem Rajkom Grlićem vodio je Luka Benčik
.
.
Kako je vaša dugogodišnja karijera i iskustvo u različitim društvenim i političkim okolnostima oblikovala vaš filmski stil? Da li mislite da se vaš kreativni proces promenio tokom godina?
.
Vjerovatno se menjao koliko sam se i ja menjao. Ljudi se mjenjaju tokom godina, godine čine ljudima nešto, a kad se oko njih menjaju i sistemi, kad se menjaju društva, u mom slučaju od Češke i Praškog proljeća, pa nadalje sve te promene. Naravno da to ima veliki utjecaj, i to vjerovatno i podsvjesno, ja nisam osoba koja može o tome govoriti, jer ja sa sebe ne mogu videti sa strane. Da bi mogao vidjeti gdje sam otišao gde ljevo, desno, gdje gore i dole; ali sigurno je da se sa druge strane bavim poslom koji je vezan na visoku lestvicu u društvenoj hijerarhiji – novac, tako da to ima neke indirektne uloge u tome kako nešto pričam, i zašto nešto pričam. Ja sam probao s druge strane ostati isti. Imati jednako znatiželju, neku volju i ljubav prema igri, a film je za mene neka ogromna, prekrasna igra. Uspjeo sam celi život to raditi, uspjeo sam od toga živeti. Prema tome ja sebe smatram sretnim čovjekom.
.
Vaš otac je bio značajna ličnost u jugoslovenskoj kulturi. Kako je odrastanje u takvom okruženju uticalo na vaše viđenje umetnosti i na vaše stvaralaštvo?
.
Sigurno da je utjecalo. Ja mislim da odrastanje u njegovoj biblioteci su bili moji najozbiljniji univerziteti. Tu je negde verovatno formirano ono što sam ja. Svaka knjiga kad bi došla, to se veče otvarala, on bi pričao. Ja za svaku knjigu u njegovoj knjižnici znam kada je došla i nešto o njoj. Premda su to knjige filozofije, premda su to dobrim dijelom knjige na njemačkom, koji ja ne govorim. Ja znam te knjige, te knjige su preko njega postali moji prijatelji, i ja sam kad je on umro preselio kod mene. Moja majka, i cijeli njihov život su prošli baš kroz pakao, predratni, ratni i poratni. Razne zatvore u raznim državama, ratove i sve ostalo; imali su nešto što je vrlo rijetko – a to je da su odlučili nikog ne mrziti zbog toga, nego su imali jedno veselje života. Probali su da tu mladost koju su im ukrali, jednostavno nadoknade nekim veseljem života. To su neke pedesete, šezdesete, doba značajnog siromaštva. Moj otac je da bi prehranio familiju tovario ugalj na kolodvoru. Stanovali smo u jednoj sobi, nije bilo lako, ali su imali neko veselje.
.
U filmu “Svemu dođe kraj” bavite se temom smrti i prolaznosti. Da li je ovo na neki način vaš najličniji film? Kako ste pristupili ovoj temi sa umetničke strane, ali i kao pojedinac?
.
Ja ne mogu ocenjivati svoje filmove. On je jednostavno nastao iz različitih poriva, iz poriva da se vikne. Ne da se govori, nego da se vikne. Jednostavno, u sitauciji u kojoj smo se našli, zemlji u kojoj 70% klinaca između 19 i 27 ozbiljno razmišlja da ode iz nje, o takvoj zemlji jedino što čovek može učiniti jeste da vikne, da krikne. Da pošalje neki svoj krik. Ne zato što ljudi to ne bi znali, oni to što će videti na platnu znaju. Ja sam ih samo htio potapšati po ramenu i reći – ajde malo razmislite u čemu vi živite.
.
Kako vidite ulogu filma u društvima koja su prošla kroz političke i ekonomske tranzicije, kao što je slučaj sa bivšom Jugoslavijom?
.
Tu film nema apsolutnu nikakvu ulogu. Film uopće nije nešto što mijenja svijet, što diže revolucije, što uopće čini neke velike društvene i apelira za neke velike društvene promene. Film je jedna tiha, intimna igra u mraku kino dvorane, s nadom da će onaj ko gleda, u nekom detalju, u nekom liku, u nekoj rečenici, vidjet negde sebe i prepoznat. To je igra ogledala. Ako se to dogodi, onda on ima nešto s tim, onda vaša priča ima smisao. Potpuno je devalvirana uloga filma u ovih 30 godina, u svim ovim malim državama nastalim raspadom Jugoslavije. To je neko nužno zlo koje ide više po inerciji nego po bilo kakvoj potrebi; a da je tome tako ja vidim po tome što Hrvatska nema kinoteku, niti restaurira svoje stare filmove. Ona je odlučila da im to ne treba. Jer su filmovi svedoci jednog vremena, a svedoke treba zatući. Film ovde živi na entuzijazmu nekih klinaca i nas nekoliko staraca koji još uvek mislimo da ima smisla to raditi.
