Piše Marko Kovačić

S odlaskom jednog od najvećih majstora stripa mnogi su svjetovi ostali bez svojeg tvorca, no dokle god bude zanimanja za misterije, njegovo će nasljeđe živjeti

Milano je prijestolnica talijanske pa i svjetske devete umjetnosti, često je mjesto radnje stripova, a svakako životni prostor mnogih njihovih tvoraca. U tom su se gradu rađali, onamo stizali, ondje djelovali i umirali mnogi velikani talijanskog stripa. Ondje je u poratnoj Italiji rođen kao sin bankara i učiteljice, a 7. veljače iznenada preminuo u 77. godini života i Alfredo Castelli, jedan od najvećih. Svaki je strip zaseban svijet, a njihov tvorac ujedno i vrhovna vlast toga svijeta, no s Castellijevim odlaskom toliki su svjetovi, stvarani u nastavcima kroz prostor i vrijeme, ostali bez svojeg tvorca da bi ih bilo teško pobrojiti. Oplakuju ga novine i stripovi, a dan njegove smrti nazivaju danom smrti stripa: Il giorno in cui è morto il fumetto. Iz ovozemaljskog prešao je u život održavan u mislima i srcima čitatelja, poklonika i nastavljača njegova rada. Na taj se način približio sferi strip-junaka u kojoj obitavaju razni likovi za koje je pisao i koje je stvorio te njegov najpoznatiji: Martin Mystère. I veličina mora doći iz nekoga skromnijeg izvora, a za Castellija su to bili humoristični stripovi Scheletrino (Kosturčić) i Omino Bufo (Smiješni čovječuljak), koje je sam crtao, no ubrzo je odustao i od 1966. posvetio se samo pisanju. Sastavljao je epizode za druge poznate junake, kao što su Diabolik, Mister No, Zagor, Nathan Never, Dylan Dog i Ken Parker. Bio je autor ili sudionik nastanka mnogih stripova, kao Un fascio di bombe (Snop bombi) 1972. i Aristocratici 1973. te pokretač mnogih časopisa, kao Tilt i Horror, bio je praktičar stripa, ali i njegov teoretičar, kao u seriji Eccoci ancora qui (Evo nas opet ovdje), no najviše od svega bio je idejni otac Martina Mystèrea, što je krajnje sažeta izjava koja daje naslutiti nešto mnogo dublje.

Detektiv nemogućeg

Martin Mystère, antropolog i arheolog, detektiv nemogućeg, svjetlo dana ugledao je 1982, i to zahvaljujući Alfredu Castelliju i ilustratoru Giancarlu Alessandriniju. U stripu je Mystère detektiv nemogućeg, a u zbilji glasnogovornik Alfreda Castellija kao popularizatora znanja i traganja za dubljim značenjima kroz arheologiju i druge grane znanosti, od kojega čitatelj iz broja u broj stječe i elementarne i kompleksne spoznaje te prodire u tajne kakvih je prepun naš svijet izvrnutih vrijednosti, nesvjestan gubitka nastala odlaskom ljudi poput Castellija i postojanja tolikih mogućih odgonetki i novih zagonetki koje je otkrivao s pomoću svojih likova.

U svijetu junaka boraca protiv kriminala i pionira Divljeg zapada izdavača Bonellija Martin Mystère grabi u intelektualne dubine, zahvaća širine i mijenja spoznaje ljudi. Prerastao je u strip projektnog tipa, za što je potrebna poveća ekipa autora, crtača, istraživača, a od sada i nastavljača. Martin Mystère od početka je bio više od zabave i poslužio je kao forma i platforma za prenošenje većih spoznaja. Pokazao se odličnim nositeljem neke vrste znanstvenog projekta u neznanstvenoj formi, kakvima je Castelli začetnik, koji s njegovom smrću neće ugasnuti jer je toliko toga zahvatio, a toliko toga ostalo je nedorečeno.

