Zaogrnuto golemom sjenom velikog Tina Ujevića koji kao da je tu stanovao svih svojih mladih godina, Blato je bilo sasvim druga priča od Zvečke i Kavkaza. Gostionica Tip-Top pravim imenom, još je više od ostalih svakodnevnih stanica, bila neka vrsta našeg Hyde Parka, foruma, mjesta dugih monologa, žestokih dijaloga, sočnih psovki, pokojeg fizičkog okršaja, poneke (ne)očekivane smrti te bezbrojnih anegdota koje u sjećanjima žive i danas, pronoseći se dalje... u legende. Blato je usto bilo mjesto velikih, pravih prijateljstava koja su se ovdje stvarala s lakoćom pa potom trajala dugo, dugo, neka traju još i do danas kad Blata više nema. Kao da je u njemu i u osamdesetima ostalo nešto od originalne namjene iz prvog doba te elegantne dvokatnice na uglu Gundulićeve i Masarykove, dok je u njoj još bila smještena Dionička tiskara (prva na električni pogon u nas!) u kojoj su se od 1897. između ostaloga tiskali i liberalni novinski listovi Obzor i Vienac.
Kad god uđeš u Blato, netko te već čeka s osmijehom i tim, tada najpopularnijim “malim badelom” za na eks ili koka-kolom, kavicom s mineralnom ili pivom, već ovisi koji je dio dana. Ako je rano, ujutro, tu je nasmijana šankerica Nada ili konobar tužnog lika Mile koji će ti odmah, telegrafski objaviti vijest dana koju je netom čuo od nekog prolaznog gosta. To da je na primjer, Ronald Reagan dok je još bio glumac, u stvari bio pravi pravcati udbaš (ovo se kaže tiho, jedva čujno) koji je kao informator FBI-ja otkucavao svoje kolege, glumce u Hollywoodu, a navodne komuniste...
“Cccc... pa kakav je to čovjek, ajd’ reci?!”
Druge su goste na nevelikom šanku tokom razmjena friških vijesti koje nije poznavao pa tako ni objavljivao Tanjug, morile takve brige koje su mi se često činile kao (nažalost) nikad snimljeni filmovi: jesu li Đemala Bijedića, predsjednika vlade SFRJ u drugom mandatu, u stvari ubili jer je htio da se odustane od socijalizma? E, to bi bio film, dobacuju Baja i Hren, filmski radnici s iskustvom rada na zahtjevnim koprodukcijskim projektima – superuspješnim Vjetrovima rata (1983.) i nastavka Rat i sjećanja (1988.) s Robertom Mitchumom i Ali McGraw u glavnim ulogama po djelima Hermana Wouka, a u kojima je Zagreb “glumio” Pariz, Zurich, Ženevu, Varšavu...:
“Specijalni efekti bi zaradili imetak, a na premijeri bismo imali policiju i pravac – Goli.”
Naime, znalo se da se u Blatu često o šank nehajno oslone i agenti prave, naše Udbe pa bi takvi razgovori plus politički vicevi namjerno bili na repertoaru “provokatora” s naše strane, čisto da agentima ne bude dosadno, da zarade svoj kruh, a možda i koji cujzek za taj dan. A onda bi na primjer sin šnajdera iz Masarykove, Milivoj Čukljek, još pod gasom jer se tek vratio s neke svadbe – gdje se mahalo do jutra zastavama bez zvijezde, dakako – viknuo preko cijele kavane, naručio rundu za sve mašući jointom između srednjeg prsta i prstenjaka, ali i tuđim novčanikom, svaki put u vlasništvu neke druge, nove cure:
“Po jedan ‘mali’ za sve, uključivo Kipu koji danas nije dobre volje, a dupli s mojom friško smotanom pljugom na tanjuriću za druga dežurnoga u kutu, nije grof Čukljek cicija!”
A kad god bi se okrenula runda za sve, našao bi se tu, kao slučajno, i vječni, redoviti prolaznik – gost o kojem ne znamo puno, zovemo ga Profesor jer, osim što navodno predaje zemljopis na nekoj srednjoj zanatskoj školi, usred Blata redovno drži “političko-orijentacijsko motivacijska” predavanja. Ispije usput dva-tri mala i popuši pljugu na tuđi račun pa ode, a da nikada ne vrati rundu. Nismo mogli vjerovati kad smo ga u kasno proljeće 1990. vidjeli u onoj otužnoj baraci među osnivačima HDZ-a.