.
Često se čini da vaši igrani filmovi imaju elemente dokumentarizma. Kako balansirate između fikcije i stvarnosti u svojim filmovima?
.
Ja pokušavam sa malim detaljima svoje priče, uglavnom zagrebačke, umočiti i obogatiti nekim stvarnim detaljima. Imate onu staru Godarevu rečenicu, koja se istrošila od silne upotrebe: ,,Da svaki dokumentarni film sanja da postane igrani, a svaki igrani sanja da postane dokumentarni”. Film ako je zaista dobar, igrani film, jednoga dana će postati dokumentarni. Ja samo probam staviti par začina, u te filmove pomoću lica, prostora, legendi koje znamo. Jednostavno, učiniti to malo stvarnijim; ne bi li odnos prema fikciji, jel igrani film je fikcija, bio na pol puta između fikcije i stvarnosti.
.
Kako mislite da mlađe generacije doživljavaju vaše filmove, s obzirom na promene u društvu i kulturi? Da li razmišljate o prilagođavanju stila za novu publiku?
.
Ne, ja sam prestar da se prilagođavam. Ja se prilagođavam priči. Ja probam svaki film pričati, na način na koji mislim da glavni junak kad bi mogao bi pričao priču. To je način, i ja imam tu strašnu slobodu kad radite u ovakvim kinematografijama koje su zapravo kućne radinosti, u neoindustrijama, onda imate siromaštvo koje vas prati, ali sa druge strane jedno ogromno bogatstvo, a to je da možete svaki film raditi drugačije. Da ako vam uspe komedija, ne morate cijeli život raditi komedije. Ja pokušavam svaki film raditi različito, i da su to priče o različitim junacima. Prema tome, neki je brz, neki je spor, neki je iz ruke sniman, neki je statičan. Pokušavam naći dušu glavnog junaka, i pomoći mu na način da tako pričam tu priču. Ne prilagođavam se, prestar sam. Znate, sa filmom ne možete svima ugoditi. To davno naučite na samom početku. Film možete ugoditi sebi i desetak prijatelja, a ako to funkcionira onda će i dalje funkcionirati.
.
Koja je najsnažnija emocija koju ste osetili dok ste bili daleko od svoje domovine? Da li je to iskustvo oblikovalo vaš osećaj pripadnosti?
.
Ja imam problema sa ovom nacionalnom pripadnošću. Ja sam napisao, i tvrdim za sebe da sam Zagrepčanin po nacionalnosti. Ovo plemensko ujedninjavanje različitosti je vrlo teško. Nemam nekakav osećaj pripadanja tom nekom velikom. Ja govorim da sam Hrvat, iz Hrvatske, sve to skupa piše meni u knjigi rođenih mi piše da sam Hrvat, da su mi mama i tata Hrvati, sve to stoji. Ali to je tako zloupotrebljeno, to je tako unakaženo ovom glupošću nacionalizma, da je čoveka malo stid uopće to izgovoriti. Zato ja govorim da sam Zagrepčanin, i osjetio sam neku nostalgiju za Zagrebom, da nisam vjerovatno se ne bih vratio. Ja kada sam otišao ja sam tvrdio svojoj supruzi da više nikada ovde ne dolazim, ona me je uspela nagovoriti s rečenicom: ,,Pa ne mogu ti oduzeti zemlju, ne mogu ti uzeti prijatelje, ajmo se vratiti.” Tako da se mi vraćamo i odlazimo, vraćamo i odlazimo, živimo na dva kontinenta. Ali, da, ovo je zemlja gdje sam ja rođen, ovo je zemlja u kojoj ću ja bit pokopan, ovo je zemlja gde ja sve više provodim vremena.
.
Koji je najintimniji trenutak u vašem životu koji je postao inspiracija za neki od vaših filmova, a da publika to nikada ne bi mogla naslutiti?
.
Verovatno najintimnije je razočaranje moje roditelja nakon Drugog svetskog rata. Oni su skojevci, partizani. Taj element razočaranja, to da utopija dobila stvarne oblike i da više sa utopijom nema puno zajedničkog, to je vjerovatno bio motiv za ,,Samo jednom se ljubi”. To je vjerovatno najintimniji osjećaj koji sam probao preneti u jednom filmu, a da to naravno ne bude direktno.
.
Šta mislite da je najlepša stvar koju ste naučili iz svojih porodičnih odnosa, a koja je oblikovala vaš način razmišljanja ili radnu etiku?
.
