"Zašto o vrhunskim svjetskim intelektualcima ljudi saznaju onda kada je već prekasno, kada je sve već gotovo? Onda, kada je nešto nepovratno izgubljeno, kada već imamo na tisuće ili milijune mrtvih."
Za štovane čitatelje posredujem tekst vrhunskog slovenskog intelektualca i hrabrog čovjeka, pravog humanista, dr. Tomaža Mastnaka, o trenutnoj situaciji u Europi i potencijalnim, a ponegdje već kinetičkim, konsekvencijama rata u Ukrajini. Tekst je u cijelosti preuzet sa ove poveznicei preveden na hrvatski. Dr. Mastnak je zbog svojih stavova i tekstova već "okusio" režimsku osvetu i totalitarističku pesnicu.
Je li situacija u Hrvatskoj drukčija? Zamijenite pojedina imena glavnih aktera ove tragedije, pa ćete dobiti hrvatsku presliku - skoro pa posve identičnu situaciju. Njegov tekst bi trebalo prevesti na sve europske jezike i dostaviti u sve poštanske sandučiće europskih građana. Jer, bolje je da nam u glavu i oči "eksplodira" snaga njegovih riječi - nego čekati da oko nas nešto doslovno eksplodira. Ratni bubnjevi zlokobno postaju sve glasniji, a riječi razuma su rijetke kao kiša u Sahari.
******************
Europa ili NATO - među njima više nema razlike - ratuju s Rusijom. To je rekla njemačka ministrica vanjskih poslova. Slijedi je i slovenska ministrica vanjskih poslova (Tanja Fajon). Ona je također izjavila da smo "u ratu". Nesposobniji i očito gluplji među eurokratskim političarima otkrivaju istinu koju njihovi iskusniji i potkovaniji kolege ne izgovaraju. Ta Njemica barem zna skakati na trampolinu. Čak i po tom pitanju neki za nju znaju reći da je "propala gimnastičarka". Ne znam kakve kvalifikacije gospođa Fajon ima za svoje mjesto. Što smo to zgriješili da nam ona bude ministrica vanjskih poslova?
Neki smatraju da je ovako govoriti o ratu vrlo neozbiljno. Ali nije. To je krajnje ozbiljno i krajnje neodgovorno. Svakom takvom izjavom idemo korak dublje u rat. Kad, ako se ovako nastavi, opet počnu slati naše vojnike na istočnu bojišnicu, kao što je neko drugo carstvo slalo naše djedove i pradjedove u Galiciju, a Treći Reich prisilno mobilizirane, moći ćemo zahvaliti Tanji Fajon i premijeru Robertu Golobu koji je podržava. Ovi ljudi nas vode ravno u katastrofu.
Razlika između Prvog svjetskog rata i trećeg koji se upravo rasplamsava je u tome što je Austro-Ugarska ratovala na svom teritoriju, a imperij koji danas ratuje u Ukrajini nema nikakve veze s tim prostorima. Rat se vodi na stranom teritoriju od strane tuđih vojnih snaga. Razlika je u tome što smo tada bili austrijska pokrajina, a danas se pretvaramo da smo neovisna država. Ali otkad postoji ova (slovenska) država, naše političke elite je rasprodaju i razbijaju i potčinjavaju stranim interesima.
Sa svakom novom vladom smo sve veći podanici stranih centara moći i globalističkih sila. Sadašnja je po tom pitanju najekstremnija. S obje ruke, bez zadrške i bez ikakvog promišljanja o tome što to znači, što nam to donosi, provodi globalističku agendu, a ima čak i svoje "civilno društvo" koje ju podržava. To su globalistički fundamentalisti. Gospođa Fajon otišla je na skupo putovanje u Davos kako bi izjavila da su interesi globalističkog svjetskog poretka iznad naših vlastitih nacionalnih interesa. Plaćamo je da radi protiv nas.
Slovenska vlada je, naravno, samo kotačić bez vlastite pokretačke snage u europskoj mašineriji moći. Ova je pak otišla u autodestruktivnu fazu. Kada Europa vodi ovaj rat, ona je zapravo u ratu sama sa sobom. Prvo, zato što su Ukrajina i Rusija dio Europe. I drugo, još važnije, jer se ovaj rat protivi europskim temeljnim, egzistencijalnim interesima. Tim ratom Europa dopušta da se je uništava, a njime se i samouništava. Uništavaju je SAD, a samouništavaju eurokrati, politička elita Europske unije.
