U predmodernim društvima, gdje su svi moralni i profesionalni kriteriji drugorazredni u odnosu na mjerilo svih mjerila: odanost gospodaru, u pravilu se događa da ljudi mimo svoje volje postaju junaci i antijunaci. Tako i Robert Jarni: najčuveniji i daleko najbolji lijevi bek od hrvatske samostalnosti, prvi koji će s njime biti usporediv bit će Ivan Perišić, kad pod stare dane u Interu zaigra beka. Jarni je bio dugogodišnji reprezentativac, originalni Vatreni, jedna od Ćirinih beba, među dvojicom-trojicom najzaslužnijih za broncu u Francuskoj 1998, te jedini, ali doista jedini, koji je od svih u toj reprezentaciji Hrvatske bio nezamjenjiv i nenadomjestiv. Pritom, odan tuđmanovac, koji je pristajao uz sve one rituale i ceremonijale – od ruke na srcu do potpisa na kojekakve političke i parapolitičke proglase – kojima je nogometna reprezentacija sjedinjena s gospodarevim svijetlim likom, Jarni je po svemu bio nacionalni junak. Samo jedno ga je činilo nesavršenim: nije nastupao za Kroaciju, Hašk-Građanski ili kako se već Dinamo u kojem trenutku zvao. I to mu, dok su sjećanja bila svježa a stari je gospodar bio živ, nije zamjerano. Uostalom, “Dinamo i Hajduk dva su kluba bratska, njima se ponosi cijela Hrvatska”. Može tako dok god je brat drugotan, dok god je manji i slabiji, ili dok god prihvaća da su svi kriteriji drugorazredni, u odnosu na odanost gospodaru. A on, pak, navija za Dinamo. I svojoj je stranci u zavjet ostavio da je Dinamo ustvari Hrvatska.
Robert Jarni nakon završetka se nogometne karijere bavio trenerskim poslom. Nije bio pretjerano uspješan, a ni ambiciozan. Ono životinjsko, što u svakome čovjeku vjerojatno postoji i što te tjera da nadjačaš i nadmašiš samoga sebe, e da ne bi od drugih bio sažvakan i pojeden, Jarni je obavio kao igrač. Nakon što je veći dio karijere proveo igrajući po nekom od najmoćnijih europskih klubova bogat je kao Krez. Nije se obrazovao, pa da mu se svijet rastvori u svoj svojoj kompleksnosti. Po naravi je očito i neporočan, i beskonfliktan – predmoderna Hrvatska, s odanošću gospodaru i s patriotizmom kao praktično jedinim moralnim imperativom, idealno je mjesto za jednoga takvog umirovljenog narodnog junaka. Za reprezentaciju odigrao je 81 utakmicu, čemu bismo u nekom drukčijem društvu mogli pribrojati i 7 utakmica što ih je odigrao za Jugoslaviju. Bio je brz, odlično je vladao loptom, imao je precizan pas, ali ipak najveći igrački kvalitet bila mu je konstantnost. Jarni nije imao padove u formi, promjene raspoloženja, loša životna i nogometna razdoblja… Bio je dosadan koliko je bio uvijek isti. Naravno da je rijetko bio ozlijeđen. Prestao je igrati relativno rano, s navršene trideset i tri. Dugo bio je igrač s najviše odigranih utakmica za reprezentaciju Hrvatske.
U Realu sa Betisa Robert Jarni proveo je najbolje godine svoje nogometne karijere. Iz Betisa je, uostalom, i putovao na to mitsko Svjetsko prvenstvo u Francusku. Premda je igrao u svakom klubu za koji je potpisao – osim što je bio veliki nogometaš, rekli smo već da je stabilne naravi – Hajduk i Betis dva su Jarnijeva kluba. Zašto bi ikome bilo čudno ako Robert Jarni izjavi da će u utakmici protiv nekog trećeg kuba, bio taj klub Bayern, Ponikve ili zagrebački Dinamo, navijati za svoj klub?
Nikome ne bi ni zasmetalo da se na konferenciji za novinstvo prije utakmice s Betisom nije pojavio Bruno Petković. Tridesetogodišnji centarfor, zaslužni klupski kapetan, za kojeg bi se jezikom starih novinskih komentatora reklo – pouzdan klupski igrač, mimo Dinama igrao je po drugoj i trećoj talijanskoj ligi, ali ni tamo se nije pretjerano isticao. Jedan je od onih Dinamovih igrača za koje će navijači drugih klubova često reći da ih se poziva u reprezentaciju isključivo ne bi li se kako prodali u inozemstvu. Vidite kako navijaštvo zna biti ćoravo i iritantno! Istina je, međutim, da je za Brunu Petkovića u ovim godinama već poprilično kasno da zaigra u nekom većem i ozbiljnijem europskom klubu. Nije zluradost, samo na što blaži način pokušavamo sugerirati da između igračke karijere Roberta Jarnija i karijere Brune Petkovića usporedbe nema, niti će je ikada biti.