“Ostali s liste osnivača teško da su ikad kročili u Blato, jer da jesu – ne bi osnivali HDZ, tak’ jasno!” reče nedavno netko od preživjelih vjernih stajača iz Blata..
Dakle, ohrabren poklonjenim pićencem i pažnjom auditorija, Profesor bi naglašeno uvlačeći dim tuđe cigarete krenuo predavati, u stvari propovijedati, verziran i u statistici koja je, uz zagonetna klimatska obilježja pustinje Gobi bila njegova uža grana interesa:
“Milicija trenira strogoću, drugarice i drugovi dragi: po saveznom Zavodu za statistiku u Jugoslaviji su prošle godine 404 milicajaca bili žrtve napada, ubijena su trojica, 73 teže ranjena, 328 lakše. S druge strane, oni su 136 puta upotrijebili vatreno oružje, gumenu palicu ili fizičku snagu (naglasi teatralno) za obračun s građanima: ubili su dvojicu, 37 njih teže ranili, 97 lakše. U 14 su slučajeva prekršili su svoje ovlasti. Milicija trenira strogoću, pogleć’te vi te podatke blatni moji drugovi i drugarice... daj pripali mi još jednu”
Zbor za šankom:
“Samo nemoj, nemoj, nemoj po glavi druže plavi...”
Pa onda:
“Izbila je teška ekonomska situacija u zemlji, a vi se zajebavate, skoro k’o ovi u Beogradu, uveli su mjere pod poetskim imenom ekonomska stabilizacija, a iza njih se zapravo kriju same restrikcije i nestašice. Bravo, bravo! Neće nam djeca još malo znati šta je čokolada, a šta banana, ali znaju što je par-nepar vožnja, da se struja gasi baš svaki dan, da moramo ekonomizirati s bonovima za benzin i satima čekati red pred pumpom, s kanisterima, za tih par kapi. Nema praška, nema kave, sreća da ne idem u Trst-je-naš, je kurac moj, pa ne moram plaćati još i jebeni depozit... A kaj je cilj? E, pa drugarice i drugovi Blatobrani, cilj je da društveni proizvod (kaj je to sam vam objasnil prekjučer!) poraste tek skromnih jedan posto. Jedan posto, molit ću lijepo!!!! Za što će se morati, kaj...? Nemate pojma, ha? E, moji bivši odlikaši, pa smanjiti plaće, u prosjeku 7,5 posto – sreća da rijetki od vas uopće znaju kaj je to plaća! A sve to da bi ti pijani i dekrepiti partijski milijarderi bili u mogućnosti vratiti prvih pet od 20 milijardi dolara duga koje imaju prispjeti 1983. godine. Pederi, sami pederi, kažem vam! Servus do sutra, mama me već čeka s ručkom, misa je gotova! Daj mi, srećo, još jednu putnu cugicu i pljugicu... I Bogu bi s vama dosadilo!”
“Bog je na našoj strani, Profesore.”
“Da? Nekidan sam na ovom istom mjestu čul’ da je Bog u stvari glavom i bradom Eric Clapton! Dajte se odlučite...”
“Bog nima telefona... dragi Profesore, slušajte Lačni Franz, sve bute tam’ saznali! Rukoljub gospođi mami!”
(Naš će profesor i pjesnik, da se ne zaboravi pripomenuti, postati odmah, s mijenom desetljeća ni manje ni više nego akademik, a pričalo se među Srbima u Zagrebu da je otvoreno od nekih viđenijih tražio po deset tisuća njemačkih maraka da im spasi (srpske) glave. Profesor-geograf i ekonomist-statističar iz hobija, kojeg smo dotad poznavali sa šanka uglavnom kao škrtog aktivnog ridikula, postao je utjecajni pripadnik hrvatske državotvorne intelektualne elite nakanivši napokon materijalizirati moć koje se iznenada domogao, a usto se i osloboditi majčine stroge sjene. S druge strane, krajem desetljeća će “novokomponovana” zvijezda skoro pokorenog Blata postati i veliki beogradski novinar Saša Tijanić, usto i blizak čovjek Mire i Slobodana Miloševića, njegov prijatelj, maltene član obitelji, ministar za informisanje i portparol i promotor pa poricatelj zločina za koje je istupao u ime ludačke “istine”.)