Treba strašno puno raditi, i da treba raditi ono što te strašno veseli. Da nema puno smisla raditi nešto u čemu ne vidiš sebe, ili nešto što nije dio tebe i tvoga svijeta. To je vjerovatno to što sam naučio, i da kroz to treba prolaziti s nekim veseljem. Da ljutnja tu puno ne pomaže.
.
Ako biste morali opisati vaš život kroz metaforu koja nema veze sa filmom, koja bi to bila? Da li biste rekli da ste na putu, u procesu izgradnje ili možda u stanju refleksije?
.
Ja mogu reći da ostavljam ono što bi Andrić rekao ,,kamenčiće pored puta”, za nekoga ko će tuda jednom proći, pa videt kako sam ja to prošao. Mislim da su moji filmovi ti kamenčići, ti neki stećci pored puta koji sam prolazio, koji je šaren, vijugav, svakakav. Ali sam probrao da komadići ostanu najiskreniji dio mene.
.
Kako se nosite s nostalgijom i prošlim vremenima u kontekstu svojih filmova? Da li je važno da se prisećamo prošlosti da bismo razumeli sadašnjost, ili mislite da je to često teret?
.
Mislim da je vrlo ljepo prisećat se u mojim godinama prošlosti, jedino čovijek je prisiljen prisjećat prošlosti jer se prošlost falsificira u enormnim količinama. Rijetko gdje se prošlost tako falsificira kao u našim krajevima. To važi i za Hrvatsku, to važi i za Srbiju. U obe zemlje vlasti koketiraju sa fašistima iz drugog svijetskog rata, i pokušavaju nas uvjeriti da su to divni mladići koji su bili veliki patrioti – domoljubi. To strašno prekrajanje u kome crkva obilato sudjeluje, Vas tjera da povremeno glasno vičete, da se vratite u tu prošlost i da probate vikat ne šta je vaše mišljenje, nego faktografija. Tako da ja bih rado da se ne moram vraćati. Ja nikad ne gledam moje filmove. Nisam ih počeo gledati, vjerovatno ću uskoro, jer sam se uvek bojao da kad se okrenem unazad više neću moći unapred. Ljepo je se sjećat i mislim ono što se u ovim krajevima pežorativno zove jugonostalgičar, kao najgora psovka koja postoji u Hrvatskoj. Ja sam imao 47 godina kada je nestala Jugoslavija, ogroman, možda najbolji dio mog života tamo. Prema tome, meni je sasvim svejedno koji su državni režimi. Ja se prisjećam života. Meni je svejedno i sad koji je režim, kao i onda koji je režim. Ja se prisjećam komada života, a filmovi su komadi mojega života. Svakih četiri do pet godina neki film napravim, i to su komadi moga života.
.
Za P.U.L.S.E: Luka Benčik
.
.
Poštovane kolegice i kolege,
.
U ovom uvodnom pozdravnom obraćanju – uzela sam si pravo da iz moje, po prirodi stvari ograničene perspektive, pristupim Rajkovom djelu kroz prizmu – možda neočekivane – teme patriota i patriotizma. Antički filozof Platon je pišući svoje dijaloge – naslovljavao ih imenom glavnog lika u dijalogu i vrlinom o kojoj je bilo riječ u dijalogu. U tom pristupu nalazim inspiraciju, daleko od pretenzije da se uspoređujem s velikim filozofom. Dakle, Rajko Grlić ili o etičnom patriotizmu
.
Što je uopće etični patriotizam? Patriotizam je etičan ili vrlina kada stav o važnosti i dobrobiti vlastite zemlje i njezinih ljudi nije u suprotnosti s univerzalnim moralnim vrijednostima. Nije etičan i nije vrlina kada favorizira jednu naciju, zemlju ili rasu, nije etičan kada napušta ideju da je moral jedan i univerzalan za sve, i da ne postoje nacionalni morali. Patriotizam je etičan ili vrlina kada se dobrobit vlastite zemlje stavlja u vezu s onim ispravnim i dobrim, koje se nastoji promicati i kojem se nastoji doprinijeti. Nije etičan i nije vrlina kada slavi dobro, ali i opravdava zlo – ako je učinjeno od ili u ime vlastite države. Etični patriotizam se naziva etičnim, kako bi se naglasila razlika od nacionalizma koji se lažno predstavlja kao patriotizam.
.