Bruno Petković na toj je konferenciji za novinstvo Jarnija nazvao klaunom, jer Jarni navija za Betis, u utakmici protiv Dinama. Istina, digao je on to na opći, na nacionalni plan, rekavši: “Ljudi koji predstavljaju hrvatsku državu, a ne navijaju za hrvatski klub, to su obični klauni. Slobodno to napišite! Čovjek koji navija protiv hrvatskog kluba u Europi, a Hrvat je, to je klaun.” Na stranu sad što Petković također nije pretjerano obrazovano čeljade, pa on zapravo i ne zna što je to klaun. Pierrot ili August, lukavac ili naivac, jedan u paru visokostiliziranih likova u cirkusu, u teatru, na ulici ili u mitu, klaun je u svakom slučaju vladar scene, gospodar smijeha. U prenesenom smislu klaun bi mogao biti i lakrdijaš, netko koga ćemo ismijavati. Kako ljudima koji slabije govore materinji jezik nije lako ulaziti u misao, u značenja i u referencije nečega što su krivo izgovorili, tako bismo i na ovo Petkovićevo mogli slegnuti ramenima, e da nije jedne sitnice! Prije dvije i pol godine Robert Jarni se u studiju jedne naše televizije, kao sukomentator utakmice s Rusijom, pojavio u neobičnom sakou. Prugasti, ljubičasto-bijeli sako djelovao je odveć smjelo u pojavi jednoga konzervativnog, use zatvorenog i zatočenog nogometaša, pa su mu se dokonjaci po medijima i društvenim mrežama krenuli rugati. Tako je Bruni Petkoviću negdje u glavi i u svijesti ostalo to kako je netko u društvu izgovorio da je to klaunovski sako. Pa je onda to vehementno izgovorio. Narugao se napokon i August Pierrotu.
Ne bi to ruganje bilo problematično, kao što općenito nisu problematična navijačka nadgornjavanja muškaraca različitih generacija, da nije “ljudi koji predstavljaju hrvatsku državu”. Čime to konkretno Robert Jarni predstavlja hrvatsku državu? Time što je kao igrač Betisa bio jedan od dvojice-trojice najvažnijih igrača reprezentacije koja je osvojila broncu u Francuskoj 1998? Ili time što je u tom času trener hrvatske U-17 reprezentacije? Iz Brune Petkovića progovorio je komesar, jer se on, eto, sjetio da Jarni nije tek obični građanin. Uskoro su Jarniju, vođeni naputkom Dinamova kapetana, u Hrvatskom nogometnom savezu otkazali suradnju. I pritom su, uglavnom, ponavljali Petkovićeve formulacije, uključujući i onu o navijanju “protiv hrvatskog kluba u Europi”.
Naime, ne, Robert Jarni nikad nije rekao da će navijati “protiv” Dinama. Rekao je da će navijati “za” Betis. To su dvije dramatično različite stvari. Biti za svoj klub ne znači nužno biti protiv protivničkog kluba. Protiv Dinama će, u utakmici s Betisom, ali i inače, navijati mnogi navijači Hajduka, koji su revoltirani reakcijom Hrvatskog nogometnog saveza, kao i držanjem zagrebačkih medija u novonastaloj aferi. Zanimljivo je, naime, da trener maloljetničke nacionalne vrste ne smije navijati “protiv” Dinama, tojest “hrvatskog kluba u Europi”, dok zagrebački novinari smiju navijati protiv Hajduka, tojest hrvatskog kluba u Hrvatskoj. I pritom, to više nije navijanje u jednoj utakmici, ili u nacionalnom nogometnom prvenstvu, nego je navijanje u poprilično bizarnoj aferi.
Robert Jarni postao je junak, ili antijunak – što je, zapravo, isto, protivno svojoj naravi, temperamentu i karakteru. Kao stvorenom po mjeri predmodernoga hrvatskog društva, u kojemu je odanost gospodaru iznad svih moralnih i profesionalnih kriterija, a besprijekornim domoljubom možeš biti – poput njegova još slavnijeg kolege, istina dinamovca – i kao krivokletnik pred sudom, i kao osuđeni utajivač poreza, Robertu Jarniju nikada nije na um padalo da se pobuni. Njegovo ljudsko dostojanstvo i integritet bili su dvostruko zaštićeni: bio je ratni heroj iz jednoga simboličnog rata (Svjetskog nogometnog prvenstva u Francuskoj 1998.), i bio je veoma bogat čovjek. Takvi ne samo da nemaju nikakvih razloga za pobunu, nego je njihov unutarnji svijet, skupa sa sustavom vrijednosti, u savršenom skladu s državom i s gospodarom ukupnoga državnog posjeda. Bilo je skoro nezamislivo da bi Jarni mogao izreći išta što ne bi bilo u skladu s općedržavnom mišlju. Tu je razlika između njega i običnog svijeta. Običan svijet je subverzivan i kad je lojalan. Ali onda je igrom slučaja, reklo bi se: nesretnog slučaja, bio primoran da jedini put u životu izgovori nešto što će zvučati kao pobuna. Je li Robert Jarni znao što on to govori kada kaže da će navijati za Betis? I bi li to rekao da je znao? Posebno je zanimljivo drugo pitanje. Kada bismo imali odgovor na njega, znali bismo kakav je on zapravo čovjek. Je li dostojan onog, uostalom vrlo lijepog, sakoa.
Jednako tako, lijepo bi bilo znati bi li Bruno Petković rekao ono što je rekao, e da je znao što zapravo govori. I bi li Roberta Jarnija nazvao klaunom da je, mimo sakoa, znao što klaun zapravo jest?