Kad bi se tako šank užario jer se pretjeralo s “provokacijama” na sav glas (uz stalne, slabašne i uvijek jalove pokušaje konobara da stišaju užarenu diskusiju), netko bi preokrenuo teme na – kulturu, tu je ekspertiza bila puno jača, ali i bezopasnija: novi filmovi u kinima, nove knjige u knjižarama, nove predstave u kazalištima, predstojeći koncerti u Lapu (Lapidariju) i Kulušiću – klubovima koji rade i danju pa se ponekad odšeta i tamo na cugu i razgovor s muzičarima, tehničarima i voditeljima o novostima na njihovu kalendaru događanja.
Recimo, netko pokrene priču o mrak-dijalozima u novom Fassbinderovom filmu Brak Marije Braun, slijedi nadopuna da taj majstor ima tek (meni već!) 34 godine i da, zamislite, film je stigao u Zagreb odmah nakon premijere u Njemačkoj, kultni film koji potom svi gledamo više puta, kao i ostale njemačke filmove koji su in puno više od američkih (izuzev možda onih Woodyja Allena), a režirali su ih Herzog, Wenders, Schlöndorff... Davor Mindoljević kao i obično mudro zaključi temu i svi se s tim slože, nema se tu što za dodati:
“Ta intelektualno-erotična bomba Hana Schygula je bolja od najbolje, to jest od Marlene Dietrich. Prvi i valjda zadnji put u životu mi je žao da nisam učio njemački.”
Pa kad se intelektualnim i duhovitim stranputicama stigne do ženskog roda, otvara se, treba li uopće napominjati, pravi gejzir dosjetki. Naočiti i preduhoviti dečko iz Selske, zelenooki Veljko Đurić, zvani Đuro, okreće bez premca na “polja od lavande”, tj. ljubavna. Bodybuilding (uz moto “Znojim se, dakle jesam!”) mu je svakodnevica još puno prije nego što taj sport zaludi Zagrepčane i Zagrepčanke. Zaljubljive prirode, platonske uglavnom (iako je u “tajnoj” vezi s kćerkom utjecajnog političara B. sa samog vrha vlasti), a objekti žudnje su mu ne samo zagrebačke već i jugoslavenske, pa i svjetske zvijezde. Recimo Debby Harry zvana Blondie (“videl sam je nekidan u gradu, ni’ko mi ne veruje!”) Chrissie Hynde, pjevačica Pretendersa ili seksi Deborah Gaye Van Valkenburgh čije ime ne umije zapamtiti pa je zove Mercy, po ulozi koju ona tumači u hit filmu Waltera Hilla Warriors (u nas prevedeno s Ratnici podzemlja) koji u najdražem zagrebačkom kinu, onom Studentskog centra gledamo iznova i iznova. Ovisno kako rastu na top-listama, one zauzimaju ili napuštaju mjesto u njegovu srcu. Kad sam ga upoznala, u prvoj klupi Blata do vrata, na redu je bila Riječanka, tajnovito obojenog timbra glasa, Vesna Vrandečić, pjevačica grupe Xenia:
“Kakva cura, ma može se skrit’ Chrissie Hynde, i ne samo ona, tko me odvede na koncert plaćam pivo za sve, tjedan dana...”
Pa zapjeva na sav glas, s uvjerenjem, iako bez sluha...
“Juuuučeeeeeer, negdje oko deset sati uuvečeeeeeer. Ulica koju loš glas prati. Dvooooojica... jedan protiv drugoga... I jedna djevojkaaaa...”
A to “plaćam pivo za sve” bilo je “uzimam na veresiju” jer je Đuro vječno bez kinte, ali na šanku Blata postoji top secret pomno vođena smeđa tekica s dugovima mušterija, samo redovitih kakav je i on bio, koji ionako nemaju kamo pobjeći – plaćaju račune kad mogu, na rate koje sami odrede.