Ekonomist Michael Hudson jasno je rekao još prošle veljače da američkim stratezima problem nije ruska ili kineska prijetnja Europi, već nepostojanje takve prijetnje. Prijetnja je morala biti stvorena kako bi se Europa čvršće vezala za američke interese: da odustane od obostrano korisnih gospodarskih odnosa s Rusijom i Kinom, te bude prisiljena ovisiti o uvozu skuplje robe iz Sjedinjenih Država, a sve kako bi se održala potreba za postojanjem NATO saveza te osigurala i ubrzala prodaja američkog oružja i vojne opreme takozvanim saveznicima.
Prema službenoj doktrini, Sjedinjene Države ne smiju dopustiti da se pojavi suparnik njihovoj vodećoj političko-ekonomskoj ulozi u svijetu, pa makar takav suparnik bila i neka od zemalja saveznica. Što je slabija američka politička moć i Sjedinjene Države manje ekonomski konkurentne, to je jača njihova tendencija da eliminiraju svoje protivnike i pokore svoje saveznike. Europska unija postala je konkurentna, njen gospodarski motor bila je Njemačka, a njemačko gospodarstvo oslanjalo se na uvoz jeftinih ruskih energenata.
Zato su se SAD od samog početka protivile izgradnji, a zatim i korištenju plinovoda Sjeverni tok 2. Sankcije Rusiji, uvedene nakon pripajanja Krima Ruskoj Federaciji, imale su zadaću prekinuti europsku gospodarsku suradnju s Rusijom. Planovi za blokadu Sjevernog toka 2 intenzivirani su najmanje godinu dana prije početka rata u Ukrajini, a svrha novih sankcija, koje su se pripremale već nekoliko mjeseci prije ruske vojne intervencije u Ukrajini, bila je još veća izolacija Europe.
Budući da je novinar Seymour Hersh nedavno objavio svoju istragu o terorističkom napadu na Sjeverni tok, znamo da su SAD ovaj napad pripremale još krajem 2021. godine, najmanje dva mjeseca prije ruske vojne intervencije u Ukrajini.
Trebao im je samo casus belli, povod za početak rata. Rat se priprema od državnog udara u Ukrajini 2014. godine, a u pripreme za njega bile su uključene evropske zemlje, članice NATO-a. Neisprovocirana agresija Zapada protiv Rusije traje i eskalira od kraja Hladnog rata i raspada Sovjetskog Saveza.
SAD i njegovi europski saveznici izazvali su rat protiv Rusije kako bi oslabili najvažnijeg saveznika Kine. Ovaj rat je zamišljen kao odskočna daska prema sukobu s Kinom, koju Amerikanci vide kao svog glavnog rivala. Na to su se odlučili jer su koliko-toliko ispravno procijenili ruske prirodne resurse koje žele prisvojiti, ali zato potpuno krivo procijenili rusku političku koheziju, ekonomsku snagu i vojnu moć. Ovo je Sun Tzu okrenut naglavačke. Ako je Sun Tzu mudrom vojskovođi savjetovao da osigura pobjedu prije nego što krene u bitku, takozvani kolektivni Zapad izgubio je rat prije nego što je uopće ušao u bitku zbog svog prezira i nepoznavanju protivnika, te precjenjivanja samog sebe.
Ali rat protiv Rusije je i rat protiv Europe, a posebno protiv Njemačke. Uništenje europske ekonomije i dezintegracija europske politike i degeneracija europske kulture nisu "kolateralna šteta" rata protiv Rusije, nego jedan od dva glavna cilja rata. Ispod krvavog prizora sukoba, kojima je Ukrajina pridonijela svojim teritorijem i ratno sposobnim stanovništvom, na kolektivnom Zapadu odvija se građanski rat, nemilosrdna borba unutar NATO saveza. Američko miniranje Sjevernog toka je de facto i de jure ratni čin. SAD je napao svog najvažnijeg saveznika u Europi i zadao smrtni udarac europskom gospodarstvu.
