Kada je, nema tome davno, Marko Purišić, poznatiji kao Baby Lasagna, osvojio drugo mjesto na eurovizijskom natjecanju, u Zagrebu je dočekan kao pobjednik Eurovizije, tout le Zagreb okupio se na središnjem trgu da pozdravi novog heroja. Nelagodu je vješto skrivao tek mladi pjevač, putujući satima od aerodroma do središta grada u otvorenom autobusu, mašući usput okupljenima koji, kako je kazala jedna građanka, „opet slave zajedništvo“, a ukazao se na slavlju i sam premijer jer dobra je svaka prilika za poticanje populizma i kolektivnog zanosa. Potom je šef filoustaške vladajuće koalicije slavodobitno objavio da mladiću uručuje 50.000 eura, zato što je svojim nastupom „golemo doprinio promociji Hrvatske“, sve onako carskim ukazom, a da nitko ne propitkuje kako, zašto, pogotovo jer se ne radi tek o nekakvoj sići, nego o iznosu s kojim bi se mogla obnoviti jedna od onih, još prije četiri godine, u potresu porušenih kuća na Baniji.
No onda je pjevač suptilno očitao lekciju velmoži na čelu vlade, zahvalio se i kazao kako taj novac neće primiti, nego neka se podijeli dvjema bolnicama, za pomoć teško oboljeloj djeci.
Zašto sad spominjem tu euforiju zajedništva i galantnost vlasti prema osvajaču drugog mjesta – makar tako dragom, mladom čovjeku – na jednom banalnom natjecanju? Zato jer je ubrzo nakon toga u Hrvatsku stigla Zlatna palma, kao prva nagrada na filmskom festivalu u Cannesu, za kratkometražni film „Čovjek koji nije mogao šutjeti“, scenarista i režisera Nebojše Slijepčevića. I prva takva od osnutka Hrvatske. Pa je li Slijepčeviću upriličen masovan doček u centru Zagreba? Je li se premijer pojavio da mu zahvali na „jačanju zajedništva“? Je li mu ponudio 50.000 eura zbog „goleme promocije Hrvatske u svijetu“? Naravno da nije, budući da taj kratki film govori o Tomi Buzovu, čovjeku s kojim nijedno od ovdašnjih nacionalističkih društava ne zna što bi, pa je on zapravo kamen razdora, a nikako ne zajedništva, on je duboka brazda novije povijesti preko koje ni danas nema mosta na kojemu bi se konačno, suočeni s odgovornošću za krvave ratne događaje, ljudski susrela zavađena hrvatska i srpska plemena.
Tomo Buzov, umirovljeni oficir JNA, Hrvat, porijeklom iz okolice Splita, s prebivalištem u Beogradu, otišao je te ratne 1993. u posjet sinu, vlakom broj 671, na liniji Beograd – Bar, a kojeg su na stanici Štrpci, u BiH, zaustavili četnici Milana Lukića, kasnije osuđenog u Haagu zbog stravičnih zločina nad Bošnjacima u Višegradu. Naređeno je: iz vlaka trebaju izaći svi putnici muslimanskog prezimena! Tomo Buzov nije spadao među njih, ni među onih 500 putnika vlaka 671. Svejedno Lukićeva ga je horda izvela iz vlaka i ubila, a da mu se ni danas ne zna grob. Zato što je bio čovjek koji nije znao šutjeti, pa se usprotivio Lukićevom naređenju.
Čin ludosti? Ili ljudskog dostojanstva i hrabrosti koja bi – samo da ju je bilo kod običnog svijeta – možda spriječila tolike zločine, i ne samo na našim prostorima. Šutjeti je lako. I ljudski je bojati se. Ali ljudski bi bilo i jako ozdravljujuće naknadno prezreti vlastitu i opću šutnju iz doba kad „ionako nismo mogli ništa napraviti“.
Slijepčevićev film ne veliča hrabrost, samo ukazuje na mogućnost da se može i ne šutjeti, no recepcija filma u Hrvatskoj, napose u njenim desničarskim, kvazikulturnim krugovima, govori tek o odiumu prema Tomi Buzovu koji da je mogao, a eto nije, „kao toliki oficiri JNA“, na vrijeme prijeći na „ispravnu“, hrvatsku stranu, umjesto što je nastavio živjeti u Beogradu. Baš kao što je general Trifunović – koji je Hrvatima ’91. predao kasarnu u Varaždinu bez ispaljenog metka, osuđen u Srbiji kao izdajnik, u Hrvatskoj kao ratni zločinac – bio ničiji, te i umro sam u skromnoj sobici hotela Bristol u Beogradu, tako je i Tomo Buzov – ubijen jer se usprotivio zločincu – ničiji. On je, nikada pronađeni, artefakt jednog razdoblja koje traje i danas, u kojemu nacionalisti i tamo i ovdje priznaju i veličaju samo svoje „heroje“, svoje ratne zločince. U Hrvatskoj Buzova pamte samo prijatelji iz rodnog mjesta, u Srbiji je svojevremeno postavljena spomen ploča na zgradi u kojoj je živio u Beogradu i ubrzo srušena; uglavnom, nijednom društvu ne odgovara čovjek koji nije mogao šutjeti, pa svoj čin otpora platio životom.
Zato je Slijepčevićev film, kako detektira povjesničar Dragan Markovina – divna diverzija iz Cannesa! Na ovom prostoru, u državama koje odbijaju svako suočavanje s vlastitom prošlošću, u kojoj su jedni, u ime nacije, činili užasne zločine – poput ubijanja 18 Bošnjaka i Hrvata Tome Buzova iz vlaka 671 – a drugi, većina to jest, šutjela. Ili odobravala. Zato se Hrvatima, osim uskog kruga, fućka za dokument o ljudskoj reakciji Tome Buzova na okrutnost jednog zločinca, baš kao i za još jednu „diverziju“ Slijepčevića, film Srbenka o kazališnoj predstavi Olivera Frljića u čijoj je osnovi strašna priča o djevojčici Aleksandri Zec koju su zajedno s roditeljima u Zagrebu ubili „naši“ momci i potom bacili na smetlište. I zato je, kao podsjećanje na nedopustivi zločin, kao loša savjest društva, film godinama čamio u bunkeru HTV-a.
Zato se ono što se nagrađuje u Cannesu, u ovim čemernim državama dočekuje s nelagodom, a ne s otrežnjenjem. S nijemom porukom: ne želimo da našu zajedničku šutnju o zločinu remeti čovjek koji nije mogao šutjeti.