Kseniju, odnosno Vesnu su na tronu slijedile – ne nužno tim redom već kako mi padaju na pamet – one koje je gledao i o njima čitao u novinama ostavljenima na šanku Blata: “žena zvana vrag” Sonja Savić, “marsijanska kraljica” Ana Sasso, potom Zana Nimani (“ah, da mi je osjetit’ pod prstima te njezine pepita pantalone i dodirnuti ta kolena” – tako su se, naime, zvali veliki hitovi megapopularne grupe Zana), pa Bernarda Marovt koju je isfurao naš i tada veliki fotograf Saša Novković (“dal’ bu mi fotku s potpisom, za pivo!”), a najviše – Tanja Bošković jer “takve ljepote i seksipila Juga nije i nikad više neće vidjeti”. Ili bi već od otvaranja pa sve do večeri (jer je teško bilo ući u Blato, a da njega tamo nema) naš Đuro čekao svoje snove, širom svojih ukoso otvorenih i nasmijanih zelenih očiju, gledajući netremice kroz prozor Blata da s druge, sunčane strane Masarykove ulice, prema Zvečki, Kavkazu, kazalištu, Akademiji... krene rijeka prepuna najljepših “erotičkih sokova” grada Zagreba: Mira Furlan (“ovaj erotični boom svijet još nije vidio”), Dubravka Ostojić (“kao san je s tim k’o načrtanim prirodno nafrkanim lasima kaj pa vidi na onome nafrakanom bubnjaru, ma ne bu to dugo, on je kak pčelica, s cveta na cvetek...”), Ena Begović (“pa njoj iz te bujne kose boje meda frcaju špange same od sebe, dok hoda tu pred nama kao boginja iz morske pelješačke pjene!)
Na Đurinoj se listi visoko i najduže držala jugoslavenska filmska heroina upravo Mira Furlan koju je ugrožavala jedino potpuno drugačija, a slično nesretna Beograđanka Sonja Savić koja prezire slavu i čiji je ideal “totalna neozbiljnost”, a koja je s 22 godine snimila čak tri filma u godini dana (1983.) i osvojila Pulu naprečac, uskoro će i Veneciju s filmom Život je lep (specijalna nagrada) – zovu je jedinom pravom nasljednicom najveće dive jugo-filma, Milene Dravić. Slično će naš Đuro kao i vascela Jugoslavija uskoro govoriti o Mirjani Karanović (“to je ljudi moji – avion!”) koja će u jednoj sezoni osvojiti sve prestižne nagrade jugo-filma i teatra među kojima Zlatnu arenu, Sterijinu nagradu i Zlatni smijeh na Danima satire kod nas u Zagrebu.
Jasno, pjevušio bi uz te prizore gledane iz izloga Blata uživo, kao kroz goleme TV ekrane, često s prilagodbom Štulićeve “Lijepe žene prolaze kroz grad”...
Ja u Blatu stojim sasvim sam. Prolaze one i ne šljive mene, od jučer već ne vidjeh hrpu tako l’ jepe žene. Nema sumnje l’ jepe su ko san...
“Eh, cure moje...”
Otvarao bi potom zamišljeni dijalog s njima pušeći cigaretu za cigaretom, ponekad i sam za sebe, a najčešće za Kipu u kutu koji ima dušu djeteta i oči tople i vlažne, ali uglavnom za nas, svoje najdraže prijateljice Blatobranke: Kipinu Vesnu Kreber, pa Miricu Manojlović, Nelu Filipović, Neli Mindoljević, Azru Heremić, Jasenku Poje... kao i sve ostale, slučajne prolaznice u bazi:
“Sve ste mi drage, sve ste lepe, k’o sestre ste mi, ali “svecka” Tanja Bošković, a nakon nje Dina Čolić i njezina koljena...ne, njih dve nisu sa zemlje i ostaju izvan svake konkurencije. Amen.”
No, na stranu sve te Poznate i Nepoznate u koje bi se zaljubljivao na prvi pogled i pregled njihovih fotografija u Startu, Dugi, Praktičnoj ženi, Svijetu, Studiju i u ostalim brojnim tiskovinama, najviše i najdulje od svih (vjerojatno kao sve one zajedno) svoje mjesto u njegovu srcu, a da o tome – baš kao i sve ostale nabrojane – nije imala nikakvog pojma, zauzimala je naša zagrebačka cura, lijepa Danica, vitka kao breza, velikih očiju boje lješnjaka, pomalo tužnih, zvana “Michelle Pfeifer joj nije do gležnjeva”. Kad ona prođe Gundulićevom pa polako i dugo, kao u besprijekorno izvedenom filmskom usporenju, uz višebojnu fasadu od pločica kuće Kallina odlebdi prema Zvečki, pritom obučena u svoje nadahnute kombinacije s čizmama do iznad koljena kao iz Voguea, “i bolje” – veli on, stručnjak i za visoku modu, kad zatreba – cijeli je svijet njegov, oči mu se smiju do suza, od sreće i ganuća pred tom ljepotom.