Ratna propaganda bez presedana zasljepljuje ovaj aspekt rata. Demonizacija Rusa, Rusije i svega ruskog, demonska rusofobija, koja ne samo da mjeri nego i nadilazi nacističku antirusku propagandu, osigurava da ne vidimo pravo lice zla, lice istinskog zla. Tim lakše možemo biti zbunjeni što i sami sudjelujemo u tom ratu, jer ga vode eurokratske elite, a veliki dio stanovništva ga odobrava i podržava. Zaista je teško zamisliti da smo u ratu sami sa sobom. To prkosi onome što nazivamo zdravim razumom. Ali i razum je postao žrtva rata i ratne propagande.
Riječ je o tome da europske političke elite prihvaćaju i provode američku politiku, afirmirajući njezine interese. Ne postoji konsenzus između američkih i europskih interesa, te između interesa Sjedinjenih Država i Europe. Oni su u suprotnosti, pa čak i isključuju jedni druge. Istodobno, postoje zajednički interesi američkih globalističkih elita ili globalističkih elita domicilnih u SAD-u i europskih globalističkih elita. Europske globalističke elite imaju zajedničke interese najprije međusobno, bez obzira na nacionalno podrijetlo, a potom i s američkim globalističkim elitama.
Među njima postoji zajednička klasna svijest i solidarnost i oni rade zajedno. I jedni i drugi i svi rade protiv vitalnih interesa vlastitog podređenog stanovništva. Europske političke elite su k tome još i radikalnije. Eurokrati, poput ministara vanjskih poslova spomenutih na početku, ne samo da nemaju ništa zajedničko s narodom koji ih je izabrao. U ime Europe oni su u ratu protiv njega, protiv vlastitog stanovništva, kada ga uvlače u rat. Izabrani su od tog stanovništva, a zapravo su izdajice nacionalnih interesa.
Ali nisu svi izabrani. Sve veću riječ imaju neizabrani, koji niti formalno nikome nisu odgovorni, već su ovisni o silama koje su ih mimo naroda i demokratskih procedura postavile na vlast. Jedna od njih, predsjednica Europske komisije, koja je evidentno nesposobna i korumpirana te, poput njemačke ministrice vanjskih poslova, nacistička unuka, nehotice je rekla istinu o ukrajinskom ratu. Možda nije u redu reći "nenamjerno", ali najvjerojatnije ono što je stvarno poručila nije bila namjera poruke. Rekla je: "Ukrajina je postala središte našeg kontinenta. To je mjesto gdje se čuvaju naše vrijednosti, brani naša sloboda i ispisuje budućnost Europe."
Ostavimo "vrijednosti" po strani. O njima govore političari koji nemaju što drugo za reći - ništa što ima veze s potrebama, problemima i željama podređenog stanovništva. Njihovo pozivanje na vrijednosti je otrovna magla koja prikriva da nemaju nikakav legitimitet. Čak ni riječ "sloboda" nema smisla braniti pred zlostavljanjem. U njihovim je ustima mrtva, još gore, ubojita riječ. No zapitajmo se u kojem smislu je Ukrajina postala "središte našeg kontinenta" i kakva se to "budućnost Europe" ispisuje.
Eurokrate i njihove američke zapovjednike malo je briga za Ukrajinu. Hladnokrvno, nemilosrdno i okrutno, žrtvovali su je svojoj političkoj agendi i sve otvorenijem ludilu. Ukrajina i Ukrajinci najveće su izravne žrtve rata Zapada protiv Rusije u Ukrajini. Da je ovim zapadnjacima baš stalo do Ukrajine, rata uopće ne bi bilo, a ni građanskog rata u Ukrajini te osmogodišnjeg granatiranja civilnog stanovništva u Donbasu, a posljedično ni ruske vojne intervencije. Da im je stalo do Ukrajine nakon što je rat već izbio, ne bi minirali mirovni sporazum iz Istanbula. I da im je stalo do Ukrajine, ne bi raspirivali rat političkim pritiscima, totalnom propagandom i vojnom pomoći.
Ukrajina je postala "centar" Europe u smislu da je postala središnja referentna točka za europsku politiku i njezinu propagandu. Postala je izlika za ubrzano nametanje protunarodne politike europskih elita, za njihov antidemokratski prevrat, za koncentraciju vlasti u njihovim rukama, za uvođenje izvanrednog stanja stanovništva i suspendiranje prava, sloboda i zakonitosti. "Ukrajina" je žig zvijeri, koja, kako kaže knjiga, "vara stanovnike zemlje" i po kojoj se identificiraju njezine sluge.