Vjerujem da već u ovom opisu prepoznajemo Rajka Grlića. Od osamdesetih godina prošlog stoljeća vode se debate, vrlo sofisticirane, o pojmu patriotizma i mnogo je različitih teorija o patriotizmu. Naravno, nije niti vrijeme, prigoda ni mjesto da ih elaboriramo i kontra-pozicioniramo. Postoji, međutim, značajan konsenzus najvećih umova o nekoliki točaka. Lord Acton, povjesničar, jedan od najvećih erudita 19. st. U svojim ‘Esejima o slobodi i moći’, napisao da je nacionalizam afekt koji ima rudimentarno prirodno podrijetlo. Nasuprot tome, patriotizam pripada razumu, svjesnosti o našim moralnim dužnostima prema političkoj zajednici. Slično, književnik George Orwell je u svojim ‘Bilješkama o nacionalizmu’ identificirao nacionalizam kao agresivan, i uvijek vezan uz želju za moći i prestižnom za svoju naciju, i indirektno time i za sebe. Nacionalizam uvijek ima dvostruke moralne standarde – jedne za svoje, druge za ostale, jer pretpostavlja da interesi države smiju nadvladati moralna razmišljanja. Naprotiv, etični patriotizam je etički univerzalizam, prema kojem je moral jedan za sve, a vrijednosti univerzalne. Ukratko, patriot je uistinu patriot kada je etičan, i kada želi da njegova država i njegovi sugrađani žive u skladu s moralnim vrijednostima i pravednosti, razumijevajući sto je sloboda, jednakost i ljudska solidarnost – koja je i najvrijednije kada se pokazuje prema nepoznatima i udaljenima, jednako kao i prema svojima. Rajko Grlić je etični patritot.
.
Sav ovaj podulji uvod je bio neophodan da prepoznamo Rajka Grlića – ne samo kao osobu koja ima ogromnu strast i ogroman talent za filmsku umjetnost i edukaciju, talent za pisanje, pričanje priča i mnoge druge talente – već primarno kao patriota. Etičnog, naravno. Koji više od 50 godina snima sjajne filmove koji čine zemlju koju predstavlja umjetnički prepoznatljivom; zemljom koja ima filmove, redatelje i kulturu koja je međunarodno prepoznata i respektirana. Koji je više od 30 godina eminentni profesor na sveučilištima u SAD, ali se svake godine vraća u Zagreb, Istru, Rijeku i pokreće škole, festivale, majstorske radionice koji kultiviraju najviše umjetničke standarde. Koji razumije da čin intelektualne odgovornosti podrazumijeva obranu univerzalnih moralnih vrijednosti, a ne partikularnih i prigodnih. Koji razumije da je najbolji etički patriot istovremeno i građanin svijeta jer ljudska solidarnost ne prestaje na granicama vlastite zemlje. Koji razumije da je najviše postignuće javnog intelektualca kritičko mišljenje i djelovanje koje nastoji ispravnom i dobrom za svoju zemlju i svoje ljude. Koji u najboljoj maniri vrhunskog umjetnika ustrajno i hrabro pokušava obraniti i sačuvati kulturnu baštinu svoje zemlje upozoravajući kako se filmska građa ne digitalizira već prepušta zaboravu, a zapravo nečinjenjem namjerno briše.
.
.
Rajko Grlić je etički patriot jer na sebi svojstven način vjeruje da se njegov autentični moralni integritet ne može oblikovati prema potrebama ove ili one vlasti – a kojemu su to prenijeli njegovi roditelji, veliki hrvatski filozof Danko Grlić i vrlo posebna žena Eve Grlić – koja je napisala jednu od najpotresnijih knjiga o zaboravu ‘Sjećanja’, i koji su i sami bili etički patrioti, boreći se najprije u II. svjetskom ratu za slobodu i ideale jednakosti i pravednosti, a zatim robijajući u najgorim jugoslovenskim logorima kako bi obranili te iste moralne vrijednosti.
.
Rajko Grlić je etički patriot jer je svoj ogromni talent i integritet stavio u službu odvažne borbe za najviše moralne i umjetničke standarde u svojoj vlastitoj zemlji. Mnogi bi Rajka Grlića radije povezali s vrlinom kreativnosti, duhovitosti, pravednosti, samosvojnosti, mudrosti, radoznalosti, i sve poveznice možda bi bile i opravdanije jer je Rajkova osobnost i karijera prebogata i višedimenzionalna. Iako je Rajko za života postao nedodirljiv, i nitko mu ništa ne može, kako je nedavno napisao jedan naš književnik povodom projekcije zadnjeg filma, dijelim ovdje sa svima Vama zadovoljstvo činjenicom smo prepoznali našu akademsku dužnost valoriziranja jedne jedinstvene karijere i jedinstvene osobnosti i jednog posve autentičnog etičnog patriotizma. Osobita mi je čast i zadovoljstvo da je Sveučilište u Rijeci dodijelilo vrhunskom umjetniku i etičnom patriotu Rajku Grliću počasni doktorat.
.
.
PROF. DR. SC. Snježana Prijić Samaržija REKTORICA Sveučilište u Rijeci
.
Rajko Grlić je hrvatski režiser, producent, scenarista, pisac i profesor jevrejsko-hrvatsko-srpskog porekla.