Oboje su poslije, svak za sebe, tonuli u mrak koji za njega nije dobro završio, ona je srećom još tu. Skončao je naš Đuro na samom kraju desetljeća, 28. prosinca 1989., od srca koje ga je mučilo od djetinjstva (“pumpa me jebe, ‘ko je jebe”) plemenita maskota našeg Blata. I to u susjedstvu, u tuđem stanu nedaleko svoje životne baze. Dečki sa šanka se zabrinuše da ga nema natrag duže od 15 minuta, učinilo im se to s pravom neobično, u stvari nevjerojatno. Tako da su odmah znali što će zateći kad uđu u stan. Dugo je još u kutu na šanku gdje bi obično stajao s vječnom pljugom “Croatie” među požutjelim prstima – onako visok, stamen i lijep, naš Đuro, nezavršeni student DIF-a – tinjala svijeća, tik do njegove posljednje krigle nikad do kraja ispijenog piva.
Eli C. pak, Đurin najbolji prijatelj (zovu ih Črn-Bel), ujedno, i najljepši, najdraži tamnoputi Zagrepčanin u povijesti našeg grada, bio je baš kao iz kamena isklesan. Rodila ga, kažu, majka u nekom riječkom bordelu, oca – mornara s nekog broda koji se nakratko zaustavio u Rijeci nije ni znao. Poslije ga je posvojio jedan jako utjecajni političar. Vječno nasmijana simpa propalica, dobar kao kruh. Nije u svemu dijelio Đurin star-fucking platonski ukus i stav što se ženskog roda tiče, volio je pratiti u korak nešto starije i mahom udane, ali naše, “purgerske komade”. “Mother-fucker, nema ga zemlja”, odzvanja ispred ulaza u Blato, kad ga spazimo iz pravca Elektre kako se u majici s crvenim isplaženim jezikom, baš kao da je član omiljenog nam benda prebacuje elegantno i polako s noge na nogu, prizor je to koji zaustavlja automobile u Gundulićevoj iako je na semaforu zeleno! Eli se ujesen 1981. fokusirao na Minju Majurec, tada uvjerljivo najljepšu, još uvijek mladu, a već istaknutu glumicu kazališta Gavella koja je upravo, uz ulogu Ane u popularnoj TV-seriji Velo misto briljantno odigrala i ulogu Mozartove žene Constanze Weber u Amadeusu Petera Shaffera, a jedino što ja pamtim iz te predstave, uz uvijek virtuoznog Božidara Bobana u ulozi Mozarta jest to da je publika doslovno, uz pljesak, na baš svakoj predstavi klicala sceni u kojoj kralj svjetske glume Pero Kvrgić viri ispod Minjine krinoline roza boje. Iako Blatobrani nisu uopće zainteresirani za teatar, priča o njezinim modernim, ludim podvezicama (smislila ih je već i tada legendarna kostimografkinja Jasna Novak) dospijeva brzinom munje i u Blato: planira se odmah zbog tog komadića donjeg veša doći do ulaznica za stalno rasprodanu predstavu. I onda, dar s neba: eto Minje kako za ruku sa svojim mužem, popularnim glumcem Ivicom Vidovićem prolazi Gundulićevom, a dečki se na poziv “dežurnoga” u dva skoka stvore sa šanka do vrata uzdahnuvši i izdahnuvši kao antički zbor, u isti glas – baš kao u kakvom prigodnom prerežiranom igrokazu. Glumac ne povezuje ništa, ona itekako, smije se onim svojim širokim i slatkim osmijehom, a jedan od njih – upravo on, naš holivudski lijep Eli – dobaci kao kakav gromovnik:
“Come on, baby Minja, light my fire, mogla bi nas baš usrećiti s onim podvezicama, ne da nam se u teatar samo zbog njih, nešto smo švorc ovih dana!”
Muž se odmah okrene pa s naširoko poznatim osmjehom antijunaka i komiškim akcentom koji mu nosi tolike uloge, dobaci: “Karata više nema, a i da ima, za vas vucibatine – nema!”
I tako tri godine i 50 izvedbi – sve dok predstava nije skinuta s repertoara – nikako doći do karata, i vidjeti uživo Minjine podvezice.
Eli je otišao nedavno, njegovo lijepo lice i tijelo propali su do neprepoznatljivosti, život je završio na dnu, bilo je tako suđeno, predviđao bi to sam, kao vrač, dok je još bio mlad, pun veselja i najljepši.
Blatobrani, tako smo ih zvali, naše dečke pune snage iz Blata. Još su samo rijetki živi, tek nekolicina zdravi i u formi. Većina ih je umirala još u mladim godinama, najviše od razornoga heroina, neki od alkohola, neki su si sami presudili – najmanje ih i danas odlazi od bolesti. Jednog smo, pravog latin lovera izgubili tako što se u Karlovcu penjao curi na balkon, okliznuvši se pri pokušaju da se sakrije od muža (koji se kao u lošem filmu vratio ranije doma) i tako pao s petog kata na beton.