Martin Mystère uvijek je bio više i od svojega glavnog istoimenog lika. Martin je poput domaćina emisije, no umjesto da ih poziva gosti mu dolaze sami s vrijednim i potresnim pričama u koje se na kraju i sam uključi i sudjeluje u njima, zajedno s neandertalskim suradnikom Javom, katkad i sa svojom partnericom Dianom Lombard. Pritom upućuje sebe i čitatelje u nešto što je bilo ili moglo biti i svjedoči tragičnoj sudbini svojih sugovornika, a posredno cijelih civilizacija i epoha. Domaćin je za stotine konstruiranih i rekonstruiranih likova, mnogih nastalih u Castellijevu umu ili pak oživljenih u njemu. Privatni Martinov život najmanje je važan u stripu nazvanu po njemu, a istodobno, u predasima od Castellijevih teorija i spoznaja koje pruža, čitatelj ne može odoljeti da ne zaviri u njegov karakter i život. Uza sve svoje intelektualne dubine ljudi posjeduju i ono nešto površno, željno svakodnevice i humora, i Castelli i tome daje hrane. Martin je tobože točno pet godina stariji od Castellija, rođen istog datuma. Imao je 40 godina kad se službeno 1982. pojavio u tisku, ali Martin uglavnom nema vremena za privatne stvari. Proučava knjige, priprema emisije i prima goste privučene njegovom reputacijom, a zatim piše, putuje i katkad spašava živu glavu, i svoju i tuđu. Martin je erudit i čovjek od akcije koji kombinira teoriju i praksu, no nije sigurno što je od svega toga bio Castelli, kad je stigao toliko toga proučiti i naučiti, i koliko bi nam toga još prenio da je poživio. Možemo samo zamisliti da je Castelli provodio beskrajne sate istražujući materijale za nove priče.


Hrvatska inačica legendarnog stripa

Prije uspjeha s Martinom Mystèreom Castelli je uvodio razne slične likove, kao što su Doc Robinson, Allan Quatermain i Conrad Klein, koji su svi bili zamišljeni slično, a na kraju su stopljeni u detektiva nemogućeg u vrijeme kad je uspostavljena suradnja s izdavačem Bonellijem. Castelli je mogao početi djelovati iz ureda Bonellija u Buonarrotijevoj 38 u Milanu, koji je nosio ime oca i sina, tvoraca Texa Willera odnosno Zagora, no pohodeći redakciju, Castelli im je donio nove likove i nove smjerove. Napokon su Italija i ostatak zainteresiranog svijeta mogli početi primati plodove njegovih istraživanja i spoznaja prikazanih kroz pustolovine u kojima je katkad jedino izvjesno da su Martin Mystère i Java izmišljeni likovi, dok za ostatak priče nije sigurno koji je dio istinit, koji nije, a koji je potencijalno istinit. Taj potencijalni dio prave su revolucionarne teorije Castellija i njegovih nastavljača.

Martin Mystère preveden je na mnoge jezike, a do hrvatske publike dopirao je u početku preko novosadskih izdanja, dok ga nisu preuzeli Slobodna Dalmacija, Ludens i Libellus. Castelli odudara od većine kolega po tome koliko je bio edukativan na uzbudljiv način umjesto da bude samo zabavan. On računa na naše zanimanje za starine i davnine, poziva se na našu želju da saznamo ishodište današnjega stanja svega, što često uzimamo zdravo za gotovo. Kad nas Martin Mystère i Java dovedu nadomak odgonetki tajne, često se pojave Ljudi u crnom i unište sve dokaze ne trpeći pomisao da bi se svijet mogao korjenito promijeniti. Uništavajući, Ljudi u crnom po svojem uvjerenju spašavaju svijet od suvišnih spoznaja, a Castelliju pomažu da podvuče crtu i ostavi nam nešto o čemu možemo razmišljati do sljedećeg broja. Ostaje nam, na primjer, pitanje nisu li Ljudi u crnom alegorija vandala i nebrige u današnjem svijetu koji je uz česte vandalske ispade doživio i nepotrebna razaranja starina u Hatri, Nimrudu, Ninivi, Palmiri, Mosulu i drugim mjestima i nalazištima.

