Groteskna instalacija na Ujevićevu kipu u Imotskom (foto Saša Tadinac/HaloPix/PIXSELL)
Ima u ostavštini Tina Ujevića jedan njegov rezignirani zapis iz predratnog Splita, iz veljače 1940. godine, kad su se u knjižari Morpurgo na vrhu Pjace dosjetili za poklade prigodno urediti izlog, pa iza stakla postavili mali pjesnikov kip. "Groteskni kipić T. U.", kako ga naziva sam Ujević, izradio je čuveni splitski slikar i likovni pedagog Ivan Mirković: danas u vlasništvu Muzeja grada Splita, niti metar visoka Tinova karikatura izrađena od obojene sadre prikazuje pjesnika strogog pogleda u raskopčanom kaputu, sa štapom i par knjiga u lijevoj ruci, te šeširom i torbom u desnoj.
Nisu, međutim, Ujevića ožalostili ni Mirković i njegova sadrena figura, ni razigrani gimnazijalci, koji su mu onda na ćelavu glavu stavili lovorov vijenac, već namještenici knjižare, koji su pokladnu "instalaciju" u izlogu dovršili postavivši oko pjesnika tri njegove knjige, "Ojađeno zvono", "Ljude za vratima gostionice" i "Skalpel kaosa".
"Je li ovo radi maskerade ili radi poklada?", piše onda Ujević. "Opravdano knjižar se osvećuje, jer se kod nas u knjižaru ide kao u apoteku, ili još bolje kao na stratište, u tamnicu. Knjižar bi morao telaliti, vikati kao pečenjar na derneku. Kad bi to bili škembići ili crijevca, pazario bi dobro. Da je u izlogu Rin Tin Tin, pokladi bi u Splitu uspjeli. Tin, kada piše, čini to uglavnom za arhivare u dalekom potomstvu. Danas mu je najbolje da sjedne u kakvu krčmetinu, vinaru ili konobu, pa da dijeli autograme."
Iako je 1940. godine već bio slavan pjesnik i "naš najpoznatiji boem" – zbog čega je uostalom i zaslužio "čast" pokladne maskote – u Morpurgu su, naime, te karnevalske veljače imali točno i samo tri Ujevićeve knjige, i to točno i samo one tri oko njegova kipa u izlogu.
"Jedan iz publike ušao je u knjižaru da zatraži 'Ojađeno zvono'", nastavlja Tin. "Namještenik mu je odgovorio: 'Ojađeno zvono' privatna je svojina našega gazde, i on ga čuva kao ugodnu uspomenu koja se ne može premetnuti u novac.' Jedan drugi je došao da traži 'Ljude za vratima'. Kazali su mu: 'Knjiga je posuđena iz antikvarijata, jer je ne smijemo prodavati skuplje nego traži antikvar.' Jedan je treći zatražio 'Skalpel kaosa'. Odgovor je glasio: 'Knjiga je pozajmljena od jednog profesora.' Tableaux! Usprkos reklame uz karneval i maškara pred izlogom, usprkos pjesnikova vijenca lovorova i Mirkovićeve groteske, fajde nije bilo, jer se nijedna knjiga nije mogla prodati."
Sjetio sam se te davne splitske epizode prije tjedan dana, gledajući novu grotesku s Ujevićevim kipom, ovaj put u njegovom Imotskom, gdje su na "pokladnim" svečanostima povodom takozvanog Dana domovinske zahvalnosti uredili možda i najgroteskniju instalaciju koju je neki kip Tina Ujevića ikad vidio. Ovu je, eto, vidio Ujevićev kip postavljen na imotski Trg Matice hrvatske davne 1980. godine, kao prvi uopće pjesnikov kip, ili barem prvi od onog Mirkovićevog u izlogu Morpurga četrdeset godina ranije.
Pred koncert zvijezda domoljubnog žanra na Gospinu dolcu okupljena je svjetina tako Trgom matice Hrvatske pjevala "Juru i Bobana" i ostale ustaške hitove, dok je iznad njih stražario brončani kip Tina Ujevića strogog lica, s kaputom prebačenim preko ramena, papirima u ruci i brončanim šeširom na glavi, preko kojega su mu razigrani gimnazijalci ovaj put umjesto lovorova vijenca stavili crnu kapu HOS-a, ogrnuvši ga onda i crnom zastavom s ponosnim "Za dom spremni!".