Kakva nam se budućnost piše u Ukrajini, vidjet ćemo ako pogledamo što se tamo događa. Ne mislim toliko na sam rat koliko na društvene i političke promjene koje se događaju u ratnim uvjetima, koje rat omogućava, na koje poziva, u koje gura.
Takozvana demokratizacija koja je uslijedila nakon sloma socijalizma dovela je do ustoličenja predatorske oligarhije u Ukrajini, kao i drugdje u istočnoj Europi. Potonji su u suradnji s predatorima sa Zapada poharali zemlju na način da je Ukrajina, prva zemlja u Europi po prirodnim resursima, postala najsiromašnija. Nakon državnog udara uslijedio je rat, koji je samo pojačao negativne tendencije.
Ukrajina je najkorumpiranija zemlja u Europi. Veća korupcija vjerojatno je samo na nadnacionalnoj razini, u institucijama Europske unije. Neonacisti, potomci i nasljednici nacističkih suradnika i ratnih zločinaca tijekom Drugoga svjetskog rata zauzeli su ključna mjesta u državnom aparatu, posebice u tijelima sigurnosti. Njihova ideologija, banderizam, postala je službena ideologija.
Komentar:
Zelenski: Čovjek koji je prodao Ukrajinu
Zelenski nije nadležan za Ukrajinu, nacisti jesu - i oni vjeruju da su u božanskoj misiji da 'derusificiraju Ukrajinu u svetom ratu'
Režim je zabranio oporbene stranke, a oporbene političare progoni i zatvara. Također je zabranio neovisne, oporbene i kritičke medije. Novinari i drugi kritičari režima boje se i progonjeni su, stavljaju ih na crne liste, pa čak i ubijaju. Ukinut je ruski i mađarski kao službeni jezici, izbačeni su iz javne uporabe. Režim je zabranio Rusku pravoslavnu crkvu. Ukinuo je prava radnika. Ušutkao je seljake koji su se bunili protiv masovne krađe i rasprodaje obradive zemlje.
Državna revizija je prije dvije godine zaključila da je pet milijuna hektara državnog poljoprivrednog zemljišta jednostavno "nestalo". Režim je donio podzakonske akte koji strancima dopušta posjedovanje zemlje, iako to ustav ne dopušta. Prema nekim procjenama, velike strane korporacije već posjeduju više od 16 milijuna hektara vrhunskih obradivih površina. Režim je ono što je ostalo od nacionalnog bogatstva ponudio na prodaju i privatizaciju na njujorškoj burzi. Na kraju je budućnost Ukrajine predao u ruke, odnosno kandže Blackrocka, najvećeg privatnog investicijskog fonda na svijetu.
Ako je netko tražio distopiju, negativnu utopiju, to je ovdje. Realizira se u Ukrajini. Predsjednica Europske komisije to naziva "budućnošću Europe", našom budućnošću. Pa kakva je to budućnost?
Zemlja bez prava, sloboda i bez vladavine prava. Zemlja u kojoj vlada oružana, ubilačka samovolja. Zemlja u kojoj se biološko oružje istražuje i proizvodi bez kontrole. Država u kojoj je veliki dio stanovništva proglašen neljudskim, dehumaniziranim. Zemlja u kojoj se provodi radikalna depopulacija. Zemlja u kojoj je obradiva zemlja u rukama stranih korporacija koje je zlorabe za svoje genetski modificirane usjeve ili ekstraktivne zahvate (primjerice "fracking"), zemlja u kojoj je ljudima oduzet prehrambeni suverenitet.
Zemlja potpuno prepuštena korporativnom špekulativnom kapitalu i stavljena pod diktat dalekih tehnokratskih elita. Država koja više nije država. Takvo stanje, kada više nema prava, sloboda i zakona, kada više nema države, a korporacije izravno kontroliraju stanovništvo, po definiciji je fašizam. Budući da je to budućnost Europe, za koju ratujemo, nazovimo je pravim imenom - eurofašizam.
Je li to doista naša budućnost? Ne, u toj budućnosti nema budućnosti. Hoćemo li uspjeti pronaći izlaz iz ovog radikalnog zla, smoći snage oduprijeti se i preživjeti?