Teorije i zbilje

Kroz Mystèrea Castelli zalazi na mnoga područja znanosti i drugih dostignuća i predstavlja nam njihove velikane, bilo u prozi kroza strip ili publicistički i enciklopedijski kroz popratna izdanja. Budući da mnogi pisci, kao Umberto Eco, koketiraju s misterijima i mogućim teorijama, Castelli ima mnogo tematskih dodirnih točaka s njima, a mnoge i spominje i unosi u priču kao likove. To su na primjer Edgar Allan Poe, H. P. Lovecraft, Boccaccio i drugi. Napisao je 1989. scenarij za epizodu Kako je Donald Trump spasio Zemlju, a s Alessandrinijem je 1992. objavio epizodu o opatu Bérengeru Saunièreu i njegovoj crkvi posvećenoj Mariji Magdaleni. O tome je deset godina poslije pisao Dan Brown u Da Vincijevu kodu koji je objavljen 2003. Castellijeva epizoda o toj temi nosi naslov Deset godina poslije, kao da je predvidio Brownov uspjeh na istu temu obilježavajući zapravo deset godina postojanja.

Religija je neizbježna tema kod Eca i Browna, dok Castelli u nizu godina i epizoda ima i veći prostor za teološke i ekumenske teorije, kao i one svjetovne, a mnoge su i rekurentne u nizu brojeva Martina Mystèrea. Možda su Egipćani doista bili na Jukatanu i onamo prenijeli vještinu gradnje piramida, možda je Mojsije prenio Židovima Ehnatonov monoteizam, možda je postojala neotkrivena prostorija Aleksandrijske knjižnice, četvrta karavela na Kolumbovu pohodu u Ameriku ili pak etrursko-latinski rječnik za koji je znao Boccaccio ili je postojao Mozartu poznat savršeni akord koji obuzme ljudski um, možda u utrobi Zemlje postoji kraljevstvo Agarthi, možda su europske katedrale izgrađene zlatom Novoga svijeta… Castelli je mnogim, a pogotovo mlađim čitateljima bio prvi glas i jedina nada da će čuti za egipatske faraone kao Sahura, tajna društva kao Compagnonnage, plemena kao Tekesta, legendarne gradove kao Šambala, mistike kao Paracelsus i niz drugih pojmova. Priču je teško odvojiti od istine u koju su utkani stvarni likovi i događaji, kao što je teško odvojiti stvarnu legendu od one nastale za potrebu epizode, ali um čitatelja potaknut je na niz pitanja i možda na to da sam potraži odgovore, što je najveća vrijednost Martina Mystèrea.

Castellijevo nasljeđe

Katkad je trenutak trijumfa popraćen riječima „sad mogu mirno umrijeti“, ali katkad je trijumf dugotrajan i nema pravog trenutka kad bi mu mogao doći kraj. Castelli i Alessandrini davno su drugim scenaristima i crtačima predali ili povremeno predavali palicu i odgovornost za Martina Mystèrea pa se može očekivati nastavak Castellijeva djela i nakon njegova ispraćaja, koji je bio 9. veljače u crkvi San Pietro in Sala u Milanu. Mogao je dati još mnogo toga, ali ostavio je golemo nasljeđe za sobom, toliko da će ga ono nadrasti. Svaki autor može se smatrati uspješnim i ponosnim ako svlada eventualni osjećaj ljubomore prema svojem ostvarenju kad ga ono nadraste toliko da može očekivati da nakon smrti bude zamijenjen nastavljačima.

Čitatelji osamdesetih možda su željeli saznati neke tajne i neumorno su čitali Castellijeve načine da zagolica njihovu znatiželju, saznavali su i pitanja koja se uopće mogu postaviti, da bi zatim naslutili i dijelove odgovora. Taj interes nastavlja se kod novih generacija, sada već djece onih iz vremena pojave prvog broja Martina Mystèrea. U Italiji će taj strip izlaziti i nakon što je Martin ostao siroče smrću svojega tvorca. Dokle god bude zanimanja za misterije, bilo Martinovim posredovanjem ili mimo njega, Castellijevo će nasljeđe živjeti, a Ljudi u crnom držat će se podalje. Pobijedit će tek kad padne interes za pojave koje su poticale stvaralaštvo Alfreda Castellija.

matica