Groteskna instalacija dovršena je pak par dana kasnije, kad su pred središnji događaj tjedna domovinske zahvalnosti, koncert Marka Perkovića Thompsona – u strahu da razigrani gimnazijalci ne ponove svoju "pokladnu grotesku" – dekorateri i državni namještenici na imotskoj pjaceti, pažljivo kao onomad namještenici Morpurgove knjižare na splitskoj Pjaci, oko kipa Tina Ujevića rasporedili šest mrkih pripadnika interventne policije pod punom ratnom opremom.
Dobro, ovo "razigrani gimnazijalci" shvatite pjesničkom slobodom: prije nego se preselio u Makarsku Ujević je u Imotskom završio tri razreda pučke škole, a ovim omladincima u crnom, ako su se i dobacili dalje od velikog pjesnika, bogami se slabo primilo. Sljedećih dana razvila se tako u hrvatskoj takozvanoj javnosti ozbiljna diskusija o našoj djeci, koja pojma nemaju tko su bili HOS-ovci, a kamoli tko su bili Jure Francetić i Rafael Boban: netko se onda sjetio pitati znaju li naša djeca tko je uopće bio Tin Ujević, pa se u hrvatskoj takozvanoj javnosti razvila ozbiljna diskusija je li bio jugoslavenski nacionalist ili hrvatski pravaš.
A "groteskni kipić T. U." rezignirano je gledao sa stepeništa: "usprkos reklame uz karneval" i "maškara" na trgu, usprkos pjesnikova "Za dom spremni!" i groteske s interventnim policajcima, "fajde nije bilo", jer se nijedna njegova knjiga nije pročitala. U svojoj Hrvatskoj stotinu godina kasnije on je i jugoslavenski nacionalist i hrvatski pravaš i HOS-ovac i ustaša i štićena osoba, samo pjesnik nije, kao da nikad nije ni bio.
Dolje ispod njega razigrana djeca pjevaju tako ustaške pjesme pred kafićem koji nosi ime njegove "Kolajne", a brončani pjesnik govori im stihove iz "Kolajne", pisane prije stotinu godina samo za njih: Stupaj sa svojim mrakom/ kroz propast horizonta;/ sa tajnom i oblakom/ od fronta, pa do fronta./ Stupaj sa svojom tmušom/ kroz ponoć cijele zemlje;/ pjevaj sa svojom dušom/ gdje god se spava i drijemlje."
Ima u ostavštini Tina Ujevića i o tome jedan zapis, "Zapuštena i neodgojena djeca" iz iste one 1940., o "djeci prepuštenoj ubitačnim utjecajima ulice i uličarstva": "Djecu koja smetaju na ulici, uputite u školu! Djecu koja koče promet u gradu, uputite na sela, na sunčane i blažene otoke! Djecu koja zloupotrebljavaju besposlicu, naučite obrtima!"
A moj drug, beogradski pesnik i obešenjak Srđan Ćešić, o tome – o našem pjesniku i našoj djeci – i sam ima divnu jednu pjesmu, "Bronzana elegija" se zove, spjevanu pred kipom Tina Ujevića u Varšavskoj ulici u Zagrebu: Metar i nešto ispod bronzanog šešira/ što stoji nad tišinom mog bronzanog mira/ niže bronzanog portreta kojeg definišu crte/ baš kakve sam hteo/ ustaljene i škrte/ ispod nabora bronzanog kaputa/ ispod brozanih pantalona rastegnutih/ radom nogu moje šeretske poze/ mirno postoji i moj kurac od bronze.
I kaže:
Pa onda jednog zgodnog dana/ uz marševe strojnica i strojeva/ uz veličanje bojnika i bojeva/ u prisustvu crnih košulja zakopčanih do vrata/ u prisustvu svih mržnja iz Drugog svetskog rata/ u ritmu bečkih valcera i koračnica/ i Tompsonovih sinkopa/ u podne tačno ispaljeno iz Gričkog topa/ po uputama kongregacije za nauk vere/ gradski oci o nekom prikladnom svecu/ o moj bronzani kurac nek okače ljuljašku za decu.