Moj prvi “blatni” dan, to jest prijepodnevno stajanje na uglu Gundulićeve i Masarykove – sjećam se dobro – bio je prvomajski petak 1981. Divan proljetni dan, crvene zastave vijore na svakom koraku, grupice prolaznika s karanfilima, zatvoreno je sve. Osim Blata, jasno. S B.-om visim ispred vrata, to je mjesto savršen vidikovac za promatranje situacije po cijeloj dužini i širini Duhanskog puta.
S druge strane semafora, u Masarykovoj 22, ispred prvog zagrebačkog nebodera u povijesti – izgradio ga 1934. na devet katova arhitekt Slavko Lowy – zvan do nedavno Radovan po prezimenu prvog vlasnika, ukazuje se naočit par, prepoznajemo se i zavolimo valjda iste sekunde, na prvi pogled, između crvenog i zelenog svjetla. Ona, rasna dalmatinska ljepotica tankoga struka kao u djevojčice (i u prugastom baloneru koji će uskoro prijeći u moj posjed), profesorica je hrvatskog u srednjoj školi u Bedekovčini kamo se svaki dan vozi busom. On, markantni (isto) Dalmatinac toploga baritona, slikar koji predaje likovni u osnovnoj školi, pun neke bezgranične otvorenosti, humora i poetskih poštapalica koje prosipa iz rukava. Neli i Davor M., koji par!
Nikada u svojih sedamnaest i pol mi je godina tek nisam upoznala takve ljude, pomislih očarana. Niti one koji žive na Gornjem gradu, jer iz perspektive moga novozagrebačkog života, to je neka druga planeta. Ok, podstanari su i nema u njima ništa te agramerske hoch poze koju preziremo, dabome. U najmu su nečega što se može nazvati stanom, ali u francuskom realističkom romanu: prizemni, u dvorištu kuće stare 150 godina u Basaričekovoj ulici, preko puta Starih krovova, gostionice iz Golikova kultnog filma Tko pjeva zlo ne misli. “Stan” se sastoji od jedne prostrane sobe s debelim zidovima i lukovima kao u Lapu ili kakvoj opernoj scenografiji Ljube Babića, potom kuhinjice u koju se ulazi odmah iz veže (rešo, stolić, par polica i kazališni plakati po zidovima među kojima dominiraju oni virtuoza dizajna Mihajla Arsovskog iz Teatra &TD) i majušne kupaonice. Iako skučen i vlažan, to je prostor slobode, pomislim odmah čim prvi put kročim u nj zajedno s B.-om i mojom Gogom, a tog nam se prvomajskog petka putem pridružuje i Mile Rupčić, glumac i pjesnik s novom adresom u Jaski gdje ćemo također provesti neke duge, burne tulume pune glazbe, zajedničkog sviranja na gitarama i komponiranja i pisanja novih stihova, ali i hrane. Mile je majstor roštilja od svega, a treba proslaviti i to što B. izvodi njegovu pjesmu, tolikima prekrasnu, do plača.
“Linda Lane, Linda Lane, I want to see you again...I want to kiss you again... proveo sam dugo s onu stranu svijeta sanjajući toplinu što domovina daje...”
Oženio ju je uskoro, divnu Lindu, još su uvijek u sretnom braku, zna li ona uopće da smo već tada, u rano proljeće 1981. znali da će ta ljubav trajati vječno?
Pomislim: odavde, iz Basaričekove mi se više ne izlazi. Na zidu, uz reprodukcije Gauguina, Davorova slika u ulju, tj. naslovnica “friškog” albuma Azre Sunčana strana ulice – Peca Popović će je nedavno nazvati najljepšim albumom o Zagrebu. Davorova je ilustracija i na omotu prve ploče Azre, a dizajn ove, njihove druge po redu proglašen je u beogradskom Džuboksu drugim najboljim omotom godine – dobio je za njega platinastu ploču od Jugotona.
Kraj nje će se na zidu uskoro slagati, jedna za drugom, B.-ove platinaste, zlatne i srebrne ploče, uokvirene u Jugotonu, u staklo: Filigranski pločnici, Ravno do dna, Kad fazani lete...
Odlomak iz knjige objavljen je uz dopuštenje autorice i izdavača
